Autor: dr Miloš Savin, istoričar
Politička kriza u Kraljevini Srbiji, koja je tačku ključanja dostigla Srpsko-bugarskim ratom iz 1885, prelila se i na sledeće godine. Nakon učvršćivanja vlade, raspuštena je skupština i zakazani su novi izbori za početak maja. Milutin Garašanin je i dalje predstavljao ključnu figuru režima Milana Obrenovića, sve do sredine 1887. godine. Garašanin, vođa Napredne stranke (mladokonzervativci), ponudio je dogovor radikalima nudeći im manjinu na listi shodno sastavu skupštine iz 1880. godine. Rukovodio se logikom da je lakše i jednima i drugima da se sporazumeju i izbegnu upotrebu represije kojom je on raspolagao. Na ovaj način bi ograničio mogući rast radikala, onemogućio liberale da prave koalicione dogovore sa radikalima i osigurao većinu za naprednjake. Pera Todorović je odmah prihvatio ovaj predlog i počeo da lobira za njega svoje stranačke kolege, ali mu se ponovila sudbina da ostane jedini u svojoj stranci koji je naklonjen saradnji sa naprednjacima. Radikali su procenili da i u najgorem mogućem spletu događaja po njih mogu bez naprednjaka dobiti isti broj poslanika, ali tada ništa ne bi dugovali ni kralju, ni Garašaninu.
Ubrzo nakon odbijanja naprednjačkog predloga došlo je do dogovora između srbijanskih liberala i radikala, koji je pored predizborne koalicije podrazumevao i određena programska načela poput sporazuma Ristić-Piroćanac, ističući neophodnost ustavnih reformi i okretanja ka Rusiji. Liberali i radikali su se obavezali na zajedničke kandidate na izborima i na to da ni jedna od stranaka ne sme samostalno posle izbora ući u vladu bez druge koalicione partije.
Liberalno-radikalni sporazum je naišao na aklamacionu podršku Srpske liberalne stranke u Ugarskoj. Dimitrijevićev Branik je ponosno javio da je „Izmirenje liberalne i radikalne partije svršen čin“, ističući u ime srpskih liberala Ugarske: „Mi smo se ovoj pojavi obradovali“, obrazlažući novu koaliciju činjenicom da „radikali imaju birače uz se, ali nemaju ljude koji bi samostalno mogli da upravljaju zemljom.“ Analizirajući odnose radikala prema liberalima Branik napominje da „oni dugo nisu hteli ni da čuju za kakvu pogodbu sa liberalnom strankom“ pošto su se plašili da će se koalicija raspasti nakon izbora, i da će radikali ponovo ostati opozicija, ali je ova bojazan otklonjena preciznim sporazumom.
Istaknuti srpski liberal iz Ugarske, Paja Janković, ističe da stvaranje liberalno-radikalne koalicije u kraljevini predstavlja „Uskrs narodne politike u Srbiji“ ističući da „u celoj liberalnoj stranci nema ni jednog čoveka koji bi ovakvom sjedinjenju protivan bio. U Radikalnoj stranci je samo jedan čovek ustao protiv sloge u narodu. To je Pera Todorović, onaj isti što je od naprednjaka toliko gonjen bio, i koji je na posletku oslobođen da svojim goniteljima pomogne.“ Srpski liberali u Ugarskoj svakako nisu gajili simpatije prema radikalima u Srbiji, kako zbog ideoloških razmimoilaženja, još više zbog veza koje je radikalna stranka održavala sa frakcijom okupljenom oko Jaše Tomića i Zastave koja će se uskoro i konstituisati kao Srpska narodna radikalna stranka u Ugarskoj. Međutim, patriotizam je nadvladao strančarenje i srpski liberali Ugarske su unisono podržali koaliciju za nacionalni spas Srbije od pogrešne politike naprednjačke stranke i neophodno približavanje Rusiji.
Milutin Garašanin je već unapred odlučio da bez obzira na ishod izbora vlada mora ostati nepromenjena, a svestan svog rejtinga u narodu imao je za cilj da uz pomoć policijske represije obezbedi maksimalno polovinu poslanika. Šef srbijanske vlade je tokom priprema za izbore obavestio sreske vlasti širom Srbije da će u slučaju neuspeha na izborima odgovornost morati da snese policija. O predizbornoj atmosferi koja je vladala u Srbiji najbolje svedoči glasilo Srpske liberalne stranke u Ugarskoj rečima: „Srpska vlada, pošto je svojom nesavesnom radnjom dovela Srbiju do Slivnice, umesto da je kao nesposobna da upravlja zemljom sišla sa svog mesta i ustupila isto pametnijim i patriotičnijim ljudima, ona je ostala i dalje… Ali ona (vlada) je mesto toga dala narodu 26. aprila najgroznije terore, kakve nije trpio ni od Turaka. Služila se svim sredstvima da dođe do većine u skupštini, pa kad nije mogla uspeti, onda je narodne poslanike žandarima terala iz skupštine u zatvor.“ Branik konstatuje da su u Srbiji pogažene sve građanske slobode, a da sloboda štampe uopšte ne postoji, zapažajući u ime srpskih liberala Ugarske: „Kad imamo ovaka fakta pred očima, mi se čisto čudimo, kako se i održavaju srpski opozicioni listovi“.
Da bi se pojačala represija, ratno stanje je ukinuto tek nekoliko dana pre izbora, a njihovu regularnost je u potpunosti osporio i austrougarski poslanik u Srbiji. O ishodu izbornih rezultata u Srbiji među prvima je javio i list Miše Dimitrijevića: „Danas znamo i rezultat. Opozicija broji preko 70 poslanika, od kojih polovina pripada liberalnoj, a polovina Radikalnoj stranci; vlada broji ispod 70 poslanika“. Vlada je uz sva nezakonja, ustvari, dobila otprilike onoliko koliko je nudila radikalima pre izbora, pa je da bi se obezbedila većina, kralj Milan naknadno imenovao određeni broj poslanika, neke opozicione je na putu ka skupštini policija uhapsila, a četvorica su jednostavno fizički izneti sa zasedanja Skupštine. Na taj način su Garašaninovi naprednjaci ponovo uspostavili većinu. Osećanje srpskih liberala iz Ugarske prema ovoj situaciji izrazio je Branik zapažanjima: „Imenovani poslanici držaće naprenjacima dušu, produžiće im bedni život… Naprednjačko nasilje je besprimereno i nema mu i ravna u istoriji parlamentarne borbe“.
Srpski liberali iz Ugarske su sa pravom bili „uvereni da ako srpska skupština bude slobodno radila, da Garašanin neće ni 24 sata duže ostati ministar“. I pored svih nezakonja prilikom prvog skupštinskog glasanja, za vladine predloge glasalo je 80 poslanika, a protiv 68. O provizorijumu koji je stvoren od skupštine nedvosmisleno govori matematika, naime skupština je izvorno pre kraljeve i policijske intervencije trebalo da ima 121 poslaničko mesto. Pošto je ovakva skupština završila sa radom, Branik je izneo stav srpskih liberala iz Ugarske u vezi sa ovom lakrdijom: „’Komedija je svršena’, rekao je slavni muzičar Betoven kada je umirao. Komedija je svršena! Mogli smo i mi reći kada smo čuli da se srpska skupština razišla… Primila je one predloge koje je Garašanin podneo i sada može ići. Više je i onako ne trebaju. Dokle i koliko su je trebali dotle su je držali na okupu.“
Neregularno političko stanje u Srbiji dublje je antagonizovalo sve zamršenije bračno stanje vladarske porodice. Uzroci sukoba su pored lične, porodične prirode, do tada već kristalno jasno bili i političke prirode. Došlo je do direktne konfrontacije kraljeve austrofilije i kraljičinog rusofilstva, kao i smernica u kom duhu prestolonaslednik treba da bude vaspitan. Milanov strah i rusofobija su posebno porasli nakon puča u Bugarskoj, gde je grupa bugarskih oficira zbacila sa prestola kneza Aleksanda Batenberga. Shvativši šta se desilo popularnom pobedniku Srpsko-bugarskog rata, Milan se uplašio scenarija koji bi mogao da zadesi njega koji je u tom slučaju bio osramoćeni gubitnik.
Labilnost kralja Milana je ponovo eskalirala u toku leta 1887. godine, kada je doneo odliku da, ili protera kraljicu iz zemlje, ili ukoliko mu to ne pođe za rukom abdicira i imenuje namesništvo. Kako bi ga odgovorio namera i sprečio da sa sobom u propast povuče i naprednjačku vladu, Milutin Garašanin je iz protesta podeno ostavku, a Austrougarska i Nemačka su munjevito reagovale u cilju zaštite svojih interesa Milanovim održanjem na vlasti. Milan se ipak pribrao i pronašao je umerenije rešenje – sačinio je ugovor sa kraljicom po kome će ona sa prestolonaslednikom boraviti godinu dana u inostranstvu, dok ne dođe do konačne odluke o njegovom vaspitanju. Kralj Milan je ponovo odložio krizu, a Garašanin, delimično zadovoljan ishodom povukao ostavku. Međutim, ovaj put je za Garašanina bilo prekasno. Pošto je smatrao da je Garašanin u poslednjem sporu bio više naklonjen kraljici, Milan je definitivno odustao od njega. Kako potpuno nije odustao od ideje o abdikaciji i namesništvu, kralj je počeo da razmatra koji bi političar bio najpodobniji za navedenu poziciju. Uprkos austrougarskom nastojanju da mandatar bude provereni Nikola Hristić, kralj je počeo da se okreće ka liberalu Jovanu Ristiću smatrajući ga da, s obzirom da je već jednom bio namesnik, ima više iskustva i spremnije će reagovati ako se kralj konačno odluči za abdikaciju. Nakon pregovora u kojima je kralj prihvatio Ristićev program i ideju o formiranju koalicione liberalno-radikalne vlade, uz obavezu da u toj vladi ne budu učesnici Timočke bune, 13. juna 1887. godine kralj Milan je zvanično dao mandat Jovanu Ristiću.
Povodom promeni vlade u Srbiji odmah se oglasio Miša Dimitrijević: „Zbila se u Srbiji u najvećoj tišini ‘bez ikakvog šuma i klopota’ promena kabineta… Umesto Garašanina dolazi Ristić na čelu koalicione liberalsko-radikalske vlade… Zamršena je i zapletena ostavina, što je naprednjaci novoj vladi u nasleđe ostavljaju. O kad bi je ova mogla Cum beneficio inventarii primiti. Ali su naprednjaci grešili na račun zemlje, na bradu srpskoga naroda. Ugled, pak, jedne čestite kuće zahteva da se poplaćaju i lakomislene obaveze i bludnog sina te kuće… Liberalna i prečišćena Radikalna stranka ovako udružene predstavljaju ogromnu snagu. Za njih se danas može reći da imaju za sobom ceo narod. Ta snaga jedina je u stanju, da mašinu državnog života srpskog svrne sa ovoga nesrećnog i vratolomnog puta na dobar i pravi put.“
Dimitrijević staje u odbranu protiv teza iz tadašnje pro-naprednjačke publicistike, da je Jovan Ristić prihvativši mandat za formiranje vlade otvoreno istupio protiv kraljice Natalije: „Odnošaji srpske kraljevske porodice nisu ni bili predmet dogovora između kralja Milana i Ristića, te onda nije ni moguće da je Ristić obećao kakvu potporu planova kralja Milana. A Ristić nije imao ni povoda da se meša u porodične odnošaje svoga vladaoca… Ovo smo dužni bili navesti, jer vidimo kako se Ristiću nepravedno dodeljuje glavna uloga, koju bajagi Garašanin nije hteo da primi, a Ristić je onda prihvatio“.
Politički program liberalsko-radikalske koalicije baziran je na principima koji su formulisani još prilikom sklapanja koaliciji, tj. na ustavnim reformama, približavanju Rusiji, ali i održavanju dobrih odnosa sa Austrougarskom (bez ustupaka kada su u pitanju ključni nacionalni interesi). Kralj je program prihvatio, ali je tražio etapnu i odloženu primenu pojedinih odredbi. Milan je posebno insistirao na odlaganju koalicionog dogovora i zahtevu Rusije o povratku srpskog mitropolita Mihajla na položaj sa kog je nezakonito zbačen. Na kraju, još jednom, po nagovoru Austrougarske, odustavši od abdikacije, definitivno je rešio da ne dozvoli mitropolitov povratak, bez obzira na sve dogovore.
Branik nedugo nakon formiranja Ristićeve vlade piše o političkom stanju u Srbiji: „Od kako je Ristićevo ministarstvo postalo u Srbiji, naša prekosavska braća malo su odanula dušom. Srbija koja je bila dovedena već do rupca propasti, u poslednjem času je sretno izbavljena. (…) Naprednjaci, koji žale što su vlast izgubili, kad ne mogu drukčije, pokušavaju, da novu vladu denunciraju kod Austrije, kako bi ovu razdražili protiv Srbije, te da pomoću austrijskom obore Ristića.“
Na samom početku nove vlade u Srbiji došlo je i do događaja koji su radikali nazvali „narodni odisaj“ – nakon proruskih/antiaustrougarskih demonstracija u Beogradu, širom Srbije došlo je do revanšizma prema pripadnicima bivšeg režima što je rezultiralo sa oko 300 linčovanih lokalnih dotadašnjih prvaka, od čega 140 sa smrtnim ishodom. Beogradska vrhuška napredne stranke se izvukla bez nasilja – najveći incident je bilo razbijanje prozora na kući Milutina Garašanina. Zanimljivo je da srpski liberali iz Ugarske, a posebno Mihajlo Polit Desančić koji se ponovo u punoj snazi politički i publicistički aktivirao, nisu „narodni odisaj“ uopšte komentarisali.
Pišući o novoj vladi Branik jasno stavlja do znanja da je favorit Srpske liberalne stranke u Ugarskoj Ristićeva Liberalna stranka, a ne cela opozicija. Za srpske liberale iz Ugarske nije prihvatljiva radikalska teza o potpunoj decentralizaciji: „Potpuna decentralizacija uprave teško da bi odgovarala potrebi zemlje i zadatku srpske države. Srbija treba poštenu, slobodoumnu ali i – jaku vladu. Ona treba još uvek da čuva interese celine.“ Branik posebnu pažnju poklanja novoj srpskoj vladi i teškoćama koje je nasledila: „Položaj sadašnje vlade nije lak. Ona mora da računa sa raznim elementima; mora da se stara, da ne dođe u sukob sa onima koji bi mogli škoditi Srbiji i sadašnjoj politici srpske države. Ne ide sve tako glatko, kao što to spolja izgleda. Ona je popustila u crkvenom pitanju jer je naišla na takve prepreke, koje nije mogla ukloniti.“
Ostavi komentar