Autor: prof. dr LJubiša Despotović
Uspon Evrope kao kontinenta sa kraja devetnaestog i početka dvadesetog veka, građen je na nekoliko značajnih i često paralelnih i međusobno isprepletenih procesa. Jedan je svakako izgradnja modernih nacija i njihovih država, uspon industrijalizacije i masovne mašinske prozivodnje, razvoj političkih institucija i dalja demokratizacija vlastitih društava, demografska obnova, jačanje obrazaca masovne kulture, urbanizacija, ekonomske migracije i sl. U bazi kao temelju svega navedenog ležao je hrišćanski kulturološki i civilizacijski sistem vrednosti koji je u svojim najboljim i najslobodnijim interpretacijama omogućavao slobodan razvoj društva i pojedinca zasnovanog na patentu religijsko-konfesionalne tolerancije. Versko-konfesionalni ratovi koji su u prethodnim vekovima mučili Evropu, i doveli je do ruba demografskog sloma, prevladani su patentom tolerancije, i verske snošljivosti, kao bazičnim kamenog izgradnje novog poretka mira. Bez tog „pronalaska“, Evropa bi i dalje tavorila u sukobima koji bi sve više tanjili i urušavali i onako oskudne potencijale njenog mogućeg razvoja. Evropi je očajno bio potreban mir, i zato je uspon evropskih nacija krenuo još početkom devetnaestog veka, ali će tek na njegovom kraju dostići respektabilne razmere, pa će u sam početak novog dvadesetog veka preneti, ne samo svoju kontinentalnu silu i nadmoć, već i jasno izdiferenciran odnos novonastalih nacija koje su jačale kapacitete svoje državnosti i privrede. Upravo na njima one su gradile novi poredak političke moći kako na samom kontinentu, tako još i više u susretu i sudaru sa zemljama ostatka sveta, još uvek nespremnog da se sa njom upusti u kakvu takvu ravnopravnu borbu.
Početak dvadesetog veka na zapadu Evrope dočekao je nove već konstituisane nacije i njihove države. Holandiju i Belgiju na primer, koje su nastale na ostacima starog Holandskog kraljevstva, ali sada kao nove nacije, identitetski oblikovane oko flamanskog i valonskog identitetskog supstrata koji im je prethodio. Iako po mnogim gabaritima i kapacitetima male nacije, one su zauzele svoje mesto u novoj konfiguraciji evropskih odnosa suštinski definisanoj još u prošlom veku. U ovom kontekstu naročito je zanimljiv primer Nemačke, koja je svoje državno konstituisanje kao carstvo (Rajh), ostvarila tek 1871. godine pod pruskom dominacijom i srednjevekovnu državnu i etničku autarhičnost prevladala nacionalnim ujedinjenjem. Iako bogata nacionalnim manjinama, na primer samo Poljaka u njenom sastavu bilo je preko 2,5 miliona, zatim respektabilna zajednica Francuza, Danaca, Litvanaca i dr. Ipak, ni ta činjenica nije mogla bitno da ospori naznačene procese nacionalnog i državnog konstituisanja.
Slična priča ponavlja se i sa Italijom kao novonastalom državom italijanske nacije. Nije stoga zgoreg na ovom mestu podsetiti na čuvenu Macinijevu misao, kada je rekao: stvorili smo Italiju, tek sada treba da stvaramo Italijane. U ovoj kondezovanoj poruci, sadržana je bitna istina toga vremena, da su nacije identitetski proizvod modernosti, čiju će pravu konsolidaciju i standardizaciju dovršiti novonastale nacionalne države kao finalni rezultat delovanja protonacionalnih pokreta pre toga. I to upravo, preko svoga snažnog i značajnog institucionalnog aparata vlasti, prevladavajući prethodno stanje identitetskog pluralizma i anarhije koje se vuklo još iz vremena srednjega veka, kada je autarhičnost transcedirana jedino spolja nametnutim autoritetom Zapadne crkve.
Primer Ruskog carstva pak, u velikom smislu delovao je drugačije. Ovaj državni kolos evropske i azijske politike istovremeno (kasnije nazvanim u geopolitičkom kodu Evroazija), postojano je kaskao za ubrzanim procesima nacionalnog, političkog i privrednog napredovanja zapadne Evrope i njenih probuđenih nacionalnih država. Rusija se dugo nosila sa sopstvenim ograničenjima, lutajući za svojim geopolitičkim i privrednim određenjem. Iako većinski dominantno slovensko-pravoslavna carevina, u svom nepreglednom teritorijalnom prostranstvu ona je obremenjena, kako etničkom, tako i versko-konfesionalnom različitošću, koja nije bila ni malo za zanemarivanje. U svom ogromnom prostornom i državnom obuhvatu ona je imala znatan broj nacionalnih i verski manjina. Samo Poljaka unutar njenih granica bilo je više od 4,5 miliona, pa 4,5 miliona Finaca, 2,75 miliona Litvanaca, preko 750.000 Nemaca, 5 miliona Jevreja, višemilionska zajednica muslimana i sl. Dakle, brojna i raznolika nacionalna i versko-konfesionalna izdeljenost. U Rusiji toga vremena, izuzev carskog samodržavlja, nije bilo drugačijeg i drugog institucionalnog faktora koji bi to mnoštvo na koliko toliko prihvatljiv način nacionalno uobličavao i držao na okupu. Kada se tome dodaju, prilično privredno zaostajanje, nerazvijenost demokratskih institucija, rigidnost vlasti i politička stega, kompletira se slika unutrašnjih napetosti koje su vodile eruptivnom scenariju revolucionarnih sukoba koje su potresale Rusiju početkom dvadesetog veka i tokom Prvog svetskog rata.
Nama geografski bliža Austrougarska monarhija bila je posebna priča u tom vremenu. Verovatno nijedna država toga vremena nije imala više nacionalnih manjina u državnom okviru ni po broju ni po vrsti. Puna apsurda, od kojih je verovatno najveći bio taj da ni Austrijanci, ni Mađari, uzeti ponaosob, nisu bili većina u svojoj državnoj tvorevini. „U obe njene polovine dominantan narod je i sam predstavljao manjinu. U Austriji Nemci su činili manje od 36,8 procenata stanovništva. Na istorijskom prostoru Ugarske Mađari su činili 41,2 procenta ukupnog stanovništva…“. [1] Uprkos tome ne mogu se pohvaliti da je većinski deo njenog građanstva u toj državi ostvarivao minimum nacionalnih prava koje je ostatak razvijenog i demokratskog zapadnog sveta Evrope u to vreme konzumirao. Osobito tegobno to je podnosio slovenski korpus nacija zarobljen u njenim državnim stegama, a pravoslavni Srbi, naročito teško. Činjenica da je negde u to vreme došlo i do nasilnog pripajanja Bosne i Hercegovine, činilo je nacionalnu situaciju za Srbe nepodnošljivom. Tragični događaji antentata Gavrila Principa pripadnika organizacije „Mlada Bosna“ na prestolonaslednika Franca Ferdinanda i njegovu suprugu, koji će kasnije poslužiti kao formalni povod za otpočinjanje surove i bezprimerne odmazde prema Srbiji, samo su još jednom pokazali zloćudnost te monarhije prema slovenskom življu, i nužnost njene državne i političke končine, što se i desilo u finalu Prvog svetskog rata. Potpuno u skladu sa duhom svoga vremena (tiranoubistvo) Mladobosanci su mislili da će ubistvom vladara rešiti subinu političkog porobljavanja srpskog naroda i okupacije BiH.
Sličnu sudbinu nestanka, doživeće i otomanska Turska, načeta još u Balkanskim ratovima, a konačno državno dokusurena u Prvom svetskom ratu, kao nasilna, nedemokratska, zaostala i orijentalna tvorevina koja se na brutalan način obračunavala sa svojim podanicima hrišćanske provenijencije, a među njima naročito bestijalno prema Srbima.
Ono što je omogućilo temeljni uspon Evrope, a pogotovo njenih zapadnih nacija, prevashodno je bila njena privredna, i tehnološka osnova koja je činila bazičnu podlogu političke i međunarodne moći. Biti velika sila u to vreme značilo je „posedovati sposobnost da se vodi veliki rat“. A za to je pored demografskog faktora, privredni i vojni bio odlučujući. Od tada, obradivog zemljišta u svetu, oko jedne trećine od 2500 miliona jutara, nalazilo se u Evropi. Najnaprednija u ono vreme, poljoprivredna proivodnja je obezbeđivala sve veće količine hrane za kvalitetnu prehranu vlastitog stanovništva, ali uprkos svemu nije mogla da obzbedi dovoljne količe zbog sve većeg porasta stanovništva. Sa druge strane taj porast nije bio posledica samo prirodnog priraštaja iako je on za te uslove bio prilično visok, već i ubrzanog doseljavanja stanovništva jer je uznapredovala industrijska proizvodnja prosto gutala novopridošlu radnu snagu. „Uprkos velikom napretku u evropskoj poljoprivredi, Evropi je prevlast u svetu donela industrija, kao što će kasnije to biti slučaj i sa Sjedinjenim državama. Industrija je bila najveći pojedinačni strateški činilac koji je oblikovao ekonomski i društveni život Evrope, a preko nje i sveta.“[2]
Osnovni energent za pokretanje sve razvijenije industrije bio je ugalj. Do 1945. godine on je bio neprikosnoveno najznačajniji energent uprkos sve većoj upotrebi nafte i njenih derivata. Glavna privredna proizvodnja zasnivala se uglavnom na parnoj mašini i njenim raznim tehnološkim primenama, ali i sve veća proizvodnja gvožđa i čelika počivala je na uglju kao energentu. To je vreme, takođe, i ubrzane elektrifikacije kontinenta, ali će ozbiljnije razmere dostići tek nakon Drugog svetskog rata. Bogata nalazišta uglja su osim Velike Britanije bile i u Nemačkoj, naročito u oblasti Šlezije i sl. To je podsticalo sve veću eksploataciju rudnog bogatsva, jer se akcelirani privredni razvoj, kako onaj vezan za mirnodopsku tako i za vojnu industriju, ubrzano širio. Otpočela je masovna proizvodnja plovećih sredstava, tako da su se flote i flotile uvećavale čak za nekoliko puta u veoma kratkom vremenskom periodu. Morski i rečni saobraćaj bio je nekoliko puta jeftiniji od železničkog, pogotovo kada je u pitanju sve masovniji transport rudnog bogatstva koji je išao u pravcu zapadne Evrope sa njene poluperiferije. „Brodogradnja je bila veliki potrošač čelika; celokupna tonaža parnih brodova 1914. godine samo u Velikoj Britaniji bila je jednaka tonaži koju je imala cela Evropa 1880, a Velika Britanija je i dalje spuštala u more novih dva miliona tona godišnje.“[3]
Bilo je to vreme razvijenih tržišnih odnosa, početaka istinske globalizacije i masovne industrijske proizvodnje. Države toga vremena niti su želele niti su mogle da prave prepreke slobodnom protoku kapitala, a sa njim i preduzetništva, investiranja i široko rasprostranjene urbanizacije i kretanja ljudi koji su tragajući za poslom u okriljima novih industrijskih centara po gradovima tražili svoju životnu sreću i posao. Ono što je posebno obećavalo u vremenu koje je dolazilo, bila je vera u činjenicu otpočinjanja snažnih procesa globalizacije u međunarodnim ekonomskim odnosima. Tom optimizmu nije mogao da odoli ni najveći svetski ekonomista dvadesetog veka DŽon Mejnard Kejnz, koji se sa divljenjem sećao tih godina „kao ere nekontrolisane razmene novca i robe bez carinskih prepreka“. „U mnogo vrećem stepenu nego danas, to je bilo vreme slobodnog protoka kapitala, ljudi i dobara. Jedna odlična studija sveta iz 2000. godine pokazuje da je pre rata 1914, stepen globalizacije bio veći nego danas.“[4] To je značilo da tadašnji svet slobodne trgovine nije trpeo današnje prepreke i ograničenja. Kapital se mogao iznositi, unositi i investirati bez kontrole države ili međunarodnih bankarskih i ekonomskih organizacija, izvoz i uvoz su bili slobodni i limitirani uglavnom samo procenom stepena rizika od kupovne moći tržišta. „Kapital se mogao slobodno kretati u potrazi za ulaganjem, a radna snaga se mogla seliti u potrazi za poslom. Imovina i lica uživali su gotovo potpunu sigurnost u čitavoj Evropi.“[5] Lično osećanje građana da mogu slobodno putovati i trgovati po Evropi i ostatku sveta bila je, takođe, značajan indikator te slobode. Činjenica je da su mnogi evropski građani proputovali pola sveta ne samo bez pasoša, već i bez bilo kakve lične isprave, osim ako se u njih ne računaju obične vizit karte. „Pripadnici britanskih srednjih i viših klasa su sebe videli kako žive u idiličnom svetu u kome će ekonomske realnosti sprečiti evropske velike sile da započnu međusobni rat.“[6] Ipak, kako ćemo videti kasnije, ta vera bila je u velikoj osnovi jednostavno zasnovana, i nije uvažavala druge važne faktore koji su bili u temlju priprema prvog globalnog sukoba čovečastva čija će glavna arena svekolike destrukcije biti upravo Evropa i njene sukobljene nacije.
Uloga moderne liberalne države još je u to vreme bila svedena na onaj bazični ideal klasičnog liberalizma koji je državu video kao „noćnog čuvara“ koja se ima starati za garancije poštovanja vlasništva i zakona, sve ostalo trebalo je prepustiti delovanju tržišta. Stoga ne čudi stav A. DŽ. P. Tejlora, koji svedoči da je Englezu koji poštuje zakone svoga vremena ceo život skoro mogao proći, a da i ne primeti da postoji država. „Mogli ste živeti gde ste hteli i kako ste hteli. Mogli ste da odete praktično u bilo koji deo sveta, ne tražeći bilo čiju dozvolu. U najvećem broju slučajeva, nije vam bio potreban ni pasoš, a mnogi ga nisu ni imali.“[7]
Sve navedeno doprinelo je ogromnom privrednom razvoju Evrope, kakvu moderni svet pre toga nije video. No, nisu se sve države starog kontinenta jednako razvijale, zbog različitih društvenih, ekonomskih i političkih prilika, sve izraženija je bila podela na nekoliko grupa zemalja različitog stepena razvijenosti. U prvu grupu spadaju zemlje čiji je industrijski razvoj dostigao respektabilne razmere i koje su svoju „sudbinu poistovetile sa sudbinom svoje industrije.“ I u tu grupu bu mogli svrstati Veliku Britaniju, Nemačku i Belgiju. U drugu grupu industrijskih zemalja mogli bismo svrstati Francusku, Švedsku i Holandiju, koje su imale karakteristiku mešovite privrede i u kojoj su poljoprivredna proizvodnja i tradicionalni načini privređivanja još uvek imali značajno mesto. U treću grupu spadale su sve ostale evropske zemlje u kojima je poljoprivreda bila dominantna, industrijska proizovodnja u začetku, a agrarni, to jest ruralni stil života, i dalje bio preovlađujući kod većine njenih građana.
[1] DŽ. M. Roberts (2002) Evropa 1880-1945, Klio, Beograd, str.28.
[2] isto,str.35.
[3] isto, str.41.
[4] Fromkin D. (2006) Poslednje leto Evrope, Žagor, Beograd, str. 19.
[5] DŽ. M. Roberts (2002) Evropa 1880-1945, Klio, Beograd, str.49.
[6] Fromkin D. str. 19.
[7] isto, str.19.
Ostavi komentar