Autor: dr Aleksandra Kolaković
Na početku, ključno pitanje jeste: ko je bio Marko Ristić? Kako je to uobičajeno, kada je reč o intelektualcu odgovor je složen. Opredelila bih se reći: nadrealista, književnik i diplomata. Ovome bih dodala da je reč o čoveku koji je uneo deo pariskog kulturnog života u srpsku (jugoslovensku) sredinu. Iako je reč o važnoj ličnosti u srpskoj (i jugoslovenskoj) kulturi i istoriji, njegova zaostavština, ipak, nije dovoljno proučena.
Rođen je početkom 20. veka (1902. godine) u staroj i uglednoj beogradskoj porodici. Bio je unuk Jovana Ristića, srpskog ministra, predsednika vlade, državnika i akademika. Porodica mu je omogućila školovanje u Beogradu, a potom i u Švajcarskoj, gde je i naučio francuski jezik. Diplomirao je 1925. godine na Filozofskom fakultetu u Beogradu. NJegov opus kao nadrealiste i književnika odredio je susret sa nadrealističkom francuskom literaturom koju mu je doneo Rastko Petrović vrativši se iz Pariza 1922. godine. Iste godine, Ristić je sa Dedincem i Timotijevićem pokrenuo časopis Putevi, dok je tokom 1924. i 1925. godine sa Rastkom Petrovićem, Dušanom Matićem i Milanom Dedincem bio urednik časopisa Svedočanstva. Defnitivno oblikovanje Ristića kao nadrealiste odredio je njegov boravak u Parizu 1926. i 1927. godine. Tada Marko Ristić izlazi iz okvira samo srpske (jugoslovenske) kulture i kroz dodir sa francuskim nadrealistima u salonima tadašnjeg Pariza upoznaje novi svet, koji kasnije pokušava da prenese u Beograd.
Još od sredine 19. veka srpski intelektualci su školovani u Francuskoj ili su jedan deo svog obrazovanja i inspiraciju za svoj rad pronalazili u ulicama Latinskog kvarta, u razgovorima sa savremenicima i kroz praćenje političkog i kulturnog života Pariza. Jedan od Ristićevih profesora bio je Pavle Popović, bivši francuski đak i brat Bogdana Popovića, neformalnog vođe beogradskih frankofila. Istovremeno, na celu Ristićevu generaciju snažan utisak ostavio je užas Velikog rata (1914–1918). Umetnički odgovor dadaizma na koji se nadovezao nadrealizam kao književni pravac koji se protivi tradiciji i društvenim normama, nastoji da promeni sliku sveta i oslobodi čoveka svih okova i normi. Stoga nije slučajno da se Marko Ristić, nakon što je u Beogradu pokrenuo časopis Putevi i Svedočanstva, i kroz poznavanje dela Bodlera, Remboa i Apolinera, upoznao i sa delom Andre Bretona i njegovim manifestom nadrealizma (Manifeste du surrealisme, 1924). Za Bretonov Manifest Ristić je napisao da „markira početak novog juriša u tom romantičnom, idealističkom Krstaškom ratu, gde se maršira, i obmana, oslobođenja radi svih unutrašnjih snaga čovečijeg duha, borbe za svoje sopstveno oslobođenje“.
Do prvog susreta Marka Ristića i Andre Bretona, kao i drugih nadrealista Pola Elijara i Luja Aragona, došlo je 1926. godine u Parizu. Ova godina je bila prelomna i za nadrealizam. Započelo je političko doba nadrealizma. Nadrealisti su počeli da reaguju na politički poredak, da se bore protiv kolonijalizma, dakle, da reaguju na društvene, umetničke i filozofske događaje, pojave i procese svog doba. Luj Aragon, Andre Mason, Pol Elijar, Žak Prever, Žorž Bataj, Žan Kokto, pripadnici prvog kruga pariskih nadrealista, bili su uzori koje je sledio Marko Ristić. Istovremeno, Ristić je njihove ideje unosio u krug srpskih nadrealista, kome su pripadali Oskar Davičo, Milan Dedinac, Dušan Matić, Rastko Petrović i drugi, među kojima je i Ristićeva supruga Jelica Živadinović – Ševa Ristić. Kako je većina nadrealista živela u Parizu dvadesetih i tridesetih godina 20. veka, Ristić se tada susreće i sa ličnostima kao što su: Rene Margit, Žuan Miro, Maks Ernst, Salvador Dali, Alberto Đakometi. Pariz je tako postao mesto susreta srpske kulture sa nadrealizmom, književni i kulturni model koji je trebalo slediti, kao što su prenošeni francuski kulturni modeli i u predvečerje Velikog rata.
Pod utiskom prvog dodira sa pariskim nadrealizmom nastao je i ciklus Ristićevih kolaža La vie mobile. Tada je zajedno sa suprugom kupio sliku Maksa Ernsta Sova (Ptica u kavezu), koja se danas nalazi u kolekciji Muzeja savremene umetnosti u Beogradu. Godine 1928. objavio je antiroman Bez mere na čijoj je naslovnoj strani Ernstova slika. Ristić se bavio i prevođenjem sa francuskog jezika, primer je delo Podrumi Vatikana Andre Žida. Takođe, Ristić je postao jedan od osnivača beogradske grupe nadrealista i potpisnik manifesta Uzgred budi rečeno (1930. godine). Sa Aleksandrom Vučom i Dušanom Matićem bio je urednik almanaha Nemoguće – L’impossible gde je objavio kolaže Budilnik i LJuskari na prsima. Sa Matićem je napisao Poziciju nadrealizma, koju su potpisali ostali članovi beogradske grupe nadrealista. Potom je postao urednik časopisa Nadrealizam danas i ovde (1931/32. godine) i objavio knjige: Nacrt za jednu fenomenologiju iracionalnog (sa Kočom Popovićem, 1931) i Turpituda (1938, koju je zaplenila policija u Zagrebu).
Pre Drugog svetskog rata, Marko Ristić je pokrenuo časopis Pečat (sa Krležom, 1939). Istovremeno, kao što smo već naglasili, Ristić ulazi i u okvire pariskog nadrealizma. Već 1933, sarađuje sa pariskim časopisom Le surréalisme au service de la révolution (Nadrealizam u službi revolucije), gde objavljuje svoj odgovor na anketu L’humour est–il une attitude morale? (Humor je – moralni stav?). A 1938. godine sarađivao je i sa časopisom Minotaure (No. 3–4, Enquête Dictionnaire abrégé du surréalisme (Anketa Skraćeni rečnik nadrealizma)). Ristić je, kao i drugi nadrealisti, pisao poeziju (Od sreće i od sna, 1925, a kasnije Nox microcosmica, 1956). Ipak, pomenuti opus ostao je u senci Ristićeve esejistike i književne kritike.
Srpska, odnosno jugoslovenska kultura, se uključila, zahvaljujući pojedincima kao što je Marko Ristić, u moderne međuratne kulturne tokove. Francuski – saveznički jezik bio je pojam otmenosti u Beogradu, kao i francuska kultura. Ristić je ostao privržen osnovnim nadrealističkim stavovima o prirodi i funkciji književnosti i umetnosti koje je poneo iz Pariza. O osnovnim dilemama tridesetih godina – angažovanoj literaturi, Ristić je pisao kako poezija teži istom cilju kojem stremi svaka moralna i socijalna akcija: potpunom oslobođenju čoveka. Ukoliko izražava unutrašnje biće čovekovo, na osnovu Ristićevog stava poezija se izjednačava sa moralom, dok prestaje biti moralna ako se podredi društvenom moralu i utilitarnim ciljevima. Na kraju zaključuje da je pravi pesnik samom suštinom svog dela revolucionaran, jer teži istom cilju kao i revolucija, totalnom oslobođenju čoveka. U svojim delima Moralni i socijalni smisao poezije (1934); Predgovor za nekoliko nenapisanih romana (1935); Istorija i poezija (1935) Ristić ističe moralni i socijalni smisao poezije samo kada se ona ne služi ni moralnim ni socijalnim nego svojim vlastitim, pesničkim ciljevima. Ipak, beogradski nadrealisti između dva rata iako su sledili svoje učitelje nadrealiste iz Pariza nisu politički krenuli skroz u levo. Beogradski nadrealisti – bilo ih je 13, a Marko Ristić je bio vođa, držali su se po strani kao sekta, a francuski je bio njihov jezik komunikacije.
Proučavanje dela Marka Ristića otvara evropski kontekst srpskog nadrealizma koji je nastao u pariskim literarnim krugovima. Posebno je simbolična povezanost Marka Ristića sa Andre Bretonom. Kada je 1929. godine Breton okupio nadrealističku grupu u pariskom kafeu Prorok i Marko Ristić je bio pozvan. Inače, važno je reći i da je ovaj skup nadrealista u francuskim okvirima označio početak faze nadrealizam u službi revolucije. Ristića su levičari nazivali bretonovcem, a kada su Bretona nazvali trockistom, i Ristić je dobio ovaj epitet, mada nije bilo konkretnih razloga. Kasnije, u leto 1932. godine, Ristić sa Plitvičkih jezera šalje Bretonu razglednicu koja je predstavljala onu čarobnu i plastično besprekornu jezersku vilu koju je priroda izvajala u jednoj od onih tajanstvenih plitvičkih pećina. Razglednica stiže Bretonu u trenutku kada se vratio iz jedne vanredno lepe pećine vila blizu Montepeliera. A u odgovoru Ristiću piše: Bio je to znak da smo uvek mnogo bliži jedan drugom no što to mislimo. Marko Ristić je u svom delu pisao o pećinskim vilama, kao i Andre Breton u Ludoj ljubavi objavljenoj 1937. godine u Parizu, a u Manifestu nadrealizma piše: Postoje priče koje bi trebalo napisati za odrasle, priče skoro još uvek vilinske. Izvor ideja Marka Ristića bio je Pariz, bila je francuska književnost, ali on je tražio ono što je najmanje lokalno, najmanje vezano za francuski duh i tradiciju. Ristić traga za internacionalnim u Parizu i francuskoj kulturi. Onim što je novo i savremeno, ali kroz francuske uzore.
Vreme Drugog svetskog rata Ristić je proveo u banjskom mestu u centralnoj Srbiji (Vrnjačka Banja), a neko vreme je bio i u zatvoru u Kruševcu. Na javnu scenu se vraća 1944. godine serijom političkih članaka u Politici i Borbi. U ovom periodu preko Milovana Đilasa postaje blizak novim komunističkim vlastima i ulazi u diplomatiju. Tada se ponovo vraća u Pariz, ali ovoga puta ne da bi uživao u umetničkim salonima metropole, već kao diplomata najvišeg ranga. Kao ambasador Titove Jugoslavije u Francuskoj, Ristić je bio u teškim prvim posleratnim godinama od 1945. do 1951. godine. Prilikom dolaska u Francusku rekao je da mu je čast i ponos što je ambasador u Parizu u zemlji koja nam je uvek bila draga, u zemlji koja je, pravnim, valmpijevskim smislom svoje istorije, bogastvom svoje kulture i slobodoljubljem svog naroda, za nas toliko puta bila izvor nade, ohrabrenja i nadahnuća. Ristićev dolazak uticao je da se u zgradi jugoslovenske ambasade u blizini Trokadera ponovo okupe nadrealisti, ali i drugi književnici i umetnici. Luj Aragon, Pol Elijar, Pjer Emanuel, Žan Kasu i drugi bili su česti gosti literarno-političkog salona. Diplomatija je bila samo Ristićev izlet iz književnosti, kojoj će se Marko Ristić uvek vraćati.
Ipak, od 1945. godine pred Markom Ristićem su bile ozbiljne diplomatske dužnosti i od njegovog rada su se očekivali rezultati. Posle Drugog svetskog rata nova komunistička vlast u FNRJ (Jugoslaviji) pored učvršćivanja vlasti u zemlji nastojala je da razvije propagandu u inostranstvu. Kako je u prvim posleratnim godinama došlo i do Tršćanske krize i sudara interesa Jugoslavije i zapadnih sila bilo je korisno i da se nova država predstavi i u državama na zapadu Evrope, pri čemu se Francuska pokazala važna kao zapadnoevropska zemlja u kojoj su jugoslovenski komunisti imali saradnju sa Komunističkom partijom Francuske. Prve jugoslovenske diplomate su birane i iz redova nekomunista, posebno u zemljama na zapadu, pre svega jer nije bilo dovoljno komunističkih kadrova. Verovalo se da će ti pojedinci doprineti stvaranju pozitivne slike nove Jugoslavije u periodu zaoštrenih odnosa sa zapadnim silama zbog severozapadnih granica zemlje i odnosa sa Sovjetskim savezom, odnosno preokretom koji je donela Rezolucija Informbiroa (1948). Koliko je Francuska bila bitna svedoči i podatak da je od aprila 1945. godine na položaju ambasadora bio Marko Ristić – francuski đak, nadrealista, odličan poznavalac francuske kulture i umetnosti, prijatelj poznatih i uglednih Francuza.
Kao ambasador nekomunista Ristić je prolazio kroz iskušenja koja su proisticala iz odnosa sa zaposlenima u ambasadi, koji nisu uvek imali razumevanja za kulturnu razmenu i saradnju sa Francuzima. Neretko, gonjeni strahom od špijunskih afera, čak i kulturnu saradnju dve zemlje su smatrali i potencijalno opasnom. Ovo se odražavalo na prirodu i domet inicijativa Marka Ristića, kome je na kraju službovanja u Francuskoj dodeljen Veliki krst legije časti. Posebno interesovanje Ristić je pokazao za razvijanje kulturne diplomatije FNRJ. Ideja Marka Ristića bila je da se posebna pažnja posveti saradnji sa uglednim francuskim intelektualcima. To je bio put kojim se kretala kulturna diplomatija Kraljevine Srbije i kasnije Kraljevine Jugoslavije. Luj Aragon i Pol Elijar su maja 1946. godine posetili Jugoslaviju, susreli se i sa Titom, a potom su iznosili svoje povoljno mišljenje o novom režimu i zemlji sve do Rezolucije Informbiroa 1948. godine. Na inicijativu supruge Marka Ristića započelo se sa organizacijom niza prijema, a folklorna grupa osnovana 1947. godine bila je pod pokroviteljstvom Jelice Ševe Ristić, supruge ambasadora Marka Ristića. Pored kontakata i veza sa književnicima i novinarima, korišćenja filma i folklora, značajan pravac delovanja kulturne diplomatije bili su prevodi odabranih jugoslovenskih autora, a kroz arhiv Ministarstva spoljnih poslova mogu se pratiti depeše u kojima je slao predloge. Ipak, prevođenje na francuski jezik zahtevalo je značajne napore, bilo je strogo kontrolisano od strane Komisije za kulturu u Beogradu, stoga nije uvek imao uspeha u realizovanju ovih zamisli. Poseban izazov za Marka Ristića kao ambasadora nastao je 1948. godine. Veze ostvarene preko jugoslovenskih učesnika u francuskom pokretu otpora ušle su u krizu Rezolucijom Informbiroa, a dodatni problem bilo je prisustvo značajnog broja političke emigracije, koja je publikovala svoje časopise i organizovala kontra-propagandu. Na osnovu dosadašnjih istraživanja, čini se da se Ristić ipak manje bavio pitanjem dijaspore i političke emigracije, za šta su bile zadužene druge ličnosti, a više pitanjima iz domena klasične diplomatije i kulturne diplomatije.
Nakon diplomatskih dužnosti, Marko Ristić je izabran za dopisnog člana Jugoslovenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu (1951). Bio je i urednik Državnog izdavačkog zavoda Jugoslavije, a 1952. godine sa Milanom Dedincem, Oskarom Davičom i Aleksandrom Vučom pokrenuo je časopis Svedočanstva. Objavio je knjigu Nox microcosmica 1956. godine. Karijeru je završio kao predsednik Komisije za kulturne veze sa inostranstvom i predsednik Jugoslovenske nacionalne komisije za UNESKO 1958. godine, a bio je i u Savetu federacije. Preminuo je 1984. godine u Beogradu, a 1989. godine Kapidžić Osmanagić je posthumno pripremila za štampu njegove tekstove i objavila ih u knjizi Naknadni dnevnik 12 C (Sarajevo).
Marko Ristić je bio ne samo prvi ambasador posle Drugog svetskog rata i dolaska na vlast komunističkog režima u Jugoslaviji, već i poslednji diplomatski predstavnik u Francuskoj, koji je nastavljao niz beogradskih frankofila koji su se bavili i diplomatijom. Uporedo je i kao čovek od reči i pera bio čvrsto vezan za francusku kulturu. U Srbiji, danas, delo Marka Ristića je skoro zaboravaljeno. NJegova zaostavština (dokumenta, spisi) čuva se u Arhivu Srpske akademije nauka i umetnosti. Od 1993. godine postoji i Legat Marka Ristića – Likovna eksperimentacija grupe beogradskih nadrealista (1926–1939). Reč je o poklonu porodice Muzeju savremene umetnosti u Beogradu. Ne postoji doktorska disertacija ili knjiga, tj. biografija Marka Ristića. Nedovoljno poznavanje njegovog opusa, pod velom njegovog uklapanja, kao potomka stare građanske porodice, u komunistički režim posleratne Jugoslavije, dovodila su i do tumačenja koja ga svrstavaju u obrazac persona non grata srpske kulture. Verujem da će detaljnija istraživanja, a posebno njegovih kontakata i veza u Parizu i Francuskoj, pri čemu je ovaj esej samo početak, doprineti detaljnijem rasvetljavanju uloge Marka Ristića kao spone između francuske i srpske kulture i diplomatije. Ovo je značajno istraživačko pitanje iz domena više nauka, jer opus dela Marka Ristića prevazilazi okvire nacionalne baštine i ulazi u okvire ne samo francuske, već i evropske kulture.
Ostavi komentar