Autor: Milorad Vukašinović, novinar i publicista
Uticajni američki časopis Spoljni poslovi je u jeku globalne pandemije koronavirusa pokrenuo debatu o tome kako će izgledati svet posle ovih dramatičnih događaja. Većina učesnika složila se da je virusna kriza označila kraj globalizacije kakvu smo poznavali, kao i da su otvorena mnoga egzistencijalna pitanja koja nameću potrebu za jednim vidom univerzalne saglasnosti koje nije bilo od završetka Hladnog rata. Dodali bismo da je aktuelna kriza na najogoljeniji način potvrdila i teoriju o svetu globalne međuzavisnosti koja je sedamdesetih godina prošlog veka bila ključni slogan mondijalizma. U ovom trenutku ipak se čini previše ishitrenim zaključak o kraju globalizacije, jer je reč o jednom objektivnom procesu koji je posledica, pre svega, fenomenalnog razvoja nauke i tehnologije. Otuda se čini osnovanijom hipoteza o krahu ideologije globalizma o čemu je nedvosmisleno govorio Samjuel Hantington posle napada na kule bliznakinje u NJujorku 11. 9. 2001. godine.
Čine se, takođe, ishitrenim i stavovi o kraju geopolitike kao discipline koja se bavi istraživanjem odnosa prostornog i političkog. Istina aktuelna virusna kriza znatno je relativizovala prostornu komponentu kao suštinski element geopolitičkih teorija, ali je s druge strane u igru vratila državu, koja se pokazala kao nezamenljiv faktor u rešavanju ovako složenih situacija. Uostalom, kineski primer pobede nad pandemijom i istovremena nemoć Evropske unije da efikasno reaguje na ovakve događaje najpotpunije potvrđuje ovakvo stanovište.
Šta su u ovom trenutku vidljive geopolitičke posledice ove krize? To je pre svega promocija Kine kao globalnog lidera koji s mnogo samopouzdanja ispunjava tzv. globalni vakum koji je nastao posle vidljivog distanciranja Trampove administracije, posebno u odnosu na Evropu. Druga posledica je jačanje ruskog autoriteta u evropskim poslovima, koje je posebno došlo do izražaja posle protivbiološke akcije ruske vojske na severu Italije, što je naročito poniženje za NATO. Zajednički rusko-kineski nastup u Evropi ojačao je i njihove bilateralne veze koje se, još od 2001. godine i zaključenja ugovora o strateškoj saradnji, kreću uzlaznom linijom. Sve to ne bi bilo moguće bez konsolidacije pozicija predsednika Putina i Sija na unutrašnjem planu, a koji se odvija u znaku njihovog nastojanja da spreče procese destabilizacije u svojim državama.
Pred najvećim izazovima naći će se EU čija se briselska administacija pokazala kao potpuno nesposobna da odgovori dramatičnim izazovima koji prete da potpuno promene odnose snaga na Starom kontinentu. Poseban utisak ostavlja nedostatak elementarne solidarnosti među državama-članicama i krah ideje šengena koji se raspao posle prvih naznaka virusne krize. Jedna od prvih ekonomskih posledica je gubitak radnih mesta u sektorima čiji je deficit radne snage pokrivan demografskom rezervom sa nekadašnjeg evropskog istoka. Naime, prema veoma pouzdanim procenama, samo u periodu 2005 – 2015. sa područja nekadašnje istočne Evrope na zapad kontinenta preselilo se oko 10 miliona ljudi. Sada se povratak milionskih masa dešava u suprotnom smeru uz posledično jačanje animoziteta prema stranim radnicima koji podstiču lokalni sindikati i odgovarajuće političke grupacije. Da ne govorimo o socijalnoj i političkoj destabilizaciji država u kojima se ovakva radna snaga vraća. Sve to zakonomerno vodi razaranju EU koja je u svojoj osnovi zapravo jedan trgovački savez.
Kako bi transformacija sadašnje Evropske unije mogla da izgleda? Prema izveštaju američke CIA koja je prognozirala njen raspad još pre više od deset godina, na razvalinama sadašnje Unije mogle bi da se pojave tri različite tvorevine – zapravo labava saveza suverenih država. To su Zapadnoevropska unija, čiju okosnicu čine Nemačka i Francuska kao i blok država koje im inkliniraju, potom Nova Evropa kao savez Poljske, Češke, Slovačke i Mađarske (Višegradska grupa) i konačno savez država nazvanih Pravoslavna unija, u koji bi pored Rumunije, Bugarske i Grčke, bila integrisana i područja Ukrajine i tzv. Zapadnog Balkana (Srbija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Albanija, Makedonija). Iz ovakve projekcije budućnosti Evrope nije teško naslutiti interese atlantizma čiji je strateški cilj oduvek bilo sprečavanje povezivanja Rusije i Nemačke.
Razume se da i ruski evroazijci imaju svoje mape budućnosti Evrope koju doživljavaju kao poluostrvo evroazijskog kontinenta čiji zapadni pravac čini osovina Moskva – Berlin, a istočni pravac osovina Moskva – Tokio (A. Dugin). Ovih dana, pod uticajem ove krize, zanimljivu hipotezu zastupa Igor Panarin kada govori o savezu Giarusija (Germanija, Italija, Austrija, Belorusija, Rusija) a čiji je cilj „stvaranje luka i preskakanje Poljske“ kao glavnog angloameričkog trabanta na istoku Evrope i okosnicu koncepcije Sanitarnog kordona o kojem je na početku 20. veka pisao britanski geopolitičar Mekinder.
Realizacija ovakvih geopolitičkih projekcija u dobroj meri zavisiće od ishoda američkih izbora krajem godine. Virusna kriza pokazuje se kao najopasniji protivnik predsednika Trampa na unutrašnjem planu, jer preti da uruši dosadašnje ekonomske uspehe koji su njegov glavni izborni adut. Na zvaničnoj inauguraciji pre četiri godine, predsednik Tramp je obećao američkom narodu više radnih mesta, više demokratije, povratak američkih vojnika kući i oslobađanje od vašingtonske globalističke močvare. Ukoliko bi Tramp obnovio mandat onda nam se čini i da nismo daleko od „nove Jalte“.
LITERATURA: Aleksandar Dugin, Osnovi geopolitike, I , Ekopres, Zrenjanin 2004; Dragoš Kalajić, Evropska ideologija, Sunčanik: časopis , 2004, broj 8/9, 44-45; Milorad Vukašinović, Rat za duše ljudi, autorsko izdanje, Novi Sad 2010; Milomir Stepić, Geopolitika: ideje, teorije, koncepcije, Institut za političke studije, Beograd 2016.
Ostavi komentar