Autor: Lazar Slepčev, politički analitičar i filozof
Tekst koji prethodi ovome, otvorio je jednu veliku temu, fenomen lične vlasti. Iz pređašnjeg teksta, jasno je da princip lične vlasti korespondira sa prvim socijalnim zajednicama i njihovom potrebom da svoja društva, iako još uvek primitivna, ipak, na neki način ustroje i uvedu u neku vrstu reda i poretka. Tako u predistorijskom periodu imamo razvoj ljudskih zajednica od najprimitivnijeg principa roda, preko zajednice rodova koje formiraju bratstva, da bi grupisanjem bratstava nastajalo pleme, na čijem je čelu, a po principu patrijarhata, stajao plemenski poglavica, ili starešina. Stočarstvo i zemljoradnja su u tom periodu bile noseće egzistencijalno-ekonomske grane, pa je plemenski poglavica u početku imao funkciju vrača – lekara, da bi potreba za uvećanjem bogatstva, vremenom, kao novi vid „privredne delatnosti“ nametnula pljačku kao princip. Iz ovoga nastaje model ratnog poglavice, gde se, doduše, na još uvek primitivan način, javlja model nasledne, tj. monarhijske vlasti.
Stari Bliski istok su činila društva u kojima je svest o vođi, tj. kralju, bila u toj meri dominantna, da je kralj shvatan kao osnova civilizacije.
Bez obzira da li je u pitanju egipatski faraon kao božija inkarnacija, mesopotamski kralj kao izabrani božiji sluga, ili pak kralj, kao nasledni vođa, uvek je njegov status nedodirljiv i neupitan, jer se u manjoj ili većoj meri, kralju pripisivao i status božanstva.
U Staroj Grčkoj, proces formiranja organizacije vlasti je tekao od porodice, preko plemena, pa do grada – države (polis). Zbog učestalih pljački i permanentnog ratnog stanja među polisima, model vojskovođe se nametnuo kao najoptimalnije rešenje upravljanja u većini grčkih polisa. Takođe, Starim Grcima dugujemo zahvalnost za uvođenje u teorijsko-praktički politički život principa tiranije, kao oblika lične vlasti, tj. monarhijske vlasti sa iskvarenim načelima.
Svo ovo nasleđe, u velikoj meri je uticalo na oblikovanje političke kulture u Starom Rimu, što je i ključno pitanje kojim će se baviti ovaj prikaz.
Rim
Rimsko carstvo je ključna spona između istočnjačko-helenističke i zapadnoevropske tradicije lične vlasti. Organizacija vlasti u Rimu nastaje iz spoja autohtonog rimskog principata i helenističkog nasleđa, koje je vremenom odnosilo prevagu i odvelo Rim ka stvaranju apsolutne monarhije.
Geostrateški položaj, takođe nije bio bez značaja za izgradnju rimskih političkih institucija i političke kulture. Naime, činjenica da je rimsko carstvo oslonjeno na Mediteran, otvorila je Rimu velike mogućnosti u svim oblastima života, a naročito u trgovini. Vremenom, poprimani su i u dobroj meri u rimsku svakodnevnicu inkorporirani uticaji kako Istoka, tako i ostatka Evrope.
Potrebno je naglasiti da je tradicionalni rimski princip organizacije vlasti bio zasnovan na republikanskim principima, gde je ključnu ulogu imao senat. Senat je bilo telo u kome su se prelamali i sučeljavali, kako staleški, tako i svi drugi lični i grupni interesi, ali je senat snagom svoga autoriteta te interese dovodio u balans i ravnotežu. Dakle, senat je predstavljao neku vrstu primitivnog parlamentarnog tela, sa obrisima i naznakama modernog principa podele vlasti.
Pored geostrateškog položaja i republikanske tradicije, na formiranje modela političke kulture, ali i sveukupnosti stanja duha u Starom Rimu, možda i najpresudnije utiče proces helenizacije. Naime, kao država u ekspanziji, duhovno neiskvarena komformizmom, Rim sve više potrebuje kulturni obrazac kojim bi zaokružio svoju državotvornost. Kulturno i duhovno nasleđe Stare Grčke, kao neku vrstu „gotovog proizvoda“, rimljani preuzimaju i inkorporiraju u sistem vlastite države, što s jedne strane dovodi do procvata nauke, umetnosti i filozofije, dok sa druge strane, politički obrazac Starog Rima postepeno transformiše ka principu monarhije.
No, vratimo se sada srži naše teme, a to su modeli lične vlasti. Predcezarovska epoha Starog Rima, kao najkarakterističniji oblik lične vlasti poznaje diktaturu, koju ni na koji način ne smemo promišljati i tumačiti u modernom kontekstu.
Naime, za razliku od savremene diktature koja podrazumeva neustavnu ličnu vlast pojedinca ili grupe, zasnovanu na samovolji i represiji, diktatura je uz konzulat u Starom Rimu bila sastavni deo republikanskog ustava. Izbor i imenovanje diktatora podrazumeva veoma preciznu ustavnu proceduru. Diktator se birao (imenovao) samo u vremenima velikih kriza, tj. ratova. Diktatora je imenovao konzul uz saglasnost senata. Imajući u vidu da tradicija ratovanja toga doba nije podrazumevala ratne sukobe i pohode tokom zimskih meseci, mandat diktatora je bio ograničen na rok od pola godine. Samo za vreme trajanja ratnog stanja, diktator vrši najvišu vlast u zemlji, ali ne i neograničenu.
Opasnost i rizik da se diktatura pretvori i izrodi u trajni oblik lične vlasti, u Rimu je bio umanjen, s jedne strane ukorenjenom republikanskom tradicijom, dok s druge strane, za razliku od civilizacija Starog Bliskog Istoka, u Rimu nije bilo tradicije da se pojedinac može uzdići do nivoa božanstva, kako za života, tako i posle smrti.
Lična vlast Julija Cezara
Julije Cezar predstavlja najznačajniju političku figuru za dalji razvoj i uspon Rima. Ambicijom da se po ugledu na Aleksandra Makedonskog Rim učini jednom svetskom državom kojom će se upravljati iz jednog centra, Rima, Cezar „razara“ princip stare rimske običajnosti i postavlja temelje svesnog, tj. subjektivnog delovanja pojedinca. Nema sumnje da upravo Aleksandar i Cezar predstavljaju dve najznačajnije figure u političkoj istoriji Antike.
Cezar uviđa da je za ostvarenje ambicije stvaranja jedne svetske države stari princip političke organizacije Rima veliki balast i prepreka. Rim je bio organizovan na principu grada-države, sa veoma beznačajnom gradskom policijom. Vojna organizacija je bila slaba ili čak nikakva. Republikanstvo je slabilo i razvodnjavalo političku koheziju i moć države. Svi ovi faktori, činili su Rim veoma tromim i nefunkcionalnim za bilo kakav imperijalni poduhvat.
Reformišući tromi rimski državni organizam u jedan vrlo operativan sistem, Cezar kreće u osvajačke pohode. Od pobede u Španiji (49. g.p.n.e) pa sve do ubistva (44. g.p.n.e), Cezar osvaja i pod rimsku upravu uvodi mnoge teritorije Evrope i Mediterana. U samom Rimu stiče do tada nezabeleženu slavu i moć. Rimljani ga slave kao božanstvo.
Rim, doduše formalno, i dalje funkcioniše kao republika, međutim, on se pod Cezarovom vlašću faktički transformisao u monarhiju. Republikanstvo sa svojim konceptom „viška“ slobode, jednostavno se pokazalo nedoraslim ostvarenju imperijalnog koncepta Rima.
Čak ni ubistvo Cezara, (44. g.p.n.e), kao pokušaj da se Rim vrati tradicionalnoj običajnosti i republikanizmu, nije više moglo da ostvari ambicije zaverenika. U istorijskom smislu nije se više moglo nazad.
Pod Cezarom stvoren princip imperijalnog Rima iznedrio je istorijsku i političku nužnost da svi postcezarovski vladari moraju delovati na principima monarha – imperatora.
Aleksandra i Cezara moramo dakle posmatrati kao antičke začetnike modernog principa subjektivnosti, principa koji će sa nadolazećim hrišćanstvom dobiti punu legitimaciju, te obeležiti kulturnu istoriju Evrope do danas.
Hrišćanstvo i Rim
Pojava hrišćanstva u velikoj meri menja „krvnu sliku“ rimske imperije. Milanskim ediktom iz 313. godine hrišćanstvo postaje zvanična religija Rima.
Princip monoteizma i hrišćanske univerzalnosti otvaraju nove mogućnosti vladanja, te hrišćanstvo postaje „oruđe“ rimskih careva. Rim i zvanično postaje monarhija gde svetovna i duhovna vlast postaju jedno. Car se smatra „živim božanstvom na zemlji“.
Međutim, upravo hrišćansko učenje o jednakosti svih ljudi i njihovom zajedničkom poreklu, nezavisno od staleža, bogatstva, rase, dovodi do slabljenja imperije i zahteva za oslobađanjem provincija.
Carstvo se deli na Istočno i Zapadno.
Kosmopolitizam hrišćanstva i ambicija da se svetskom hrišćanskom državom upravlja iz jednog centra, rezultirali su paradoksom da je sve više jačala svest o slobodi u provincijama, a slabila moć centralne vlasti u Rimu.
Najposle, sve učestaliji sukobi svetovne i crkvene vlasti u srednjem veku, označiće i konačni kraj Rimskog carstva i rimskog koncepta vladanja, te uspostaviti nove političke oblike i modele na kojima će početi da nastaju nove države u Evropi.
Ostavi komentar