Autor: msr Srđan Graovac, istoričar
Bila je nedelja, 29. maj 1868. godine, kada je srpski knez Mihailo Obrenović krenuo u svoju poslednju šetnju Košutnjakom. Lepo vreme tog popodneva privuklo je veliki broj Beograđana u njihovo omiljeno izletište. Oko 17 časova i knez Mihailo, zajedno sa svojom sestrom od strica Ankom Konstantinović, njenom ćerkom Katarinom, strinom Tomanijom, ađutantom Svetozarom Garašaninom uz lakeja i poslužitelja, uputio se prema Košutnjaku. Pošto su se kočijama dovezli na odredište i krenuli prema stazama za šetnju, naišli su na kneževog do nedavno najbližeg saradnika, Iliju Garašanina, oca njegovog ađutanta Svetozara.
Garašanin je više godina bio Mihailov predsednik vlade i ministar inostranih dela. Zajednički su kreirali unutrašnju i spoljnu politiku Srbije, ali usled razmimoilaženja oko dva ključna pitanja ta saradnja je prekinuta. Garašanin se zalagao za pokretanje opšteg ustanka protiv Osmanskog carastva i u tu svrhu aktiviranja saveza balkanskih država, na čijem stvaranju su zajednički radili. Oprezni Mihailo, u poslednjem trenutku se pokolebao strahujući da za takvu akciju balkanski narodi ne bi dobili podršku velikih sila, izuzev Rusije. Sasvim izvesno, time bi svi, pa i Srbija, snosili posledice takvih hazarderskih odluka. Drugi kamen spoticanja između ova dva velika srpska državnika predstavljala je odluka kneza Mihaila da se oženi bliskom rođakom, ćerkom svoje sestre od strica, Katarinom Konstantinović. Garašaninu, crkvenim krugovima i većini konzervativne srpske javnosti, taj brak je, blago rečeno, bilo neprihvatljiv. Pošto je knez istrajavao u svom naumu, razlaz sa Garašaninom je postao neminovan. Uprkos svemu, kada su se to veče u Košutnjaku sreli, knez je ponudio svom bivšem saradniku da šetnju nastavi sa njim i njegovom pratnjom. Garašanin je to odbio uz konstataciju da u „šumi ima zverova“. Ispostavilo se da su ove reči starog i iskusnog srpskog političara na neki način bile proročke. Pošto se pozdravio sa Garašaninom, Mihailo je, hodajući zajedno sa svojom izabranicom Katarinom, nastavio svojim putem. Nedaleko iza njih išla je Katarinina majka Anka, a dvadesetak koraka iza nje baba Tomanija i knežev ađutant. Ubrzo su naišli na četiri čoveka, svečano obučena u frakove, sa cilindrima, koji su pozdravili kneza. Nakon što im je knez otpozdravio, oni su izvukli pištolje i počeli da pucaju u Mihaila. Jedan od atentatora imao je kod sebe veliki vojnički nož kojim je dotukao kneza, zverski mu kasapeći lice. Katarina Konstantinović je tom prilikom ranjena, a njena majka ubijena. Knežev ađutant Svetozar Garašanin, naoružan samo sabljom, bezuspešno je pokušao da se obračuna sa zaverenicima. Ranjen, ostao je da leži na mestu zločina. Stara Tomanija Obrenović je nepovređena uspela da pobegne i prva pronese vest o tragediji u Košutnjaku.
Saznavši šta se dogodilo, a nemajući vremena čak ni da proveri šta mu je sa sinom, Ilija Garašanin je odmah pohitao u Beograd. Uzbunjivanje državnih institucija, kako bi onemogućio eventualni pokušaj prevrata, za njega je u tom trenutku bio prioritet. Iako za to nije imao ovlašćenja, sazvao je sednicu vlade koja je donela niz važnih i neophodnih odluka zarad očuvanja reda i poretka. Uvedeno je vanredno stanje, formirano privremeno Namesništvo i odlučeno je da se sazove skupština sa zadatkom da izabere novog kneza. Naravno, jedan od najvažnjih zadataka bio je obračun sa atentatorima i njihovim pomagačima. U tu svrhu data su ovlašćenja ministru unutrašnjih poslova da formira posebnu istražnu komisiju sa zadatkom da ispita sve okolnostu u vezi sa atentatom. Ipak, nije moglo proći nezapaženo da se na vanredno zasedanje vlade nisu odazvali svi ministri, nedostajao je ministar vojni, Milivoje Petrović Blaznavac. Vlastoljubiv i bezgranično ambiciozan, Blaznavac je preduzimao neophodne korake kako bi u novim okolnostima sebi obezbedio poziciju ključne političke ličnosti u zemlji. Postoje tvrdnje da je razmišljao čak i o tome da uz podršku vojske proglasi sebe za novog kneza. Uzmemo li u obzir da je on od detinjstva tvrdio kako mu je pravi otac Miloš Obrenović, ta priča nije bez osnova. Uostalom, samo nekoliko godina ranije, Blaznavac je bezuspešno prosio jednu od kćeri bivšeg kneza Aleksandra, istovremeno nudeći svoje usluge kako bi se obezbedio povratak Karađorđevića na srpski presto. U svakom slučaju, nove okolnosti za njega su bile izuzetno povoljne. Zemlja je ostala bez vladara, a on se nalazio na čelu vojske, ispostaviće se dovoljno moćnog činioca da odluči o budućnosti zemlje.
Blaznavac je razgovarao sa Tomanijom Obrenović, udovicom Miloševog brata Jevrema, najstarijom i u tom trenutku najuticajnijom pripadnicom ove srpske vladarske porodice. Ministar vojni je, tom prilikom, ponudio svoju zaštitu Obrenovićima i dovođenje na presto njenog maloletnog unuka Milana Obrenovića. Zauzvrat je tražio ruku njene unuke Katarine Konstantinović, koja je u tom trenutku ležala ranjena nakon atentata. Svesna težine situacije, Tomanija je prihvatila Blaznavčev predlog. Time je osigurala presto za svog unuka Milana, a Katarinu, kada već nije uspela da je uda za kneza, udala je za najuticajniju političku ličnost u zemlji. Blaznavacu je, s druge strane, taj dogovor omogućio vodeću političku ulogu u Srbiji, a i formalno je postao rođak vladajuće porodice. Ministar vojni je takođe dobro procenio da mu je za apsolutnu kontrolu situacije u Srbiji jedino još neophodna podrška jedne od dve najuticajnije političke struje u zemlji, liberala ili konzervativaca. Pošto sa Garašaninom, neformalnim vođom konzervativaca, nije imao dobre odnose, okrenuo se njihovim oponentima. Dugogodišnje poznanstvo sa jednim od najuticajnijih liberalnih prvaka, Jovanom Ristićem, otvorilo je vrata njihovom paktu o zajedničkom delovanju. Ristić je savezom sa Blaznavcem obezbedio dolazak svoj i svojih istomišljenika na čelo zemlje. Sem toga, pošto je novi knez, Milan Obrenović, imao tek 14 godina, vlast je do njegovog punoletstva vršilo Namesništvo u kom su Blaznavac i Ristić vodili glavnu reč. Liberalima je time data velika šansa, da te četiri godine do kneževog punoletstva iskoriste za donošenje novog ustava. Uzevši u obzir da je uređenje zemlje po kom bi vlast kneza bila ograničena skupštinom predstavljalo ostvarenje najvažnijih političkih ideala srpskih liberala, Ristić takvu priliku nije propustio. Očigledno da je obostrana korist spojila Blaznavca i Ristića, čime je, u to smutno vreme, napravljen pobednički savez na srpskoj političkoj sceni.
Nakon sklapanja dogovora sa Obrenovićima i liberalima, Blaznavac je narednog dana, 30. maja 1868. godine, došao u beogradski vojni garnizon. Tek pošto su vojnici na njegov predlog izvikali Milana Obrenovića za novog kneza Srbije, uputio se na sednicu vlade i privremenog Namesništva. U više nego napetoj atmosferi on je odlučno insistirao da Garašanin bude udaljen sa te sednice, pošto nije imao nikakvu državnu funkciju. Uprkos protivljenju pojedinih ministara, uvređeni Garašanin je napustio sastanak. Blaznavac je potom obavestio članove vlade o odluci vojske da izabere Milana Obrenovića za novog kneza, što je izazvalo komešanje i nezadovoljstvo. Neki ministri su se pozivali na odluku vlade o sazivanju skupštine u čijim rukama je trebalo biti odlučivanje o budućnosti zemlje. Nastupajući sa velikom dozom samopouzdanja, ministar vojni je prekinuo dalju raspravu udarcem rukom o sablju i pretnjom da će, ustreba li, upotrebiti i silu. Pred Blaznavčevom odlučnošću ostali su ustuknuli. Kazaljka moći je prešla na njegovu stranu, nakon čega je sazvana skupština imala zadatak samo da aminuje odluku vojske. Svojevrsnim državnim udarom Blaznavac je razrešio sve nedoumice o tome ko će upravljati zemljom, a novim vlastima je preostalo da što pre učvrste svoje pozicije i privedu kraju sudski proces protiv ubica kneza Mihaila. Vreme je pokazalo da je učvršćivanje njihove vlasti imalo prioritet nad kažnjavanjem vinovnika Mihailovog ubistva, kao i da je i čitav sudski proces bio montiran kako bi bio iskorišćen zarad obračuna sa političkim protivnicima.
Ubrzo nakon atentata jedna vojna patrola je pohapsila kneževe ubice. Zatim, u toku noći narednog dana, policija je privela i njihove saučesnike. Indikativno je, što su mnogi tada i primetili, da je policija nakon atentata izuzetno brzo i efikasno reagovala. Pritvoreni su, u najkraćem roku, kako ubice tako i njihove saučesnici. Nesumnjivo, to nam govori da su organi bezbednosti znali za postojanje izvesnih osoba čiji rad je usmeren u pravcu ugrožavanja života srpskog kneza. Ministri policije i vojske kasnije su i potvrdili te sumnje. Izostanak preventivne akcije protiv zaverenika pravdali su nedostatkom dokaza. Što se tiče pojačavanja obezbeđenja kneza, Blaznavac i Nikola Hristić su tvrdili da se sam Mihailo tome odlučno protivio. Naime, srpski knez je smatrao da nije učinio ništa loše svom narodu i da samim tim nema toga ko će na njega dići ruku, a eventualnim pojačavanjem obezbeđenja samo bi se u javnosti stvorilo uverenje da je knez uplašen. U svakom slučaju, brzo hapšenje te zavereničke grupe nedvosmisleno je predstavljalo posledicu činjenice da su organi reda bili upoznati kako sa njenim postojanjem tako i sa njenim pripadnicima. Pred sudove je izvedeno gotovo osamnaest osumnjičenih zaverenika. Neposredni izvršioci zločina bili su braća Radovanović – Kosta, koji je prvi pucao a zatim nožem dokrajčio kneza, i njegov rođeni brat Đorđe. Treći atentator i ubica Anke Konstantinović bio je bivši sudija Lazar Marić, a četvrti egzekutor bio je bivši trgovac Stanoje Rogić. Svi pomenuti su na sudskom pretresu tvrdili da ih je pre svega vodio lični motiv osvete. Braća Radovanović su ubistvom kneza osvetili brata LJubu, nepravedno osuđenog na višegodišnju kaznu robije zbog navodnog falsifikovanja isprava. Sudija Marić se svetio zbog osude na višegodišnju zatvorsku kaznu za ubistvo supruge, za šta je tvrdio da je nevin, a Rogić je imao svoje razloge porodične netrpeljivosti prema Obrenovićima. Međutim, svi oni su samo izvršioci zločina. Organizator atentata i „mozak cele operacije“ bio je Pavle Radovanović, ugledni beogradski advokat. Poput braće, i on je želeo da se osveti knezu za nepravednu osudu brata LJube, ali za razliku od njih, on je planirao i prevrat u zemlji. Pavle je pripadao liberalnim političkim krugovima, onima koji su sanjali demokratski ustav i republikansko državno uređenje. Tokom sudskog procesa priznao je ličnu odgovornost za organizaciju atentata uz isticanje želje da Srbija nakon smrti monarha krene putem republikanizma. Ukoliko bi pak to bilo neizvodljivo, prihvatljiva mu je bila i parlamentarna monarhija sa jasno ograničenom vladavinom kneza. Na osnovu utvrđenih dokaz i iskaza okrivljenih moglo se zaključiti da je većini zaverenika prioritet bio lična osveta, a da je samo Pavle Radovanović imao šire planove, doduše slabo razrađene. Umešanost Karađorđevića tokom prvog sudskog pretresa nije dokazana niti se na toj mogućnosti zasnivala optužnica. Pavle Radovanović jeste bio pravni zastupnik bivšeg kneza Aleksandra Karađorđevića, ali direktna veza saučesništva u slučaju ubistva kneza Mihaila nije pronađena. Pošto je dan sudskog pretresa bio petak 14. jun, sud je za ponedeljak 17. jun 1868. godine odredio da bude dan izricanja presude.
Međutim, već narednog dana, 15. juna 1868. godine, na zahtev istražne komisije donosi se odluka o produženju istražnog postupka i to bez obrazloženja. Dan nakon te neočekivane odluke pojavljuju se novi dokazi u postupku. Naime, u kući nastojnika imanja kneza Aleksandra Karađorđevića, skriveno u saksiji, pronađeno je oko pet hiljada dukata. Andra Vilotijević, već ranije uhapšen, na taj način postaje, po mišljenju optužbe, ključna veza između bivšeg kneza i atentatora. Novac pronađen kod nastojnika imanja označen je kao sredstva za prevrat koja je Vilotijević trebalo da razdeli zaverenicima nakon ubistva kneza Mihaila. Prema optužnici, Vilotijević je od kneza dobio novac prilikom svog boravka u Austrougarskoj, preneo ga u Beograd, razmenio iz forinti u dukate i čekao da izvrši zadatak. Iako je kao nastojnik imanja, Vilotijević relativno često posećivao kneza ili njegove saradnika i tom prilikom isto tako neretko odnosio i donosio veće sume novca za njihove potrebe, ovaj slučaj je proglašen kao dokaz saučesništva. Nisu pomogla ni logična opravdanja Vilotijevića, ali ni kneza Aleksandra, da je novac poslat radi kupovine nekadašnjih turskih imanja u neposrednoj blizini poseda Karađorđevića. Vlast je tvrdila da nikakva prodaja takvih imanja nije ni bila oglašena, što i jeste tačno. Međutim, bile su izvršene sve katastarske predradnje, što je predstavljalo svojevrsnu najavu da bi 1868. godina mogla biti godina njihove prodaje. Isto tako, prodaja je već godinama ranije najavljivana, čak je i pojedina štampa konkretno za tu 1868. godinu iznela tvrdnju da će to biti godina prodaje tih imanja. Ipak, zatvoren, bolestan, izgladnjivan i mučen, Vilotijević je pismenim iskazom priznao da je lično bio deo zavereničke grupe i da je knez Aleksandar naručilac ubistva u Košutnjaku. Kasnije, na samom sudskom pretresu, on je oprvgao svoju pismenu izjavu pravdajući je iznuđivanjem. Ipak, sud je kategorički odbacio ovu Vilotijevićevu tvrdnju kao neosnovanu, isto kao što nije uvažio ni obrazloženja u vezi sa pronađenim novcem u njegovom domu.
Tokom jula 1868. godine sproveden je novi sudski pretres. Aleksandar Karađorđević je ovaj put označen i osuđen kao inspirator i organizator Mihailovog ubistva. Zajedno sa njim osuđeni su atentatori i njihovi pomagači. Ukupno četrnaestoro, od kojih četvorica neposrednih izvršilaca zločina, osuđeni su na smrt, a ostalih četvoro na višegodišnje kazne robije. Knez Aleksandar Karađorđević je osuđen na dvadeset godina zatvora, ali kako je u to vreme živeo u Austrougarskoj, nije bio dostupan srpskim pravosudnim organima. Austrougarske vlasti nisu izašle u susret molbi srpskog pravosuđa i nisu isporučile bivšeg kneza, nego su mu organizovale suđenje u Pešti. Pred ugarskim sudom Aleksandar je oslobođen usled nedostatka dokaza, a vlada u Beogradu je to pravdala navodnim podmićivanjem ugarskih sudija od strane Karađorđevića. U međuvremenu imovina Karađorđevića u Srbiji je zaplenjena i rasprodata i to po znatno nižoj ceni od realne.
Analizom ovog sudskog procesa možemo jasno utvrditi da su novi vlastodršci u zemlji, liberalna vlada i Namesništvo u kom su alfu i omegu činili Ristić i Blaznavac, planski usmeravali tok istrage u pravcu Aleksandra Karađorđevića. Cilj takvog vođenja procesa bio je da se Karađorđevići, kao opasni politički takmaci, kompromituju i trajno eliminišu iz srpske politike. Proglašenje cele dinastije Karađorđević prokletom, uz zabranu njihovog povratka u zemlju, samo je potvrda te teze. S druge strane, usmeravajući istragu prema Karađorđevićima, i Blaznavac i liberali su prikrivali svoju odgovornost za kneževu smrt. Činjenica je da su i ministar vojske i ministar policije bili direktno zaduženi za kneževu bezbednost i da snose bar moralnu odgovornost za njegovu smrt. Samim tim, Blaznavac je imao interesa da tok istrage usmerava što dalje od sebe i sopstvene odgovornosti. Isto tako, sama istraga je nedvosmisleno pokazala da su Radovanovići, glavni egzekutori i organizatori ubistva u Košutnjaku, pripadali liberalnim političkim krugovima. Pavle Radovanović je istovremeno bio politički istomišljenik, ali i prijatelj uglednih liberalnih prvaka. Između ostalih, sa Pavlom su se družili i Vladimir Jovanović, istaknuti ideolog srpskih liberala, ali i Radivoj Milojković, pašenog Jovana Ristića. Kada na to dodamo da su liberali bili ogorčeni protivnici politike kneza Mihaila i njegovi najdosledniji kritičari, onda nam neke stvari postaju jasnije. Kod pojedinih liberalnih prvaka vladao je veliki strah kada je u pitanju sam tok istrage kneževog ubistva. Veze sa Pavlom Radovanovićem, uz njihovu generalnu politiku, mogle su mnoge da inkriminišu. Zato je ruka savezništva, pružena od strane ministra vojnog Blaznavca, za liberale bila ne samo ruka koja ih je dovodila na vlast već i ruka spasa od sudske istrage. Liberalima je u najvećem interesu bilo da oni budu ti koji će kontrolisati sudski proces, jer samo tako su mogli da spreče širenje kruga osumnjičenih. Da kojim slučajem to nisu postigli, preko veza sa Pavlom Radovanovićem mnogi liberalni prvaci bi se našli pod istragom. Prebacivanje odgovornosti na Karađorđeviće, uz fokusiranje optužbe na već uhapšene zaverenike, samim tim i za njih je predstavljalo i više nego dobrodošlu okolnost.
Ipak, ne možemo se oteti utisku da su upravo liberali najviše politički profitirali od kneževe smrti. Došli su na vlast i doneli ustav po svojoj meri, što je na koncu predstavljalo pobedu njihove politike. Pavle Radovanović je na sudu tvrdio da mu je cilj bio uspostavljanje republike, ali ukoliko bi to bilo neizvodljivo, onda bi mu bila prihvatljiva i parlamentarna monarhija sa ustavom ograničenom vlašću kneza. Upravo taj iskaz potvrđuje da su se želje zaverenika poklopile sa realizovanim ciljevima liberalne vlade, formirane nakon ubistva kneza. Možda nam u skladu sa tom činjenicom postaje jasnije zašto zaverenici, nakon izvršenog atentata, nisu imali dobro razrađen plan preuzimanja vlasti u zemlji. Ubistvom kneza oni su računali na sazivanje velike narodne skupštine, a zbog popularnosti liberala u narodu očekivali su i većinu u toj skupštini. Samim tim, oni bi bili kreatori budućih odluka, a i njihova politika bi bila realizovana, što se u najvećoj meri i desilo. Međutim, kada je u pitanju pozadina ubistva kneza, ne možemo isključivo da se fokusiramo na unutrašnje političke činioce, a da ne sagledamo i spoljne uticaje. Nesporno je da su pojedini liberalni krugovi bili organizatori atentata, ali postavlja se pitanje da li su interesi velikih sila imali određenog udela u svemu tome. Sam sud se istraživanju te mogućnosti nije posvetio, niti je utvrdio bilo kakvu vezu između ubica i spoljnjeg faktora. Namesnik Jovan Ristić ukazivao je na moguće učešće Osmanlijskog carstva na događaj u Košutnjaku preko bosanskog paše. Doduše nije ponudio nikakve dokaze za svoje insinuacije uz opravdanje da to i ne može zbog viših državnih interesa.
Činjenica je da je Mihailo Obrenović svojim radom na stvaranju opštebalkanskog saveza predstavljao pretnju za Osmanlijsko carstvo. Srpski knez je od Beograda šezdesetih godina XIX veka napravio stecište svih onih koji su sanjali revoluciju u Otomanskoj imperiji i jedinstvo balkanskih hrišćana. Nesumnjivo, on kao takav u očima Turaka bio je nosilac ideje njihovog proterivanja sa jugoistoka Evrope. Isto tako, Mihailovom politikom bile su nezadovoljne Britanija i Francuska, otvorene zaštitnice integriteta iste te Otomanske imperije u kojoj su videle ključnu branu prodoru Rusije prema toplim morima. Rusija s druge strane jeste podržavala politiku srpskog kneza, ali ne smemo zanemariti činjenicu da se Mihailo u poslednjem momentu pokolebao. Bar privremeno, on je odustao od aktiviranja Balkanskog saveza 1868. godine plašeći se reakcije zapadnih sila. Naime, Mihailo je znao da ima podršku Rusije, ali ukoliko bi se ponovo stvorila neka nova koalicija evropskih država za očuvanje Osmanlijskog carstva, upravo bi Srbija, ali i drugih balkanskih država koje bi joj se priključile, postala žrtva takve antiruske politike. Ruska strana je zasigurno bila nezadovoljna tim kolebanjem srpskog kneza i izvesno je da u tim momentima ni ona nije bila naklonjena Mihailu. Svim tim ključnim činiocima treba pridodati i Austrougarsku, zemlju koja se upravo tada iznutra preuređivala kao dualna monarhija. Habzburzima je nakon poraza u ratu sa Pruskom bilo više nego jasno da je jedini prostor za njihovu dalju ekspanziju Balkan. Samim tim izuzetno im je smetao sporazum između kneza Mihaila i mađarskog grofa Đule Andrašija postignut u Ivanki. Srpski knez i mađarski politički lider napravili su dogovor o podeli Bosne i Hercegovine, dolinom reka Vrbas–Neretva. Mihailo se uz to obavezao i da neće raditi na teritorijalnom širenju srpske države u pravcu južne Ugarske. Sporazum između Srba i Mađara je nešto na šta su Habzburzi gledali sa velikim podozrenjem, a naročito u kontekstu podele Bosne. Upravo realizacijom tog plana bio bi zatvoren i taj poslednji put za bilo kakvu austrougarsku ekspanziju prema Sredozemlju. Samim tim, Mihailo je ne samo smetao već predstavljao otvorenu pretnju i ovoj velikoj sili.
Sagledavši sve iznete činjenice, možemo zaključiti da u trenutku atentata u Košutnjaku knez Mihailo nije ima podršku nijedne od najmoćnijih evropskih država. Svaka iz svojih razloga, više ili manje, želele su njegov krah. Da li su one i u kojoj meri učestvovale u organizaciji atentata na kneza Mihaila ostalo nam je nepoznato. Insinuacija svakako ima, ali konkretni dokazi do danas nisu otkriveni. Ipak, ono što sami možemo zaključiti, iole poznajući srpsku istoriju, jeste to da je uticaj velikih sila u svim značajnim političkim događajima bio sveprisutan. Samim tim, kada govorimo o političkim atentatima, kojih je u Srbiji nažalost bilo previše, taj upliv stranog faktora je nezaobilazan. Gotovo sva ubistva srpskih državnika povezuje jedna činjenica, a to je da su pred atentat kao po pravilu svi oni ostajali bez podrške velikih sila. Pošto nije bilo nijedne od tih najmoćnijih država koja bi ih zaštitila, oni bi bili prepušteni određenim činiocima unutar zemlje koji su ionako želeli njihovo uklanjanje. Upravo kroz tu prizmu možemo posmatrati i smrt kneza Mihaila. Pošto je izgubio međunarodnu podršku onih najuticajnijih država određene liberalne političke strukture unutar zemlje su iskoristile tu okolnost kako bi ga likvidirale. Pošto su liberali nakon kneževe smrti došli na vlast, logično je da su tok istrage usmerili u drugom smeru, u ovom slučaju u pravcu Aleksandra Karađorđevića. Pozadina samog atentata zato nije ni mogla biti na adekvatan način ispitana, tako da su i eventualni spoljni uticaji ostali neistraženi i nedokumentovani. U svetlu svih tih okolnosti, nije ni najmanje čudno zašto svi aspekti ubistva srpskog kneza nisu razjašnjeni. Inače, to nije isključivo specifičnost slučaja ubistva Mihaila Obrenovića ili samo srpskih državnika. Retko kada se generalno uspeju pronaći glavni organizatori ubistva važnih političkih ličnosti i to bez obzira na bogatstvo i moć ili uticaj zemlje u kojoj se takav zločin desi. Suština je u tome da oni koji organizuju atentat najčešće ne ubijaju državnika iz ličnih razloga, nego da bi likvidirali njegovu politiku. Egzekutori i prvi krug organizatora zato obično jedini i budu pronađeni, dok oni koji iza senke povlače konce ostaju zauvek skriveni od javnosti, pravosudnih organa pa i suda istoriografije.
Atentat u Košutnjaku je svakako ostavio nesagledive posledice po dalji razvoj Srbije. Ubistvom Mihaila srpski narod je izgubio iskusnog državnika u naponu snage koji je upravo tada, možda i najviše trebalo da doprinese sveukupnom napretku zemlje. Prioritet Mihailove politike svakako je predstavljao rad na nacionalnom oslobođenju i ujedinjenju ne samo Srba nego i drugih balkanskih Slovena. Upravo je on bio od onih retkih koji je dobro razumeo da se samo zajedničkim naporom i jedinstvenom akcijom svih balkanskih naroda može ostvariti potuni uspeh. Isto tako treba naglasiti da ti planovi nisu bili samo njegovi snovi već nešto na čemu se dugo godina radilo i za šta se moglo govoriti da je došlo u svoju završnu fazu. Da je kojim slučajem duže poživeo i samim tim dobio šansu da svoje ideje realizuje, možda ne bismo morali čekati još skoro pola veka kako bi se balkanski narodi konačno oslobodili od turskog ropstva. Možda bi i ta jugoslovenska država bila stvarana u XIX veku, kada su se ujedinjavali i drugi evropski narodi poput Nemaca i Italijana, a ne u XX stoleću, onda kada je za to bilo isuviše kasno. U svakom slučaju, ubistvom kneza Mihaila na Balkanskom poluostrvu zaustavljeni su važni politički procesi, a ponovo su pokrenuti tek nakon pola veka. Tok istorije time je nesumnjivo promenjen, dok je proces pune političke, ekonomske i kulturne emancipacije, kako srpskog tako i drugih balkanskih naroda, značajno usporen.
Korišćena literatura:
Ostavi komentar