Tribina „Rastko Nemanjić, Sveti Sava – tvorac srpskog identiteta“ održana je u ponedeljak, 27. januara u klubu „Tribina mladih“ Kulturnog centra Novog Sada. Autor i predavač bio je prof. dr Boris Stojkovski.
Autor je predavanje započeo čestitkom Savindana, rođendana čitavom jednom narodu, jer taj rođendan simboliše stvaranje, ovaplođenje i inkarnaciju identiteta srpskog naroda.
– Ma koliko koncepti identiteta nacije bili savremeni za epohu u kojoj je sam glavni junak ove priče Sveti Sava živeo, nemerljiv značaj ovog dana, Savindana, ukazuje na to da je ovaj koncept svevremen – rekao je Stojkovski.
U drugoj polovini 12. veka kada je Rastko Nemanjić došao na ovaj svet, Srbija je bila u specifičnom položaju. Imala je određene elemente državnosti, ali kao država nije bila zaokružena. Taj cilj imali su Stefan Nemanja i njegov sin Rastko, potonji monah i svetitelj.
U toj situaciji postojala je kontradiktornost da je srpski identitet u velikoj meri istočni, vizantijski. Istovremeno, Vizantija je najveći neprijatelj u političkom smislu. S te strane ne treba da čudi srpska saradnja sa zapadom – papom, Venecijom, Ugarskom… Nemanja je upravo tu tražio saveznike.
Rastko je treći najmlađi sin srpskog velikog župana Stefana Nemanje i njegove žene Ane. Bio je udeoni knez u Zahumlju koje danas obuhvata veliki deo Hercegovine. Kao knez, Rastko je dobro poznavao i crkvene i političke prilike svoje epohe što je bilo dragoceno docnije kada je postao Sveti Sava, istinski hrišćanin i duboko pobožan čovek koji je razumeo i živeo Jevanđelje. U manastiru Vatoped na Svetoj Gori boravio je sedam godina i u tom periodu zaokružio je svoje obrazovanje.
Poznavao je veoma dobro kanonsko pravo i bogoslovlje, i mogao je sve to da čita i razume na grčkom jeziku. Bio je pravi renesansni čovek dva i po veka pre renesanse. Vrhunac Savinog dela je osnivanje autokefalije Srpske pravoslavne crkve, najtrajnije, najdugovečnije verske, a pre svega i kulturno, prosvetno i duhovno najvažnije institucije srpskog naroda.
Posle Savine smrti 1236. godine, u svim srpskim zemljama se njegov kult brzo proširio. Izuzetno je bio poštovan na prostoru od Skadarskog jezera, u Bosni, u svim drugim delovima srednjovekovne srpske države. Od vremena Ivana Groznog, Savin kult postaje sve razvijeniji i u Rusiji.
Godine 1594. izbio je prvi veliki ustanak protiv Turaka u Banatu i tada je osmanski velikaš albanskog porekla Sinan paša spalio mošti Svetog Save na današnjem Dorćolu (tadašnjem Vračaru). Jedan od razloga bio je to što su novokonvertovani muslimani nastavili da odlaze na grob Svetog Save u Raškoj, kao što su i metohijski Albanci išli u Dečane i klanjali se moštima Stefana Dečanskog.
Sinan paša želeo je, kako među svojim vernicima, tako i među Srbima, spaljivanjem da uništi kult Svetog Save, prvog srpskog arhiepiskopa. Nije u tome uspeo.
Savindan je praznik koji je i u prošlosti bio veoma važan u srpskoj kulturi. Prvi put kao školska slava proslavljen je 1826. u Zemunu. Godinu dana kasnije, njegovo praznovanje uvela je Srbija. Od tada se Savindan brzo raširio po srpskim zemljama.
Ostavi komentar