Autor: Milorad Vukašinović, novinar i publicista
Posle završetka Brionskog plenuma (1966) otpočeo je proces političko-pravne dezintegracije SFRJ u pravcu jačanja „republičkih suvreniteta“ u odnosu na institucije savezne države. Godinu dana kasnije DŽon Kembel, teoretičar američkog SIO, sačinio je izveštaj o Jugoslaviji u kojem je na izvestan način potvrdio takav razvoj događaja. Ukazao je na karakter komunističke ideologije koja je posle rata prihvaćena iz osećaja „nade ili beznađa“, kao i na neuspeh integracije države zbog nacionalizma koji je prisutan u najvišim partijskim forumima. Svestan hipokrizije Brozove politike predložio je da SAD prema SFRJ vode politiku koja prevazilazi međusobne bilateralne odnose, pri čemu je imao u vidu šire strateške američke interese u hladnoratovski podeljenoj Evropi.
Sredinom šezdesetih godina Brozova Jugoslavija postepeno obnavlja formalno prekinute diplomatske kontakte s Vatikanom. Da li slučajno ili ne, u septembru 1967. godine u zemlju se vraća sveštenik Krunoslav Draganović, Pavelićev saradnik i jedan od organizatora „pacovskih kanala“, zahvaljujući kojima je mnogo ustaša prebeglo na Zapad i postalo deo tzv. „antikomunističkog konzorcijuma“. Gotovo istovremeno vrh hrvatskih komunista pokreće niz separatističkih inicijativa (sve je počelo tzv. deklaracijom o jeziku – prim. autora) koje će kulminirati pojavom Maspoka (1970 – 1971) koji je imao izrazito protivsrpski i antijugoslovenski karakter. Istoričar Aleksandar Raković s pravom ukazuje na Maspok kao na manifestaciju ideja „levog pravaštva“ koje su se, krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih, prelile i na područje Crne Gore. Tako će 1969. godine izvesni Francisko Palovineti (čiji identitet nikada nije potvrđen) uputiti pismo cetinjskom mitropolitu Danilu (Dajkoviću) u kojem mu sasvim otvoreno nudi prelazak na uniju i finansijsku pomoć Svetog oca pape u iznosu od 500 miliona lira. Palovineti u ovom pismu ukazuje na podršku Vatikana „sklanjanju“ NJegoševe kapele, a što će se dogoditi 1972. godine. Na mestu NJegoševe zavetne crkve podignut je Meštrovićev Mauzolej (1974) čija je izgradnja bila u funkciji jačanja „samobitnosti Crnogoraca“, o čemu je opširno govorio Mate Meštović, sin poznatog vajara i jedna od najznačajnijih ličnosti u hrvatskoj političkoj emigraciji.
Eksponenti „levopravaške ideologije“ u Crnoj Gori svoje „svetonazore“ pokušavali su da krajem sedamdesetih godina plasiraju u odgovarajućim naučnim, kulturnim i medijskim publikacijama, gde se promovišu ideje o „dukljanskom identitetu Crnogoraca, posebnosti crnogorskog jezika i postojanju autokefalne crkve“. Čak se i NJegoševo delo prerađuje u skladu s potrebama takve politike. Ipak, mora se istaći, da su bez obzira na podršku uticajnih partijskih struktura, ovakve ideje u samoj Crnoj Gori izazivale ogroman odijum tadašnje stručne i najšire javnosti (primer je fijasko brošure Špira Kulišića, O etnogenezi Crnogoraca, koja je štampana 1980. godine – prim. autora).
Posle šiptarskih demonstracija na Kosovu i Metohiji (1981) u Crnoj Gori se, kao i u drugim srpskim zemljama, dogodio stihijski povratak srpskom nacionalnom načelu. Pojava nacionalnog pokreta u Srbiji krajem osamdesetih godina (Antibirokratska revolucija) dočekana je s velikim oduševljenjem u Crnoj Gori. Svi ovi događaji ubrzali su pad tadašnje antisrpske vrhuške, što se i dogodilo 11. januara 1989. godine. Novo partijsko rukovodstvo Crne Gore zauzelo je izrazito prosrpsku poziciju, a na Desetom vanrednom kongresu (april 1989) za predsednika je izabran Momir Bulatović, a za sekretara Milo Đukanović. Posle nešto više od godinu dana (22. juna 1991) SK CG će biti transformisan u Demokratsku partiju socijalista Crne Gore. Naredne godine (1. marta 1992) narod Crne Gore će se na referendumu masovno izjasniti (95,94 % od izašlih) za opstanak u zajedničkoj državi sa Srbijom. Bečka štampa je tih dana ishod ovog referenduma proglasila kao očekivan „jer su Crnogorci zapravo Srbi“. Na ovim osnovama formirana je Savezna Republika Jugoslavija (27. april 1992).
Kao što je poznato formiranje SRJ je bilo trn u oku zapadnim silama jer je potpuna destrukcija postjugoslovenskog i posledično srpskog prostora bila njihov strateški cilj. Zbog toga je SRJ bila izložena nezapamćenim sankcijama, medijskoj satanizaciji, pa čak i optužena za „agresiju“ na susedne republike, iako je svima bilo jasno da je stvarnost sasvim suprotna. Sve to uticalo je na društvene i političke prilike u Crnoj Gori, u kojoj je posle Dejtona (1996), deo rukovodstva vladajuće DPS praktično prešao na stranu agresorskih sila. Ovakva politička orijentacija posebno je došla do izražaja za vreme NATO agresije na zemlju 1999. godine. Ono što je zanimljivo jeste činjenica da su vodeću ulogu u procesima „duhovnog preumljenja Crne Gore“ preuzele Sjedinjene Države. Već u julu 1999. godine crnogorska vlast je angažovala američku lobističku firmu „Preston Gejts Elis“ za poslove identitetskog inženjeringa koji treba da bude „razdvojen od Srbijinog“. Robert Grinberg, profesor jugoslovenskih jezika i književnosti sa Univerziteta „Čepel Hil“ u Severnoj Karolini održao je 11. aprila 2000. godine predavanje na kojem je kazao „da će crnogorska nezavisna država verovatno proglasiti crnogorski jezik kao zvanični“, dok je istoričar Čarls Ingrao 2003. godine rekao „kako Crna Gora treba da ide stopama Austrije i odbaci srpski identitet kao što je austrijska država 1945. godine odbacila nemački identitet“. Majkl Holcel, dugogodišnji savetnik DŽoa Bajdena za spoljne poslove, u oktobru 2009. godine je na marginama jednog samita OEBS-a u Varšavi izjavio da će ulaskom tada već nezavisne Crne Gore u EU i NATO biti „brzo podignut standard i da će broj Srba biti sve manji“. Tom prilikom on je pokrenuo i pitanje statusa „Crnogorske pravoslavne crkve“ iz čega jasno proizilazi koje su snage gurnule Đukanovića u završni obračun sa Srpskom pravoslavnom crkvom u Crnoj Gori. Dakle, ono što se danas dešava u Crnoj Gori pripremano je dugo i temeljno u svetskim centrima moći.
Posle sticanja „nezavisnosti“ na sumnjivom referendumu (maj 2006) Crna Gora se nalazi u jednoj vrsti „permanentnog vanrednog stanja“. Vlast je kao strateški cilj proglasila učlanjenje države u „evroatlantske integracije“, a što je iziskivalo radikalan otklon u odnosu na tradicionalni istorijski i duhovni identitet Crne Gore. Rasrbljavanje naroda počelo je da dobija jasne institucionalne okvire, a sama Crna Gora je postala deo svih regionalnih antisrpskih saveza. Vrhunac ovakve orijentacije bilo je svakako priznanje lažne države Kosovo (2008) uprkos stavu ogromne većine građana Crne Gore koji su se protivili ovom činu. Nakon prijema Crne Gore u NATO bez referenduma (2017) realizovana je stara geopolitička težnja „o stvaranju jednog katoličkog nasipa ili bedema protiv svetosavlja koji čine Hrvatska, Crna Gora i Albanija“. Uporedo sa ovim procesima zvanična vlast je ojačala srbofobiju i počela praktično da realizuje politiku potpune nacionalne diskriminacije onih građana koji se u Crnoj Gori nacionalno izjašnjavaju kao Srbi.
Pokušaj otimanja hramova Srpske pravoslavne crkve, pod izgovorom antipravoslavnog Zakona o slobodi veroispovesti (2019), svakako je prelomni događaj posle kojeg u Crnoj Gori više ništa nije isto. Crna Gora se ponovo, kao i mnogo puta u istoriji, našla u poziciji da bira između dva sakralna geopolitička principa: Kopna – kao simbola primata duhovnih nad horizontalnim vrednostima, i Mora – kao simbola jedne tuđe, materijalističke civilizacije.
LITERATURA: Momir Bulatović, Pravila ćutanja, Zoograf, Niš 2005; Milorad Vukašinović, Trenutak istine, Evropa – nacija, Beograd 2006; Aleksandar Raković, Crnogorski separatizam, Catena mundi, Beograd 2019.
Ostavi komentar