Autor: Lazar Slepčev, politički analitičar
Kada govorimo o konceptu lične vlasti u novom veku, moramo radi jasnijeg sagledavanja napraviti kratak osvrt na stanje duha, te ekonomske i političke odnose u Evropi poznog feudalizma. Kriza evropskog feudalizma u 14. veku je naizgled bila posledica spleta prirodnih zbivanja koja su usporila evropsku privrednu ekspanziju. Bolesti, glad i ratovi doveli su do demografskog sloma, opadanja proizvodnje i trgovine, pogoršanja životnih uslova širokih slojeva i rasta socijalnih i političkih tenzija i otpora. Početkom 14. veka evropsko stanovništvo je naraslo na 80 miliona i počeli su se razvijati gradski centri.
Procene su da je između 1348. i 1350. godine umrlo oko 25 miliona ljudi od epidemije. Uz to, broj stanovnika je opadao usled ratova i gladi, pa je 1500. godine celokupno evropsko stanovništvo jedva doseglo broj s početka 14. veka. Stanovništvo se sporo uvećavalo, jer se deo ljudi uopšte nije ženio, a drugi deo je to činio veoma kasno, kao i stoga jer je hrišćanstvo, za razliku od istočnjačkih religija, slavilo celibat.
Početkom 17. veka evropsko stanovništvo se popelo na 105 miliona ljudi. Rast stanovništva je bio nužna pretpostavka privrednog i duhovnog poleta u 16. veku. Prirodne okolnosti su bile samo jedan uslov složenih revolucionarnih društvenih promena u ovom periodu koje su obeležile početak novog veka.
Osvrnućemo se sada na nekoliko ključnih momenata koji su najznačajnije uticali na principe vladanja u novom veku.
Novi ekonomski koncept
Sve do pojave kapitalizma, svetska ekonomija je bila veoma nestabilna struktura koja se povremeno raspadala ili prelazila u granice jednog carstva. U 16. veku je stvorena evropska međunarodna ekonomija unutar koje se razvija podela rada.
U novoj međunarodnoj podeli rada sve zemlje nisu imale ravnopravan položaj, već su se razlikovale po stupnju razvijenosti, obimu trgovine i širini tržišta. U skladu sa tim su rasle i razlike između društvenih struktura, organizacija vlasti i politike koju su vodili evropski vladari. Bio je to period Reformacije i Protivreformacije i žestokih verskih i građanskih ratova, koji su okončani uspostavljanjem relativno religijski homogenih različitih političkih i državnih tvorevina. Nakon ovih sukoba su u središtu međunarodnog ekonomskog poretka ostale protestantske zemlje (izuzev Francuske), a katoličke su ostale na periferiji dešavanja.
Početkom 16. veka Španija i Francuska su bile ekonomski razvijene zemlje, ali već polovinom istog veka, pridružuju im se Engleska, Holandija i delovi Francuske i Škotske. Razvijeni hrišćanski mediteranski basen je sredinom 16. veka počeo da zaostaje, severozapadna Evropa je postepeno postajala središte svetske ekonomije, a istočna Evropa njena periferija kojoj se postepeno približavala i južna Evropa.
Katolička crkva kao nadnacionalna organizacija podjednako je bila ugožena pojavom nacionalne ekonomije.
Novac je ipak bio najvažnija poluga moći vladara, jer su zahvaljujući njemu mogli trajno izdržavati vojni i činovnički aparat.
Trgovina i robnonovčana privreda bili su zamajac razvoja okoštalog, mahom agrarnog koncepta ekonomije.
U suštini, glavni konstitutivni elementi novovekovnog državnog sistema su bili ekonomske prirode. S jedne strane, kapitalistička svetska ekonomija je rušila stari feudalni koncept, dok se na drugoj strani politička aktivnost sve više zatvarala u okvire država koje su stvarale različite organizacije, opet u zavisnosti od uloge u svetskoj ekonomiji.
Stvaranje novovekovnih država je bio rezultat klasnih borbi u kojima su mukotrpno i nasiljem usklađivani odnosi i interesi glavnih klasa (feudalne aristokratije i seljaštva na selu, a u gradovima trgovačke buržoazije, zanatlija i plebejskih nižih slojeva), koji su u apsolutizmu stekli prividnu harmoniju.
Novi međunarodni odnosi
Ekonomski činioci nisu delovali samo na unutardržavnom planu, već su bili presudni i u formiranju novovekovnog sistema država, koji je rezultat dugotrajnih borbi za moć nošenih imperijalnim težnjama za stvaranje jedinstvene moćne kontinentalne države. U 16. veku se na jednoj strani moglo uočiti rađanje velikih evropskih država i njihovo ujedinjenje, razvoj sopstvene privrede i ekspanzija ranog merkantilizma.
Početkom 16. veka francuska i habzburška vladajuća kuća su se sporile oko prevlasti u Evropi. Nakon slabljenja Španije, Francuskoj monarhiji se usprotivila treća velika sila u Evropi – Engleska, koja se trudila da spreči francuski prodor kolonijama i uspostavi ravnotežu moći. Uspon Engleske je vezan za trgovinu i tekstilnu proizvodnju. Sve do 18. veka Austrija, Francuska i Engleska su činile sistem ravnoteže moći u Zapadnoj Evropi, kada im se pridružuju Pruska i Rusija, pa je posle Sedmgodišnjeg rata (1756−1763) stvoren koncern pet sila na kom je počivala evropska ravnoteža.
Apsolutistički režimi su se mogli javiti samo u državama sa većim brojem stanovništva. Malobrojne države nisu imale dovoljno široku osnovu za uvođenje obuhvatnih apsolutističkih mera. Broj stanovništva je bio kolebljiv jer je politička geografija zavisila od ratova. Španija je 1600. godine imala 8,5 miliona stanovnika, Francuska oko 16 miliona, a Engleska sa Velsom oko 4,5 miliona. Početkom 18. veka Francuska je brojala između 18 i 19 miliona, Španija oko 7 miliona, Engleska oko 5 miliona, Austrija između 6 i 7 miliona, a Rusija oko 8 miliona. Krajem istog stoleća Francuska je imala 25 miliona, Velika Britanija 15 miliona, Austrija 27, dok je Rusija imala preko 30 miliona stanovnika. Samo je zemlja sa brojnim stanovništvom mogla imati privrednu i vojnu osnovu za organizovanje najvažnijih integrativnih ustanova apsolutizma – vojske i birokratije.
Proces stvaranja snažnih država odvijao se, s jedne strane, u obliku unutrašnjeg jačanja državne uprave, a s druge, kao imperijalistička ekspanzija.
To je proces ubrzane izgradnje privrednih i vojnih potencijala, velikih stajaćih vojski i ratnih flota, kao modernih poreskih i finansijskih sistema. Rast industrijske proizvodnje je pratila kolonijalna ekspanzija. Engleska je postepeno učvršćivala prevlast na moru i u trgovini. Od polovine 18. veka njen okeanski imperijalizam je bio suveren, pa se počelo govoriti o britanskoj univerzalnoj vlasti na moru. Stvorena je nova svetska imperija koja nije širena kontinentalnim ratnim uspesima, već trgovinom, flotama i kolonijama.
Početkom 19. veka u liku Napoleona je nakratko oživljen kontinentalni imperijalizam koji je bezuspešno pokušao da parira britanskom i poremeti sistem evropske ravnoteže. Posle pada Napoleona, stvoren je trajni sistem evropske ravnoteže koji se održao sve do kraja 19. veka, da bi ujedinjenjem Italije i Nemačke stekao konačni oblik. Između dva svetska rata u 20. veku u ovaj sistem se uspešno uključuju SAD kao nova svetska sila.
Na drugoj, jugoistočnoj strani evropskog kontinenta, prodor Turaka u 14. veku je suštinski izmenio privredne i političke odnose, suzbijajući najpre trgovački monopol italijanskih gradova – država u Sredozemlju. Pod sultanom Sulejmanom II polovinom 16. veka Osmansko carstvo je bilo najjača sila u Evropi. Osmanski feudalizam se u osnovi razlikovao od evropskog. Počivao je na patrimonijalnoj vlasti sultana, potpunom odsustvu privatnog zemljoposeda i naslednog plemstva i vojnom ropstvu. Oslonac sultana su bili janjičari, bivši hrišćanski robovi. Pod Sulejmanom Veličanstvenim Turci su zauzeli Beograd, Rodos i Ugarsku, opseli Beč i vršili snažan pritisak na srednju Evropu. Pritisak je opao tek kada je Osmansko carstvo na istoku ušlo u sukob sa Persijom, ali je Turska u Evropi bila prisutna sve do početka 20. veka.
Jedno od krupnijih rezultata ovog turbulentnog i prelaznog perioda u Evropi bilo je i slamanje ideje o dominaciji svetog Rimskog carstva.
Duh novog vremena ispunjen ambicijama novostvorenih država da funkcionišu samostalno u što punijem kapacitetu, jednostavno nije trpeo jednu zastarelu srednjevekovnu ideju o dominaciji jednog naroda na celom kontinentu. Ovo tim pre, jer je proces novovekovnog traganja za novim konceptom politike pratilo oslobađanje od stega Katoličke crkve kroz procese Reformacije i sekularizacije (u naznakama), dok je ideja svetog Rimskog carstva u osnovi bila katolička. Dakle, u novi vek Katolička crkva ulazi kao jedan od najvećih gubitnika.
Svi pobrojani faktori su uticali da se u Evropi kao model vlasti uspostavi u najvećem broju slučajeva model apsolutne monarhije, jer je po svojoj prirodi bio mera epohe i balans između starog, feudalnog poretka s jedne strane i građanske epohe koja još nije sebe oblikovala u punom kapacitetu.
Koncept evropskog apsolutizma biće tema naših narednih tekstova.
Ostavi komentar