Autor: Đorđe Bogojević, diplomirani etnolog-antropolog
UVOD
Knjiga „Drevno društvo“ američkog antropologa Luisa Henrija Morgana (1818 – 1881) objavljena je 1877. godine, četiri leta pre autorove smrti. Sam Luis Morgan bio je neobična ličnost. Rođen je u selu Aurora, u državi NJujork, na severoistoku Sjedinjenih Američkih Država. Po struci advokat, u jednom trenutku života počeo je da se interesuje za plemena Irokeza, koja su naseljavala severoistok Sjedinjenih Država, a čiju je naklonost stekao braneći njihovo pravo na zemlju od američkih železničkih kompanija. Ta naklonost bila je tako duboka da su ga Irokezi 1846. usvojili, i dodelili mu ime koje u prevodu sa njihovog jezika znači „Onaj koji stoji između“. Ipak, i pored usvojenja, Morgan je nastavio da živi kao pripadnik američkog društva. Među Irokezima nikada nije zaista živeo, iako je posete njihovim plemenima činio i narednih godina i decenija. Godine 1851. objavljuje delo pod naslovom „Savez Irokeza“, koje predstavlja jednu od najboljih etnografskih studija o severnoameričkim Indijancima.
Kasnijim terenskim radom među još nekim indijanskim plemenima, Morgan uočava sličnosti u terminologiji srodničkih odnosa čak i među onim plemenima koja geografski nisu jedno blizu drugog niti na prvi pogled imaju zajedničko poreklo. Upravo će proučavanje srodstva, sada ne samo američkih nativnih plemena, nego i mnogih naroda širom sveta, postati Morganova naučna opsesija. Istraživanja koja je obavljao što terenskim radom, što preko upitnika Instituta „Smitsonijan“, rezultirala su kapitalnim delom „Sistemi krvnog srodstva i srodstva nastalog sklapanjem braka u ljudskoj porodici“, objavljenom 1871. godine. Vođen idejom tako tipičnom za devetnaesti vek, odvažio se da postavi pitanja ne samo o poreklu određenih društvenih ustanova Irokeza, nego i čitavog čovečanstva. Kako su ljudi došli od prvih nesigurnih lutanja po poljima, sakupljanja plodova i lova divljih životinja, do civilizacija starog i novog sveta? Kako su se razvijali određeni društveni odnosi i institucije? Može li srodnička terminologija nekog društva da nam kaže nešto više o tom društvu? Kako je došlo da nastanka i razvoja privatne svojine?
Odgovore na ova pitanja Morgan je pokušao da pruži u svom najpoznatijem delu, čiji pun naslov glasi „Drevno društvo. Istraživanja čovekovog razvoja od divljaštva i varvarstva do civilizacije“. To delo se, u trenutku kada je objavljeno, savršeno uklapalo u okvire tada vladajuće antropološke paradigme – jednolinijskog evolucionizma. Zajedno sa još nekim knjigama, poput „Zlatne grane“ DŽejmsa Frejzera, „Primitivne kulture“ Edvarda Tajlora i „Primitivnog braka“ DŽona Fergusona Maklenana, ova knjiga činila je jedan od stubova, na kojima je jednolinijski evolucionizam tokom nekoliko decenija stajao kao neprikosnovena forma antropološkog mišljenja.
Međutim, krajem devetnaestog i početkom dvadesetog veka došlo je do prvih velikih preispitivanja u antropologiji; stigli su prvi „opozicionari“ – nemački i američki difuzionisti. Od tada, pa tokom narednih pedeset godina, trajala je kontroverza oko gorenavedenih (ali i nekih nepomenutih dela), što kroz kritike difuzionista, funkcionalista i strukturalista, što kroz priznavanje vrednosti koje su tim delima pokušali da povrate neoevolucionisti. Čini se da u toj raspravi „Drevno društvo“ zauzima posebno mesto. Samo delo, i autor koji ga je stvorio, bili su predmet rasprava koje su po neujednačenosti stavova čudile svakog ko bi se u njih upustio. Tako, imamo primer Fridriha Engelsa, koji je svoju knjigu „Poreklo porodice, privatne svojine i države“ zasnovao na zaključcima do kojih je došao Morgan u „Drevnom društvu“. Trebalo bi naglasiti i da je osnivač antropološkog strukturalizma i jedan od najvećih antropologa svih vremena, Klod Levi-Stros, svoje ključno delo „Elementarne strukture srodstva“ posvetio upravo Morganu, odajući mu na taj način veliko priznanje kao prvom antropologu koji se sa velikim uspehom upustio u proučavanje srodstva. Sa druge strane, Robert Louvi, učenik vodećeg američkog antropologa dvadesetog veka, Franca Boasa, smatrao je Morgana ograničenom osobom, a njegovo najpoznatije delo ocenio kao apsurdno.
Šta je to u „Drevnom društvu“ pokrenulo takvu lavinu pohvala, kritika, ali i uvreda? Čime su pojedini antropolozi i ostali društveni naučnici bili inspirisani, a drugi razočarani?
CENTRALNI DEO
„Drevno društvo“ sastoji se iz četiri poglavlja neujednačenog obima. U prvom poglavlju autor se bavi razvojem čovekove inteligencije kroz pronalaske i otkrića. Ovde, na samom početku, Morgan iznosi svoju čuvenu ideju o progresu čovečanstva kroz tri stadijuma – od divljaštva, preko varvarstva, do civilizacije. Drugi deo, koji je ubedljivo najobimniji, odnosi se na razvoj ideje o vladavini. Međutim, ideja o vladavini zapravo podrazumeva obimna istraživanja rodova i rodovskih društava, koja je autor obavljao što preko upitnika Instituta „Smitsonijan“, što na terenu, među pripadnicima plemena koja su činila irokešku konfederaciju.
Značajno je pomenuti da je svojim odlaskom među Irokeze Luis Henri Morgan postao prvi antropolog koji je praktikovao terensko istraživanje, za razliku od svojih kolega, ostalih jednolinijskih evolucionista, koji su više voleli kabinetsko proučavanje udaljenih i drugačijih društava. Pored upitnika i terenskog rada, autor je koristio i istorijske izvore, uz pomoć kojih je pokušao da rekonstruiše strukture onih društava koja su bila rodovska u davnoj prošlosti, kao što su antičko grčko i rimsko društvo.
Treći deo prati autorovo shvatanje razvoja ideje o porodici, a četvrti razvoj ideje o svojini. Naravno, ono što odmah postaje uočljivo, a na osnovu naslova ovih poglavlja, jeste reč „razvoj“, koja je, bez ikakvog preterivanja, ključna reč ove knjige u toj meri da bi njeno početno „r“ moglo da bude napisano i velikim slovom. Možda je to bila presudna varnica koja je zapalila fitilj do te mere da su pojedinci u potpunosti odbacivali ovo delo, dok su neki, poput Louvija, vređali i samog autora. Nekima je smetala dogma o neprikosnovenosti progresa, o ideji da evolucija uvek ide jednom istom linijom. Međutim, povremeno se, u „Drevnom društvu“ javlja još nešto što bi moglo da zasmeta, a to je zapravo boljka jednolinijskog evolucionizma kao ideje u celosti. To nešto zove se nesvesni rasizam, proistekao iz uverenja da postoje oni koji se nalaze „niže“ i „više“ na lestvici razvoja. Problem je u tome što od priloga „niže“ i „više“ nije veliki korak do prideva „niži“ i „viši“, iako antropolozi – evolucionisti nisu činili takve pridevske implikacije. Dakle, njihov rasizam, ukoliko je postojao, bio je u dobroj meri nesvestan, a ne ideološki.
U prvom delu knjige autor izlaže periodizaciju kulturne istorije čovečanstva, koja, prema njegovom mišljenju, traje oko sto hiljada godina. Više od polovine tog perioda, preciznije šezdeset hiljada godina, za sve ljude na zemlji trajao je period divljaštva. Divljaštvo je, kao i varvarstvo, Morgan podelio na tri manja razdoblja: niži, viši i srednji stupanj. Niži stupanj divljaštva započeo je prvim danima ljudske vrste, i trajao sve dok ljudi nisu ovladali veštinama ribolova i održavanja vatre pod svojom kontrolom. Srednji stupanj vremenski se prostirao od otkrića ribolova i vatre do pronalaska luka i strele. Ovaj pronalazak označio je početak višeg stupnja divljaštva, koji je trajao do pronalaska grnčarstva.
Dakle, period varvarstva, odnosno njegov niži stupanj, počinje proizvodnjom i upotrebom glinenog posuđa, i približno traje narednih trideset pet hiljada godina. Srednji stupanj varvarstva počinje pripitomljavanjem životinja u istočnoj, i početkom gajenja kukuruza, primenom sistema navodnjavanja i upotrebom nepečene cigle i kamena u arhitekturi u zapadnoj hemisferi. Morgan pravda ovo uvođenje ekvivalenata time što je u zapadnoj i istočnoj hemisferi postojala nejednaka raspodela prirodnih bogatstava, pa samim tim i nije mogao biti uveden jedinstven kriterijum. Viši stupanj varvarstva počinje pronalaskom topljenja gvozdene rude, tj. izrade predmeta od gvožđa. Nadahnuto govoreći o ovom izumu, Morgan tvrdi da je pronalaskom topljenja gvozdene rude i izradom predmeta od gvožđa devet desetina „bitke za civilizaciju“ bilo dobijeno.
Ta civilizacija počinje sa nastankom pisma, i traje sve do naših dana, odnosno negde oko pet hiljada godina. Autor ne deli strogo civilizaciju na potperiode, kao prethodna dva velika stupnja. Ipak, sugeriše da postoje antička, srednjevekovna i moderna civilizacija, i navodi odlike za svaku od njih. Antičku, između ostalog, odlikuje nastanak pisma, brojeva, gradova, razvoj kovanog novca itd. Odlike srednjevekovne su: gotska arhitektura, feudalna aristokratija, papska crkvena vlast itd. Modernu civilizaciju, konačno, karakterišu otkrića baruta, teleskopa, parne mašine, telegrafa, fotografije, zatim predstavnička demokratija, sloboda veroispovesti…
Međutim, Morgan ne smatra da je tu kraj; civilizacija je samo međustupanj, baš kao i divljaštvo i varvarstvo. Posle njenog okončanja, nastupiće period preporoda slobode i jednakosti, još razvijenijih nego što je to bilo kod starih rodova (inače, sa civilizacijom je, prema Morganu, nastupilo klasno društvo). Pored tehnoloških pronalazaka, autor se ukratko bavi veštinom održavanja života, koja je, takođe, prošla kroz stadijume, od ishrane korenjem, zatim veštine ribolova i ishrane ribom, preko upotrebe brašna, dalje mesa i mleka, i najzad, neograničene mogućnosti ishrane putem ratarstva, tj. obrade zemlje. U nekoliko rečenica pomenuti su i razvoj govora, od gestova, preko jednosložnog, zatim višesložnog izražavanja, do konkretnih reči; zatim religija, i domaći život i arhitektura, koja se razvijala od kolibe divljaka, preko zajedničke kuće varvarina u rodovskom društvu, do kuće pojedinačne porodice u civilizaciji. Ostale tri „činjenice razvoja“, kako ih Morgan naziva, tj. oblik vladavine, porodica i svojina, iscrpno su obrađene u drugom, trećem i četvrtom poglavlju.
Naravno, jasno je da su kritičari „Drevnog društva“ ovaj deo knjige dočekali na nož. Morganova periodizacija ocenjena je kao potpuno proizvoljna i neodgovarajuća. Najviše kritika upućeno je od strane onih mislilaca koji su bili apsolutno nezadovoljni jednostranošću kriterijuma koji su uzeti kao graničnici između perioda. Naime, Morgan je kao ključni kriterijum odabrao tehničko-tehnološke izume, pritom potpuno potcenjujući značaj nekih izuzetno važnih društvenih odnosa, na prvom mestu religije. O ovoj „činjenici“ napretka rečeno je tek toliko da obuhvata elemente uobrazilje i emocije, kao i da primitivne religije izgledaju groteskne i nepojmljive. Ništa bolje nisu prošle ni ostale autorove „činjenice razvoja“: kritičari su se pitali kako je to Morgan mogao da tvrdi da je ishrana ribom prethodila ishrani mesom i mlekom, i da se razvoj jezika odvijao onako kako je istaknuto. Zatim, hronologija pronalazaka koji su uzeti kao graničnici pojedinih stupnjeva je osporena: npr. moderna nauka je ustanovila da je čovek ovladao vatrom mnogo ranije nego što je to Morgan pretpostavljao. Čak i pristalice američkog antropologa morale su da priznaju da je prvo poglavlje „Drevnog društva“, posmatrano sa naučne tačke gledišta, nedovoljno utemeljeno.
Drugo poglavlje, „Razvoj ideje o vladavini“, mora se razmotriti posebno, kako zbog činjenice da obuhvata približno dve trećine knjige, tako i zbog potpuno drugačijeg pristupa koji je autor primenio. Dok je prvo poglavlje, kako smo već istakli, nastalo mahom kao posledica proizvoljnih spekulacija i neutemeljenih tvrdnji, drugo poglavlje odlikuje daleko veća uverljivost i zasnovanost zaključaka. U ovom poglavlju reč je o tome kako se, kroz istoriju, razvijala ideja vladavine, i koliki je značaj rodovsko društvo imalo za socijalni razvoj čovečanstva. Morgan navodi veliki broj rodovskih društava širom sveta i kroz mnoge vekove, ali se njegova pažnja najviše zadržava na društvima američkih Indijanaca, posebno Irokeza i Asteka, a onda, vrativši se u daleku prošlost, autor se bavi i rodom kod starih Grka i Rimljana. Osnovna premisa, i ovde je, naravno, evolucionistička: prikazati razvoj društva počevši od tzv. klasa po osnovu polova, zatim rodovskog društva, koje podrazumeva i postojanje bratstava, plemena i konfederacija plemena, i najzad, nastanak civilnog društva. Prva dva oblika, odnosno klase po osnovu polova i rodovsko društvo, prema autoru knjige, čine društvenu organizaciju, dok civilno društvo predstavlja političku organizaciju.
Društva koja su organizovana po klasama na osnovu polova su, prema Morganovom mišljenju, najprimitivnija, a to je slučaj sa jednim delom nativnih stanovnika Australije. Ova društva, kao što su to npr. australijski Kamilaroi, poseduju arhaičnu rodovsku strukturu, ali kod njih postoji jedan još stariji oblik podele – njihovo društvo podeljeno je na četiri klase muškaraca i četiri klase žena. Pripadnici svake od tih klasa mogu da stupaju u brak sa pripadnicama samo jedne klase suprotnog pola, koja je tačno određena. Unutar jedne klase, svi pripadnici se smatraju braćom, odnosno sestrama. Morgan smatra da su ove klase zapravo klice nastanka roda, koji nastaje onda kada se, u prostornom smislu, ujedine dve klase koje ne mogu stupati u brak. Na osnovu ovoga autor smatra da forma organizovanja zasnovana na polovima predstavlja najarhaičniju formu društva koja je poznata. Ona je osobena za stupanj divljaštva. Sa druge strane, rod, kao najvažniji pojam autorovog interesovanja, proteže se kroz sva tri velika perioda: nastaje već na kraju višeg stupnja divljaštva, traje kroz ceo period varvarstva, a u slučaju grčkih i rimskih plemena, postoji i jedno vreme pošto su ova dosegla stupanj civilizacije. Međutim, ipak je varvarstvo onaj period koji je najkarakterističniji za rod i rodovsko društvo.
Baveći se rodom kod Irokeza, Morgan je dao jedan od ključnih doprinosa antropologiji. Odgonetnuo je nimalo jednostavnu društvenu strukturu irokeških rodova, rešio problem egzogamije roda i endogamije plemena, koji je mučio sve mislioce pre njega, i verovatno najveća zasluga, pokazao odnos između srodničkih veza i načina na koji se srodstvo odražavalo u jeziku. Pre svega, autor nas je upoznao sa osnovnim istorijsko – geografskim informacijama vezanim za Irokeze, a onda prešao na njihovu podelu. Irokezi sebe nazivaju „Narodom dugačke kuće“ (Hau-de-no-sau-nee), jer žive u zajedničkim kućama, koje dostižu dužinu i do sedamdeset metara. Ime kojim ih ostatak sveta naziva nikada nisu prihvatili, jer ono predstavlja kombinaciju algonkinskog[1] i francuskog jezika, i slobodno bi se moglo prevesti kao „prave zmije“.
Irokezi su, zapravo, konfederacija plemena, čiji tačan datum nastanka nije utvrđen, ali se smatra da se to dogodilo krajem 16. veka. Konfederacija se prvobitno sastojala od pet plemena: Seneka, Kajuga, Mohok, Onondaga i Oneida. Kasnije, ovoj grupi pridružilo se i pleme Tuskarora. Svako od ovih plemena sastojalo se od rodova, koji su nosili ime neke životinje, a jedini izuzetak bio je rod Klupko kod plemena Onondaga. Rodovi su, zatim, bili ujedinjeni u bratstva, koja nisu imala posebne nazive, već su se označavala kao npr. „prvo i drugo bratstvo“.
Svaki rod imao je dvojicu starešina: sahema i poglavicu. Položaj sahema bio je nasledan, ali ne na onaj način kako bismo to mi mogli protumačiti – irokeški rodovi bili su isključivo matrilinearni i matrilokalni[2], te stoga, sahema nije mogao naslediti sin, koji je uvek pripadao rodu svoje majke. Umesto toga, sahema bi nasledio neki drugi pojedinac, izabran po kriterijumu u zavisnosti od slučaja, ali mesto sahema nije moglo biti ostavljeno upražnjeno. Poglavica, sa druge strane, postajao je čovek koji se istakao nekom izuzetnom zaslugom, npr. velikom iskazanom hrabrošću u ratu. NJegov položaj nije bio nasledan, a posle smrti jednog poglavice nije odmah morao da se bira drugi. Značajna razlika između ove dve starešine ogledala se i u njihovim nadležnostima – sahem je bio usmeren na „unutrašnje poslove“ roda kome je pripadao, dok je poglavica svoje dužnosti više upravljao ka plemenskom savetu, gde je služio kao predstavnik svog roda. Međutim, i sahem je bio član plemenskog saveta, irokeškog organa vlasti koga su činili sahem i poglavica iz svakog roda u okviru jednog plemena. U slučaju nedoličnog ponašanja, ili bilo koje druge greške, i sahemu i poglavici mogli su biti oduzeti položaj i vlast. Oduzimanje položaja sahemu i poglavici mogli su izglasati pripadnici rodovskog saveta, koji je predstavljao najnižu instancu u irokeškom izuzetno složenom sistemu vlasti, ili su to činili pripadnici plemenskog saveta, koji za takvu svoju odluku uopšte nisu čekali odobrenje rodovskog saveta, već su mogli ići i protiv volje njegovih pripadnika.
Rodovski savet predstavlja zanimljivu instituciju vlasti – njega su činili odabrani pojedinci iz roda, a odlučivali su glasanjem, pri čemu su i žene imale pravo glasa, koji je vredeo jednako kao i muški glas. Jedna od najvažnijih osobina roda svakako je i egzogamija, odnosno pravilo po kome se bračni partneri moraju tražiti izvan roda, a nikako unutar njega. Takođe, svaki rod imao je posebna imena, koja su bila rezervisana za njegove pripadnike, i koja nije mogao koristiti nijedan drugi rod. Bratstvo predstavlja stupanj društvene organizacije između roda i plemena. Nastalo je podelom jednog prvobitnog roda na više rodova, pa se pripadnici rodova koji pripadaju jednom bratstvu nazivaju „braćom“, a pripadnici rodova različitih bratstava „rođacima“. Bratstva su, inače, bila manje formalne grupe u odnosu na rodove i plemena, a kod pojedinih plemena uopšte nisu ni postojala. Ipak, bratstvo je imalo svoj savet, koji se, istina, sastajao samo u hitnim situacijama, ali čije su odluke bile starije od odluka rodovskog saveta. Trebalo bi obratiti pažnju i na to da su članove plemenskog saveta činili predstavnici rodova, a ne bratstava, što ukazuje na manji značaj koji su ovom obliku društvene organizacije pridavali Irokezi.
Bratstvo je, međutim, preduzimalo organizaciju nekih događaja u životima Indijanaca, kao što su igre loptom, gde bi pripadnici jednog bratstva igrali protiv drugog, a organizovana su i klađenja i bodrenja suparničkih ekipa. Ove svečanosti su uvek imale izrazito zabavno-šaljivi karakter, a Indijanci su ih prihvatali sa oduševljenjem, tako da se nije događalo da igre postanu poprište svađa i sukoba. Što se tiče odnosa koji su vladali među pripadnicima jednog bratstva, Morgan navodi da je u početku bratstvo, baš kao i rod, bilo egzogamna grupa. Međutim, to pravilo se odavno promenilo, tako da su u vreme kada je autor proučavao Irokeze pripadnici jednog bratstva mogli međusobno da stupaju u brak.
Pleme predstavlja sledeći oblik društvene organizacije. Kao najvažnije osobine plemena Morgan navodi posebno ime, poseban dijalekat kojim pripadnici plemena govore, zatim postojanje utvrđene teritorije koja se vezuje za prostiranje jednog plemena, postojanje vrhovne vlasti, kao i endogamiju. Otklanjanje nedoumica oko endogamije i egzogamije jedna je od najvećih Morganovih zasluga za antropologiju. Naučnici koji su se rodovima i plemenima bavili pre njega nisu uspeli da otkriju pravila vezana za jedno i drugo, dok Morgan to nije razrešio krajnje jednostavno, određujući rod kao egzogaman, a pleme kao endogamno. Drugim rečima, pripadnici roda ne stupaju u međusobni brak, a pripadnici plemena da. Zatim, izuzetno važna funkcija plemena jeste u tome što plemenski savet ima pravo postavljanja sahema i poglavica u okviru roda. Dakle, niko ne može postati sahem ili poglavica ukoliko to svojom odlukom ne potvrdi plemenski savet. Vremenom, kada je stvorena konfederacija irokeških plemena, ovo ovlašćenje prenelo se na savet konfederacije. Pored postavljanja, plemenski savet je ovlašćen i da razrešava dužnosti poglavice i saheme rodova, ukoliko takav zahtev dođe do njih, ili oni shvate da je to neophodno.
Pred ovim savetom svoje mišljenje mogle su da iskažu i žene, ali posredno, preko predstavnika kojeg su same određivale. Inače, u irokeškim plemenima položaj žena bio je izuzetno povoljan. Prema nemačkom istoričaru Uveu Vezelu, verovatno najpovoljniji položaj koji su u bilo kom tradicionalnom društvu žene imale bio je upravo u društvima tih severnoameričkih Indijanaca.
U nekim slučajevima, postojao je, kako je to navedeno, „vrhovni poglavica plemena“, koji je mogao donositi odluke koje su bile neodložne, ukoliko, iz nekog razloga, savet nije mogao da se sastane. Međutim, po podacima do kojih je Morgan došao, čak i tada odluka nije mogla biti doneta, ukoliko je nije verifikovao savet.
Sada dolazimo do irokeške konfederacije. Poluistorijska, polulegendarna ličnost, stvaralac te konfederacije, bio je Ha-yo-went-ha, nama mnogo poznatiji kao Hijavata. On je, navodno, objasnio način na koji će konfederacija funkcionisati: rodovi, bratstva i plemena imaće savete, a najvažniji od svih saveta biće savet konfederacije. U njega ulaze poglavice svakog plemena, i na taj način se stvara ono što je kasnije, u literaturi nazvano „stanjem uređene anarhije“ – viša instanca kontroliše niže, ali i sama biva kontrolisana od strane nižih, rodova i plemena. Takođe, zahvaljujući tome što su plemena podjednako zastupljena, ne može da se dogodi da jedno pleme preuzme kontrolu – sva su jednaka. I najzad, za bilo koju odluku, kao i u slučaju plemenskog saveta, neophodan je konsenzus, tj, odluka se ne donosi dok se sa njom ne slože sve poglavice (nema preglasavanja). Dakle, vlast postoji, ali je niko ne poseduje u apsolutnom obliku, i zbog toga naziv „uređena anarhija“.
Prema predanju, pošto je uspostavio ovaj na prvi pogled složen, a zapravo tako jednostavan sistem vlasti, Hijavata se uzdigao na nebesa u belom kanuu, i niko ga nikada više nije video među ljudima. Ovim mitskim epilogom Irokezi su očigledno želeli da daju dodatnu potvrdu genijalnosti ovakve ideje, a njima se otvoreno pridružuje i Morgan, nazivajući ga jednim od najmudrijih i najpravičnijih sistema vlasti ikad stvorenih. Međutim, i pored toga, Morgan ističe da irokeška plemena jednostavno nisu napravila onaj poslednji, odlučujući korak, koji od konfederacije plemena vodi stvaranju naroda, sa svojom državom, gradovima, itd. odnosno da nisu iz rodovskog prešli u političko društvo.
Jedini kojima je, pored Irokeza, na celom američkom kontinentu pošlo za rukom da stvore konfederaciju plemena, prema Morganu su bili Asteci. Posle razmatranja o Irokezima, koje je povoljno prihvaćeno od strane kritičara, Morgan ponovo izaziva kontroverzu svojim tumačenjem razvoja astečkog rodovskog društva. On sistematski odbacuje sve istorijske dokaze koji se ne uklapaju u njegovu konstrukciju, jer bi upao u sopstvenu zamku. Naime, prema njegovim kriterijumima i periodizaciji, Asteci nisu dosegli civilizaciju, pa čak ni viši stupanj varvarstva, jer nisu poznavali metalurgiju gvožđa. Međutim, proučavajući istorijske izvore o Astecima, a i na osnovu već poznatih činjenica, znamo da su oni, u trenutku španskog osvajanja Srednje Amerike, vladali carstvom, na čijem se čelu nalazio car Montezuma II. Takođe, glavni grad Astečkog carstva, Tenočtitlan, imao je preko dvesta hiljada stanovnika, i bio jedan od najvećih i najbogatijih gradova tadašnjeg sveta. To, su naravno, jasni znaci civilizacije, i to veoma razvijene civilizacije.
Ipak, za Morgana je najveći problem bio taj što su mnogi autori govorili o Astecima kao o narodu. Da je priznao makar jednu od navedenih osobina civilizacije, njegova periodizacija bi se urušila, jer plemena na srednjem stupnju varvarstva ne mogu imati svoju državu, ni gradove, a pogotovo se ne mogu zvati narodom. Zbog toga on energično osporava navode svih autora koji mu nisu išli u prilog, nudeći svoje viđenje astečke istorije i kulture. Što se tiče Astečkog carstva, on zaključuje da tu nije moglo biti reči ni o kakvom carstvu, već da su Asteci jednostavno nametnuli svoju moć okolnim plemenima, kao što su to učinili i Irokezi. Jedina razlika je u tome što su Asteci u tom pokušaju imali više uspeha. Takođe, Morgan osporava i one navode koji Montezumu označavaju kao kralja ili cara, tvrdeći da on nije bio ništa drugo do vrhovni ratni poglavica. LJutito se protivi tome da su Asteci narod; za njega su oni konfederacija plemena.
Najzad, ono što najviše čudi – Tenočtitlan, veličanstveni grad onog vremena, Morgan naziva „pueblom“, odnosno „selom“, i tvrdi da nije mogao imati više od trideset hiljada stanovnika. Zaista je nemoguće da čitalac „Drevnog društva“, čitajući ove stranice, ostane ravnodušan. Možda bi neko i stao u Morganovu odbranu, smatrajući da vreme u kome je on stvarao svoje delo nije bilo „snabdeveno“ dovoljnom količinom pouzdanih istorijskih podataka. To bi bilo i najjednostavnije objašnjenje, ali nažalost, nije tako. Morgan čak svesno navodi mnogobrojne izvore koji su u skladu sa onim što i mi danas znamo o Astecima, a onda sve te izvore na gotovo neverovatan način odbacuje, smatrajući ih „romantičarskim preterivanjima“. Koren svih nesporazuma pripisuje prvim španskim izveštačima, koji su, pod utiskom iznenađenja zbog susreta sa nekim ko je toliko drugačiji od njih, preuveličavali istinu.
Da bismo zaključili prikaz drugog, najobimnijeg poglavlja, moramo se još ukratko osvrnuti i na rod kod starih Grka i Rimljana. Ovo je bitno istaći, jer su, za razliku od Irokeza, ta dva naroda uspela da stvore ono što Morgan naziva civilnim društvom. Tako, kod starih Grka, rod se nazivao genos, i njime je upravljao arhont, što bi bilo slično irokeškom sahemu. U okviru grčkog roda bila je dozvoljena endogamija, ali samo u slučaju udaje ženske dece koja su ostala bez oba roditelja. Ipak, najveća razlika je ta što se poreklo računalo isključivo po ocu, dakle, grčki rodovi bili su patrilinearni. Više rodova činilo je bratstvo (phratria), a više bratstava pleme (phyle), kojim su upravljali savet arhonata, kao i dostojanstvenik zvani vasilevs[3]. On je imao vojnu i, u nekim slučajevima svešteničku, ali ne i civilnu vlast. Kao zaslužne za prelazak iz rodovskog u civilno društvo kod starih Grka, Morgan izdvaja tri važne ličnosti, od kojih je prva iz legendarnog perioda. To su Tezej, Solon i Klisten. Svaki od ovih velikih zakonodavaca je, prema Morganu, svojim inovacijama postepeno preobražavao grčko rodovsko društvo, smanjujući značaj rodova i rodovske vlasti.
Tako je Tezej učinio prvi pokušaj na tom planu, i podelio Atinjane na tri klase, shodno njihovom zanimanju: eupatridi (aristokrate), geomori (zemljoradnici) i demijurzi (zanatlije). Prema Morganovom mišljenju, to je bio dobar pokušaj, ali nedovoljan. Sledeći veliki reformator bio je Solon – on atinsko društvo deli na četiri klase, i to ne po zanimanju, već po bogatstvu pripadnika tih klasa. Svaka od njih imala je svoja prava i obaveze. Međutim, istinski trijumf političke organizacije nastupa sa Klistenom, koji atinsku teritoriju deli na sto dema, tj. gradskih opština, čime se zadaje najozbiljniji udarac rodovskom društvu. Tada presudnu važnost dobija teritorija na kojoj neko živi, a ne više rodovska veza. Po Morganovom mišljenju, to je i jedan od ključnih uslova za nastanak civilizacije.
Kod starih Rimljana rod se zvao gens. Više rodova činilo je bratstvo, koje se označavalo rečju curia a više bratstava pleme – tribus. Rimski rodovi su, kao i grčki, bili patrilinearni, i postojalo je nasleđivanje po muškoj liniji (pravilima nasleđivanja Morgan će se baviti u četvrtom poglavlju). I ovde ponovo imamo egzogamiju kao opšte pravilo unutar jednog roda. Takođe, strogo pravilo starih Rimljana bilo je da imovina mora da ostane u rodu, tako da se žena udajom i odlaskom u drugi rod automatski brisala kao potencijalni naslednik svog oca. Slično kao kod starih Grka, autor i ovde navodi tri ličnosti, ali ovaj put sve tri iz legendarnog perioda, koje su reformama urušile rodovsku strukturu, i uspostavile civilno društvo: Romula, Numu Pompilija i Servija Tulija. Najzaslužniji za uspostavljanje takvog društva prema Morganu bio je Servije Tulije, šesti rimski kralj (Morgan ni ovde ne odustaje od onog što je zacrtao kod Asteka, pa rimske kraljeve naziva „starešinama vojne demokratije“, naravno, opet iz istog razloga kao i tamo). Tulije je podelio rimsko društvo na četiri klase, na osnovu bogatstva svakog pojedinca, zatim podelio Rim na četiri gradske opštine, i uspostavio comitia centuriate, tj. skupštine ovih novih klasa i opština. Time je jednom zauvek srušena moć do tada neprikosnovenih comitia curiata, a to je označilo i kraj rimskog rodovskog društva.
Drugo poglavlje „Drevnog društva“ nije bilo predmet negativnih kritika kao prvo. Čak i oni koji Morgana ne cene previše hvalili su ovaj deo knjige i isticali važnost zaključaka do kojih je autor došao, pogotovo proučavajući strukturu vlasti kod Irokeza. Ipak, ostaje utisak da je američki antropolog, prilikom tumačenja astečke društvene i državne organizacije, iskazao neverovatnu tvrdoglavost kada su u pitanju istorijske činjenice koje se nisu uklapale u njegove sheme razvoja.
Treće poglavlje nosi naslov „Razvoj ideje o porodici“. Ponovo primenjujući evolutivnu shemu razvoja, Morgan nas upoznaje sa pet tipova porodica, koje su, u odgovarajućem vremenskom razdoblju, dominirale ljudskim društvima. Od ovih pet tipova, tri imaju svoj ekvivalent u određenom sistemu krvnog srodstva. Prva u tom nizu je krvnosrodnička porodica, koja podrazumeva grupni brak između najbližih krvnih srodnika – braće i sestara, nevažno da li su u pitanju direktni ili pobočni srodnici. Ovaj tip porodice uticao je na pojavu malajskog sistema srodstva, koji je karakterističan za Polineziju. Međutim, i pored toga što malajski sistem i dalje postoji, krvnosrodnička porodica je u potpunosti iščezla sa istorijske scene. Morgan objašnjava da prestanak uticaja jedne porodice ne znači automatski prestanak postojanja njoj odgovarajućeg sistema krvnog srodstva. Tako, plemena koja su do pre nekog vremena bila zasnovana na principu krvnosrodničke porodice, još uvek poseduju malajski sistem srodstva. Po Morganovom mišljenju, upravo postojanje malajskog sistema predstavlja dokaz nekadašnjeg postojanja krvnosrodničke porodice, jer se inače o njoj ne bi moglo govoriti, pošto je više nema.
Što se srodničke terminologije tiče, ona se iskazuje na sledeći način. Braća i sestre po pobočnoj i direktnoj liniji se ne razlikuju; u odnosu na nekog hipotetičkog „Ja“ (Ego), svi su njegovi braća i sestre. Zatim, ne postoji razlikovanje ni između roditelja i njihove braće i sestara – svi su oni, bez izuzetka, Egoovi roditelji. Braća i sestre Egoovih babe i dede su takođe i Egoovi baba i deda; ni tu ne postoje posebni termini koji bi naglasili razliku između direktnih i pobočnih srodnika. Ego naziva svoju decu, kao i decu svoje braće i sestara – svojom decom. NJegovi unuci, kao i unuci njegove braće su, naravno, svi njegovi unuci. Ovakva terminologija nastaje zbog toga što Ego ne može da bude siguran – ako npr. sva braća imaju polne odnose sa svim sestrama, kako onda on može da zna da li je određeno dete njegovo, ili njegovog brata? Ili, kako može da zna da li je on lično dete svog oca ili svog strica? Upravo zbog toga što ne postoji sigurnost, ne postoje ni posebni nazivi za pobočne srodnike – svi se označavaju kao direktni. Morgan smatra da je krvnosrodnička porodica nastupila posle stanja prvobitnog promiskuiteta, koji je vladao još u hordi, te da u tom pogledu ipak predstavlja poboljšanje, jer je uspostavljeno kakvo – takvo pravilo. Ovaj oblik porodice i sistem krvnog srodstva su, prema Morganu, karakteristični za period divljaštva, sve do višeg stupnja tog perioda.
Drugi tip porodice je takozvana porodica „punalua“, koja je dobila ime po jednom navodnom havajskom običaju, a prevod same reči znači „dobar prijatelj“. Takav običaj podrazumeva zajednički brak više sestara sa muškarcima, koji ne moraju nužno biti rođaci, tj. braća. Moguća je i drugačija varijacija: brak nekoliko muškaraca koji su braća sa ženama, koje mogu, a ne moraju, biti sestre jedne drugima. Porodica punalua predstavlja modifikaciju krvnosrodničke porodice, i uticala je na zasnivanje turanskog i ganovanskog sistema srodstva. (Turanski sistem je karakterističan za južnu Indiju i jugoistočnu Aziju, a termin „ganovanski“ predstavlja Morganovu kovanicu; naime, on je prvi upotrebio taj pridev da njime odredi sistem srodstva Indijanaca Severne Amerike). Iako joj se ime vezuje za navodni havajski običaj, porodica punalua postojala je i u Evropi, Americi i Aziji. Ono što je važno naglasiti jeste da kod ovog tipa porodice najbliži krvni srodnici, tj. braća i sestre, ne stupaju u polne odnose. Upravo to predstavlja najvažniju razliku u odnosu na krvnosrodničku porodicu.
Morganov zaključak glasi da porodica punalua nastaje neposredno nakon pojave rodovskog društva, odnosno u višem stupnju divljaštva. Rodovska organizacija i ovde je imala presudan značaj – zabranila je brak između brata i sestre, koji su pripadali jednom rodu. Takvim egzogamnim pravilom onemogućeno je da najbliži srodnici postanu deo iste porodice, što je dovelo do korenitih promena kako u obliku porodice, tako i sistema krvnog srodstva. Ta korenita promena ogleda se i u srodničkoj terminologiji: sada, za razliku od malajskog sistema, Ego ne zove decu svojih sestara svojom decom, već sestrićima i sestričinama, pošto njegove sestre više nikako ne mogu da budu i njegove žene. Isti je slučaj i sa unucima njegovih sestara. Međutim, decu svoje braće i dalje će nazivati svojom decom, jer njegova braća još uvek stupaju u polne odnose sa istim ženama kao i on, tako da ne može postojati sigurnost ko je čiji otac. Porodica punalua javlja se na višem stupnju divljaštva, a malajski, turanski i ganovanski sistemi srodstva su klasifikatorni – to znači da jezici koji pripadaju tim sistemima ili ne prave nikakvu razliku između direktnih i pobočnih srodnika, kao što je slučaj sa malajskim sistemom, ili prave samo delimičnu razliku, kao što smo mogli da vidimo u slučaju preostala dva sistema.
Posle dva izuzetno značajna tipa porodice, nastupila su naredna dva, koja, prema Morganovom shvatanju, nisu imala tako značajnu ulogu kao krvnosrodnička i porodica punalua. Reč je o sindijazmičkoj i patrijarhalnoj porodici. Drugi naziv za sindijazmičku porodicu je porodica parova. Tu se već javlja „klica“ monogamne porodice, jer bračni par čine pojedinci, koji su, međutim, nastanjeni u zajedničkoj kući sa drugim parovima. U okviru tih zajedničkih kuća, kada je reč o imovini, vladao je prvobitni komunizam. Ipak, komunizam se nije odnosio na polne odnose, tako da je muškarac mogao sa skoro potpunom sigurnošću tvrditi da je on otac određenog deteta. Postojanje zajednice jednog muškarca i jedne žene, iako u okviru nekakve nad-porodice, dovelo je do uspostavljanja čvršćih veza između njih. Ipak, u svakom trenutku nakon sklapanja braka, supružnici u okviru jednog para mogli su da se raziđu bez ikakvih problema. Ovakvi razlazi nisu doživljavani dramatično, niti su kršili bilo koji običaj rodovskog života. Sindijazmička porodica bila je naročito rasprostranjena među Seneka Irokezima, ali i drugim nativnim plemenima Severne Amerike[4]. Prema Morganu, ovaj tip porodice nastao je početkom srednjeg stupnja varvarstva, i zamenio je punalua porodicu, koja je do tada vladala na tom geografskom prostoru. Međutim, kao što je već istaknuto, ovaj tip porodice nije imao dovoljno veliki uticaj da zameni ganovanski sistem srodstva, koji je ostao kao dokaz i produkt postojanja punalua porodice.
Patrijarhalna porodica bila je karakteristična za staro rimsko i hebrejsko društvo, i poput sindijazmičke, ni ona nije uspostavila neki poseban sistem krvnog srodstva. Prema Morganovom shvatanju, razlog za to je i njeno izuzetno kratko istorijsko trajanje – javila se početkom višeg stupnja varvarstva, a već početkom civilizacije je morala da ustupi mesto monogamnoj porodici. U okviru patrijarhalne porodice, muškarci su ponekad živeli u poligamnom braku sa više žena, ali to nije bila osnovna odlika njenog postojanja. Važnija od toga bila je činjenica da su u okviru patrijarhalne porodice muškarci imali apsolutnu, neograničenu vlast nad svim što se te porodice ticalo: od imovine, preko žena, pa sve do života njenih članova u slučaju rimskih pater familias-a. Dakle, osnova je bila u vladanju muškarca nad imovinom i robovima, koji su takođe činili deo patrijarhalne porodice, mada su, bar što se Morgana tiče, u toj porodici svi izuzev vladajućeg muškarca i bili robovi.
Naposletku, monogamna porodica dolazi kao vrhunac razvoja ideje o porodici. Takvu porodicu čine majka, otac i njihova deca. Ono što monogamnu porodicu razlikuje od sindijazmičke jeste pravo bračnog para na život u posebnom domu, koji je samo njihov. Takođe, veze između žene i muškarca, tj. supružnika su mnogo jače nego što je to slučaj u porodici parova, koja, kao što smo videli, predstavlja jednu privremenu i u velikoj meri neformalnu zajednicu. Sa druge strane, razlika u odnosu na patrijarhalnu porodicu ogleda se u mnogo većoj jednakosti polova – muškarac više nije neprikosnoveni autoritet, već se, kao ideal, navodi potpuna ravnopravnost. Morgan smatra da taj ideal nije dostignut, jer su žene u vremenu kada je pisao „Drevno društvo“ još uvek bile prilično obespravljene, ali ističe nadu da će se u budućnosti i to popraviti, čime će se stvoriti još jedan preduslov za nastanak boljeg i pravednijeg sveta.
Ovaj tip porodice, po autorovom mišljenju, uspostavio je čak tri sistema krvnog srodstva: arijski, semitski i uralski. Arijskom sistemu pripadaju svi oni narodi koje mi danas nazivamo indoevropskim. Semitskom sistemu pripadaju Jevreji i Arapi, a uralskom Mađari, Finci i Estonci. Ova tri sistema krvnog srodstva su deskriptivna, što znači da se jezicima kojima govore narodi čiji se srodnički odnosi ubrajaju u svaki od njih može napraviti razlika između direktnih i pobočnih srodnika. Ta razlika je u okviru deskriptivnih sistema apsolutna – u nekim slučajevima se koriste sintagme („brat moga dede“, „sestra moje babe“), a u nekim postoje posebni termini za pobočne srodnike, ali važno je to da je pobočno srodstvo uvek odvojeno od direktnog. Za Morgana je razlika između deskriptivnih i klasifikatornih sistema istovremeno i razlika između civilizovanih i necivilizovanih društava, a najvažniji uslov nastanka monogamne porodice bila je privatna svojina. Međutim, svojina je predmet poslednjeg poglavlja knjige.
To poglavlje, pod naslovom „Razvoj ideje o svojini“, obuhvata svega dvadesetak strana, i ubedljivo je najmanje poglavlje knjige. Morgan na početku iznosi ideju da kroz ceo period divljaštva imovine nije bilo u velikoj meri; ona je počela da se nagomilava tek u periodu varvarstva, posle stvaranja rodovskog društva. Pošto je stvoren rod, javili su se uslovi za tri velika pravila nasleđivanja unutar te društvene ustanove, i ta pravila su, naravno, dolazila jedno za drugim.
Prema prvom pravilu, imovinu preminulog delili su svi članovi njegovog roda. To je značilo da imovina uvek ostaje u okviru tog roda. Drugo veliko pravilo je donekle izmenilo situaciju – ono je nalagalo da imovinu umrlog nasleđuju njegovi muški srodnici. U nekim rodovima, to je moglo da znači ostanak imovine u okviru roda. Međutim, kod onih plemena čiji su rodovi bili matrilinearni, kao što je slučaj kod Irokeza, imovina je odlazila iz roda, jer muž, naravno, nije mogao da bude deo ženinog roda. Najzad, treće veliko pravilo odredilo je da pokojnika nasleđuju njegova deca, i to je po Morganu bio ključni uslov razvoja monogamne porodice. On je to ovako objasnio: pojedincima je mnogo više stalo do toga da ih nasleđuju njihova deca nego srodnici, pogotovo kad je imovina koju je pojedinac posedovao postala značajna. Da bi mogli da budu sigurni ko je njihovo dete, morali su da odbace dotadašnje oblike porodice, i da zasnuju monogamnu – to je bio pravi put da se utvrdi potomstvo, a samim tim, i mogućnost prenošenja imovine na direktne potomke.
Treće poglavlje „Drevnog društva“ dobilo je podeljene ocene stručne kritike, najviše zbog Morganovog spekulisanja po pitanjima promiskuiteta i krvnosrodničke porodice. Zamereno mu je što je od drugih jednolinijskih evolucionista nekritički preuzeo ideju prvobitnog promiskuiteta, za koju se u međuvremenu ispostavilo da predstavlja naučni mit. Takođe, ukazano je na to da malajski sitem srodstva nije mogao biti validan naučni dokaz za tvrđenje postojanja krvnosrodničke porodice. Ipak, mnogi su pohvalili ovo poglavlje, koje je inače preuzeto iz autorovog ranijeg dela „Sistemi krvnog srodstva i srodstva nastalog sklapanjem braka u ljudskoj porodici“. Isticali su Morganovu veliku zaslugu zbog toga što je otkrio neraskidivu povezanost srodstva sa drugim društvenim odnosima, postavši tako prvi antropolog koji je shvatio da srodnička terminologija nije puko izražavanje srodničkih veza, već način na koji se mogu proučavati i ostali odnosi jednog društva.
Međutim, četvrto poglavlje knjige je loše prihvaćeno. Kritičari su se posebno usmerili na Morganovo objašnjenje nastanka monogamne porodice, koje je, možemo reći s pravom, proglašeno nagađanjem.
ZAKLJUČAK
Knjiga koju sam opširno pokušao da predstavim na prethodnim stranama pojavila se 1877. godine. NJen autor smatra se jednim od začetnika antropologije kao nauke, i prvim pravim socijalnim antropologom. U međuvremenu, za prethodnih skoro vek i po, i svet i antropologija promenili su se do neprepoznatljivosti. „Veliki antropološki narativi“, od kojih je jednolinijski evolucionizam bio prvi po redu, više odavno nisu u modi. Stvaraju se drugačije teorije i drugačiji pogledi na sve složenija ljudska društva, a „eksplozija“ društvene i kulturne raznovrsnosti tokom prethodnih nekoliko decenija praćena je i „eksplozijom“ različitih i nepresušnih antropoloških škola mišljenja.
Ipak, od nečega se moralo početi, a svaki početak neke discipline predstavlja „lutanje po mraku“. Zbog toga smatram da ne bi trebalo biti isuviše strog u proceni Morganovog dela. Ono što pojedini antropolozi današnjice, začudo, još uvek nisu uspeli da shvate, jeste da delima neke epohe ne možemo i ne bi trebalo da sudimo na osnovu kriterijuma epohe kojoj sami pripadamo. Takođe, posebno čudi činjenica da antropolozi, koji inače savetuju drugima da kad god je moguće primenjuju kulturni i istorijski relativizam, nisu u stanju da isti savet primene i na jednog od osnivača svoje discipline. Kao student Odeljenja za etnologiju i antropologiju sam, u više navrata, od strane pojedinih studenata i profesora, slušao kritike Morgana, koje su bile nipodaštavajuće ne samo prema njegovom delu, nego i prema njegovoj ličnosti.
Tačno je da pojedina dela jednolinijskog evolucionizma, pa tako i „Drevno društvo“, imaju prikrivene rasističke implikacije. Jer, po kojoj to „objektivnoj“ osnovi naučnik iz hrišćanske, američke, zapadne kulture, može da procenjuje ko je na stupnju divljaštva, varvarstva i civilizacije? Ili da odlučuje o tome ko je civilizovan, a ko ne? Međutim, bilo bi licemerno optuživati samo i isključivo jednolinijske evolucioniste za takav postupak. Pre svega zbog toga što njihov „rasizam“ nije bio svestan i ideološki. Evolucionisti su pravili shemu razvoja ljudske prošlosti, i nije ih preterano zanimala boja kože ili neka druga fizička osobina pripadnika pojedinog društva. Štaviše, upravo su jednolinijski evolucionisti uspostavili jednu od najvećih i najhumanijih antropoloških ideja – ideju o „bazičnom psihičkom jedinstvu čovečanstva“. Ova ideja, koju su prihvatile i sve kasnije antropološke škole mišljenja do dana današnjeg, podrazumeva da su svi ljudi, u podjednakim uslovima, sposobni da na isti ili sličan način odgovaraju na izazove koje pred njih postavlja priroda, stvarajući kulturu. Oni nikada nisu tvrdili da je bilo koje ljudsko društvo nesposobno da napreduje, da postoje „pametni“ ili „glupi“, „superiorni“ i „inferiorni“ narodi i plemena. Jednostavno, postoji linija evolucije, koju će sva ljudska društva morati da prođu, neka ranije, neka kasnije. O nekim nezgodnim implikacijama svojih teorija, istina je, nisu previše razmišljali.
Po mom mišljenju, veći problem u celoj kontroverzi oko „Drevnog društva“ jeste upravo spekulativnost i povremena nenaučnost. Kao i većina jednolinijskih evolucionista, Morgan je često pisao o stvarima koje se nisu mogle naučno proveriti. Tako su neke njegove periodizacije potpuno proizvoljne, dok drugima nedostaje čvršća i opipljivija istorijska građa. Tu pre svega mislim na proučavanje onih društava koja mu nisu bila geografski i emotivno bliska. I baš sa tim u vezi jeste i sledeće. Veliku antropološku slavu Morgan je ostvario proučavajući njemu najdraže Irokeze. Odlaskom među pripadnike te konfederacije plemena postao je prvi antropolog koji je radio na terenu, prvi koji je shvatio važnost razgovora i boravka među ljudima koje imate ambiciju da proučite i opišete. Zbog toga, ne čudi što je upravo proučavanje Irokeza naučno najozbiljniji deo Morganovog antropološkog rada. Čak i oni koji su odbacili Morganove kasnije ideje i teorijska uopštavanja priznaju da je „Savez Irokeza“ jedna od najbolje napisanih etnografskih studija u američkoj antropologiji.
U irokeškim rodovima, bratstvima i plemenima, u njihovom sistemu vlasti, Morgan je video ideal, kome je verovao da bi trebalo stremiti. Irokeška politička struktura i organizacija zadivile su čoveka koji je verovao u parlamentarizam i građansku demokratiju do te mere da je smatrao da te dve ustanove predstavljaju vrhunac civilizacije, do koga će svi pre ili kasnije doći. Neverovatnom ironijom sudbine, delo tog naučnika nije u budućnosti inspirisalo druge zagovornike predstavničke demokratije, već ni manje ni više nego Fridriha Engelsa. Jedna od najcitiranijih knjiga u Engelsovom „Poreklu porodice, privatne svojine i države“, objavljenom 1884. upravo je Morganovo „Drevno društvo“. Inače, Morgan je preminuo tri godine pre objavljivanja Engelsovog dela, pa smo ostali uskraćeni za utisak koji bi eventualno na njega ostavilo, kao i za odgovor na pitanje šta bi Morgan mislio o takvom uticaju svojih teorija.
Ali, nije samo Fridrih Engels koristio Morganovo delo za dokazivanje svojih teorija. Među naučnicima i misliocima koji su citirali Morgana nalaze se i imena poput Karla Marksa, Sigmunda Frojda i Čarlsa Darvina. Sve ove zanimljive protivrečnosti upućuju na zaključak da, uprkos popularnom mišljenju, Morganovo delo u celini, a posebno njegova najpoznatija knjiga, još uvek nisu do kraja pročitani, i da bi ih, bez obzira na to da li ste antropolog ili ne, ponovo trebalo (pro)čitati.
[1] Algonkinski jezici podrazumevaju veliku jezičku porodicu kojom govore mnoga nativna plemena Severne Amerike, od istočnih obala Kanade do Stenovitih planina, a među njima i plemena koja su činila irokešku konfederaciju.
[2] Matrilinearna društva su ona u kojima se poreklo računa po majci, a ne po ocu, kao što je slučaj u evropskim društvima. Izraz „matrilokalno“ označava da potomstvo, posle rođenja, ostaje da živi u majčinoj kući, sa njenim srodnicima.
[3] Ovaj izraz je kasnije, u grčkom svetu, označavao čitav niz različitih vladarskih zvanja. Između ostalih, njime se služio i Aleksandar Veliki, zatim carevi Istočnog rimskog carstva, odnosno Vizantije, a istu titulu su kraljevi Grčke koristili i u dvadesetom veku.
[4] Inače, u irokeškim plemenima brak se nije sklapao iz romantičnih pobuda, već je nastajao kao posledica usmenog ugovora koji su sklapale isključivo majke mladenaca.
Biografija autora
Đorđe Bogojević rođen je 1988. godine u Šapcu, gde je završio osnovnu i srednju školu. Diplomirao na Odeljenju za etnologiju i antropologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu 2013. godine. Stručni ispit položio je u Narodnom muzeju u Beogradu 2018. godine, i stekao zvanje kustosa. Pored pisanja radova iz etnologije i antropologije, bavi se pisanjem poezije. Pesmama je zastupljen u nekim od najuglednijih domaćih književnih časopisa – „Povelji“, „Beogradskom književnom časopisu“, „Književnom magazinu“. Živi u Šapcu.
Komentari
Gospodinu Đorđu Bogjeviću ~ Prevodeći sa NJemačkog štivo iz 1686-e, naišao sam na potrebu obrazloženja bračne-svadbene otmice na Balkanu. Obrazloženje se nametnulo, čitanjem upravo Porekla porodice, privatne svojine.... i Istorije prostitucije (od Dr Fernando Henriques-a). Želeći, međutim, da utvrdim gradivo pgledao sam na mreži Prikaz Porekla porodice.... od gospodina Ivana Matića, trbalo bi ga podrazumevati kao stručnjaka, ali mi njegovo štivo nije pomoglo, štaviše razočaralo me je količinom neodređenosti. Tragajući dalje našao sam na Vaš prikaz djela Drevno društvo. Hala Vam velika. Pomoglo mi je da odredim vrednost mog obrazloženja bračne-svadbene otmice. Nalazim da vaš prikaz smije biti uzet kao obrazac prikaza stručnih knjiga, pošto čitaocu prikaza u dobro izabranoj mjeri približava sadržaj, poruke, okolnosti i značaj knjige. Sa punim poštovaem još jednom hvala valika.
Ostavi komentar