Autor: Milorad Vukašinović, novinar i publicista
Fridrih Racel (1844-1904) osnivač je antropogeografije, otac političke geografije i preteča geopolitike kao naučne discipline koja se bavi istraživanjem odnosa prostornog i političkog. Studirao je zoologiju u Hajdelbergu, Jeni i Berlinu gde je diplomirao 1868. godine. Zahvaljujući istraživanjima na Mediteranu i saradničkom angažmanu u Kelnskim novinama, a posebno posle putovanja po Severnoj Americi, Kubi i Meksiku (1874-1875), opredelio se za izučavanja u oblasti antropogeografije. Na Visokoj tehničkoj školi u Minhenu predavao je geografiju od 1875. godine, da bi od 1880. godine tamo stekao zvanje redovnog profesora. Od 1886. godine je profesor na Univerzitetu u Lajpcigu. NJegova teorijska orijentacija bila je biologistička (organicistička) i darvinistička (evolucionistička), dok je u politici zastupao nacionalističke i pangeramanističke ideje. Kao dobrovoljac je učestvovao u Francusko-pruskom ratu (1870-1871) za šta je odlikovan Gvozdenim krstom za hrabrost.
Stvaralaštvo F. Racela posledica je složenih istorijskih i političkih procesa u ondašnjoj Evropi, a on lično može se smatrati nastavljačem nemačkog fizičkogeografskog determinizma druge polovine 19. i početka 20. veka. U njegovim radovima oseća se uticaj Kanta, Hegela, Herdera i naročito Karla Ritera, svestranog geografa, koji je svojim stvaralačkim opusom dao veliki doprinos razvoju političke geografije. Izdvajajući kontinente kao najkrupnije celine na planeti, Riter je zastupao stanovište o tome da „razuđenost i raspored kopna imaju presudnu ulogu u razmeštaju rasa“. Evropa je tako „logičan dom“ za belu rasu, Azija je isto tako logično prebivalište žute rase, kao što je Afrika područje crnaca, a Amerika prostor na kojem žive crvenokožci. Preimućstvo Starog sveta nad Novim svetom objašnjavao je činjenicom „da se Stari svet od istoka ka zapadu nalazi u istom klimatskom pojasu“, a što olakšava višestruke veze i kontakte, za razliku od Amerike, koja je izdužena u meridijanskom pravcu i preseca je više klimatskih pojaseva koji joj onemogućavaju da postane kolevka civilizacije. Posebno intrigantno je Riterovo sakralno – geografsko (metafizičko) poimanje kontura kontinenata za koje je tvrdio da nisu slučajnost nego smislena datost. Tako je „trouglastoj i savršeno prostorno predodređenoj Evropi“ (prvenstveno Germanima) davao ulogu predvodnika i avangarde, nasuprost „zaobljenoj i nerazuđenoj Africi“ ili „romboedarskoj Aziji“. K. Riter je izvlačio i odgovarajuće političkogeografske i kulturnocivilizacijske zaključke koje su kasnije još više unapređivali njegovi sledbenici, među kojima je svakako bio Racel.
Na pojavu „racelizma“ kao osobenog antropogeografskog pravca, ne samo u Nemačkoj nego i širom tadašnje Evrope, presudno su uticale pruske vojne potrebe i pojava nacionalno-integracionog pokreta koji je doveo do ujedinjenja Nemačke, kojoj je bilo potrebno ne samo geografsko opravdanje za njeno formiranje i funkcionisanje, nego i jedna vrsta teorijskog predloška za buduće hegemonističke i imperijalne ciljeve koji su se još tada nazirali. Upravo iz jednog takvog društvenog i istorijskog ambijenta proistekla su najznačajnija Racelova dela: Antropogeografija (1882-1891), Etnologija (1885), Politička geografija (1897), Zemlja i život (1901-1902) i druga, koja su nesumnjivo uticala i na njegove brojne sledbenike širom sveta, od Evrope do Amerike.
Životni prostor
U Antropogeografiji – delu koje je objavljeno u Štutgartu 1882-1891, Racel je razvio osnovne postulate o uzajamnosti prirode, stanovništva i prostora. Pod uticajem darvinizma on je formulisao ideju o „životnom prostoru“ (Lebensraum) čija je osnovna funkcija „da obezbedi hranu, stanište i razmnožavanje“. Zbog toga je iskonski poriv svakog živog organizma (podrazumevajući čoveka, narode i države) da zaposeda prostor i da, rastući i razvijajući se, širi svoj uticaj na nove prostore. Ovako shvaćena borba za životni prostor, nije ništa drugo nego borba za goli opstanak, kako u prirodi, tako i u odnosima među državama. Geopolitička posledica ovakvog stava je logična: kada jači narodi prodru na teritoriju koju naseljavaju slabiji narodi, prva posledica je oduzimanje prostora, usled čega je slabiji narod osuđen na izumiranje (Indijanci, starosedeoci Sibira, Tasmanije, Australije). Prema Racelu, uticaj geografskog činioca, tj. životnog prostora na ljude i narode je višestruk. Najpre se ispoljava na duh i telo pojedinaca koji čine jedan narod, zatim na prostorno širenje naroda (pravac, prostranstvo), potom na jačanje ili slabljenje određenih karakteristika (osobina) naroda i konačno na „unutrašnji sastav narodnog organizma“ (prirodna bogatstva, saobraćaj). Sa stanovišta države i politike za Racela su od naročitog značaja činioci prostornog širenja naroda i sastav njegovog „unutrašnjeg organizma“.
U kapitalnom radu Politička geografija (1897), Racel je ovu disciplinu svrstao u antropogeografiju. Cilj političke geografije je da proučava prostorne odnose država u njihovom razvoju. Dakle, država je osnovni predmet izučavanja političke geografije. Naglašavao je da su za konstituisanje države bitna dva faktora: položaj (die Lage) i prostor (der Raum). Važno je ukazati da na fenomen države on primenjuje biološke zakone, tj. za Racela je država „organizam privezan za tlo i deo naroda sa delom tla“ (poznati nemački stav o krvi i tlu). U političkogeografskom smislu zaključio je da se „osobine države sastoje od osobina naroda i osobina tla“. U skladu sa tim, Racel je formulisao dva fundamentalna pojma: životnu energiju (Lebensenergie) i prostorni smisao (Raumsinn). U odnosu na istaknuta fizičkogeografska svojstva države, ostale njene činioce vrednovao je na specifičan način. Tako je populacioni faktor posmatrao u skladu s paradigmom o „višim i nižim narodima“ i naglašavao značaj demografske mase (brojnosti), ali bez značajnije analize prirodnih kretanja, migracija, biloških, jezičkih, verskih, etničkih i drugih struktura, potom istorijskog nasleđa i kulturnih i civilizacijskih činilaca.
Za Racela nije bilo nikakve dileme da država prolazi sve razvojne faze kao i jedan organizam (mladost, zrelost i starost). U skladu s tim mlada „država – organizam“ ima prirodno pravo na teritorijalni rast, i to sve do njenih prirodnih granica (zanimljivo je da se pitanje o prirodnim granicama pojedinih država i danas poteže – prim. autora). Isticao je da nipodaštavanje prostorne komponente (prostorni nihilizam) jednu državu dovodi u smrtnu opasnost, a dosledno teoriji o „višim i nižim narodima“ smatrao je prirodnim pravo velikih država da se teritorijalno šire na račun manjih država. Prema Racelu, porast broja stanovnika i kulturnocivilizacijski napredak pojačavaju nagon jednog naroda za etno-prostornom ekspanzijom, iz čega je izvlačio zaključak da je uspešna nacionalna politika samo ona politika koja je „oprostorena“. Konačno, pod uticajem društveno-istorijskog ambijenta u kojem je stvarao, on je postavio i principe „real-politike“ koju je smatrao zaokruženom samo ako sadrži koncept „širenja političkog prostora“, pri čemu nije isključivao vođenje ratova ili kolonizaciju.
Geopolitika velikih prostora
Racel je razvijajući koncepciju države kao organizma u jednom autorskom tekstu 1896. godine formulisao sedam postulata njene ekspanzije. Prvi postulat o veličini države zasnovan je na srazmeri njene kulture, tj. država je veća ukoliko se kultura jednog naroda razvija (setimo se samo koliko puta je do danas pomenuti kulturnocivilizacijski faktor bio opravdanje za agresije na male narode – prim. autora). Drugi zakon prostornog rasta podrazumeva postojanje jednog kulturnog modela koji je u stanju da integriše jednu naciju, a što podrazumeva i druge pojavne oblike rasta naroda kao što su ekspanzija saobraćaja ili trgovine. U ogledu Zakonitosti prostornog rasta, pominje se i povezivanje manjih delova države u jednu celinu tako da odnos između naroda i zemlje bude intenzivniji (teritorijalna organizacija). Pitanje granice je posmatrao kao „odbrambeni bedem države koji učestvuje u svim transformacijama državnog organizma“, uz napomenu da država uvek mora da nastoji da popravi svoje strategijske pozicije jer to predstavlja samu njenu suštinu. Konačno, Racel je isticao da početni impuls prostornog širenja države uvek potiče spolja, kao i da se opšta orijentacija ka teritorijalnom širenju i stapanju (integracija, asimilacija) prenosi sa države na državu i sve više jača. Racel je, nema sumnje, još krajem 19. veka uočio jednu tendenciju koja je opstala sve do danas.
Za vreme putovanja po Severnoj i Centralnoj Americi, Racel je formirao svoje viđenje „geopolitike velikih prostora“ koju je razumeo kao proces koji vodi do formiranja samo nekoliko makropolitičkih i makroekonomskih prostora, tj. država – kontinenata. Na taj način ustanovio je pojmove „pan – oblasti“ i „svetske velesile“ (Weltmacht) čija bi moć postepeno rasla do planetarnog nivoa. Razume se, na osnovu američkog iskustva i čuvene Monroove doktrine, on je uspostavljajući analogiju takav položaj predviđao za Nemačku. U političko-geografskoj studiji More kao izvor moći naroda (Minhen 1900) posebno je analizirao ulogu ratne mornarice u planetarnoj ekspanziji i došao do zaključka da su pojedine sile (Engleska, Španija, Holandija) svoj planetarni uticaj na taj način ostvarile spontano, dok je za razliku od njih kopnenim silama (prvenstveno Nemačkoj) to onemogućeno, pa su one po prirodi svog geografskog položaja prinuđene da „ekspanziju ostvaruju svesno i planski“.
Ne ulazeći ovom prilikom u određene aspekte Racelove teorijske postavke koji svakako podležu kritici (prvenstveno njegov nacionalni šovinizam) nema sumnje da reč o autoru koji je do tada jedini uspeo da pronikne u suštinu fenomena države sa stanovišta njenih prostornih svojstava. Stoga je njegov uticaj na kasnije istraživače ogroman, tim pre što se njegova shvatanja „zakona prostornog rasta“ ne temelje na isključivosti, već na tendencijama koje imaju opšti, univerzalni karakter. Važno je i njegovo uočavanje tananih veza koje postoje između naroda i određenog prostora, ali i zaključak da je dekadencija države logična posledica slabljenja takvih veza.
Paradigma racelizma
Racelov idejni uticaj na razvoj društvenogeografske i političkogeografske misli bio je vrlo izražen ne samo u Evropi, a pre svega Nemačkoj, nego i u Sjedinjenim Američkim Državama. Međutim, potrebno je naglasiti da su američke interpretacije Racelovih teorija bile često pojednostavljene, prvenstveno zahvaljujući radovima Elen Čerčil Simpl (1863 – 1932). Simpl je kao ugledni geograf i univerzitetski profesor posećivala Racelova predavanja, ali je do saznanja dolazila posredno i na način koji je odavao utisak nepotpunog razumevanja antropogeografske škole mišljenja. NJeno pojednostavljeno razmatranje Racelove antropogeografije kasnije su nekritički preuzimali i drugi američki autori.
Sasvim drugačiji intelektualni i politički odjek „racelizam“ je izazvao u susednoj Francuskoj. Tako se krajem 19. i početkom 20. veka poznato rivalstvo dve evropske velesile Nemačke i Francuke, iz političke, ekonomske, vojne i geopolitičke sfere, ispoljilo i u različitim naučnim pristupima u oblastima geografije i antropogeografije. Francuski odgovor na nemački fizičkogeografski determinizam bila je pojava „geografije čoveka“ koju je teorijski uobličio profesor na Sorboni Pol Vidal de la Blaš (1845 – 1918). Jedno od njegovih najznačajnijih dela je Pregled geografije Francuske (1903) u kojem se iz osobenog ugla bavio odnosom čoveka i fizičkogeografskih datosti prostora. Za razliku od Racelovog krutog fizičkogeografskog determinizma kojem je u potpunosti sve podređeno, De la Blaš je naučno artikulisao teoriju „posibilizma“ koja prostorno-fizičke činioce podređuje delovanju čoveka koji je u stanju da ih preobražava. Ovakvo stanovište proisticalo je iz sasvim različitog pogleda na svetsku političku istoriju koja po francuskom naučniku ima dva aspekta: prostorni (geografski) koji je izraz prirodnog okruženja, i vremenski (istorijski) koji je odraz samog čoveka kao „nosioca civilizacije“. Blaš je posmatrajući onovremenu svetsku političku kartografiju uočavao opasnost od nemačkog imperijalnog ekspanzionizma i zalagao se za njegovo obuzdavanje. Za Francusku je smatrao da su „liberalizam i demokratija“ u ideološkom i „talasokratsko“ opredeljenje u geopolitičkom smislu, logičan izbor. Tako liberalizam proizilazi iz prirodne ljudske težnje za privatnim vlasništvom, dok je francusko „pomorsko geopolitičko opredeljenje“ objašnjavao prostornom orijentacijom zapadne Evrope ka Atlantiku.
Iz njegovog bogatog stvaralačkog opusa posebno izdvajamo „pejzažni pristup“ u okviru kojeg je naglasak na „kulturnom faktoru“ i načinu života koji sa svoje strane utiče na geografiju i uređenost određenog prostora. Razume se, samim tim, i na političku kulturu i organizaciju jedne države. Upravo, ovim argumentima on je objašnjavao iskonsku vezanost Alzasa i Lorene za Francusku i tako osporavao nemačke pretenzije prema ovim krajevima. Sve u svemu, zahvaljujući De la Blašu i njegovim sledbenicima geopolitika se na neki način oslobodila „determinističke opčinjenosti“ koja je posebno bila izražena u vreme njene nacističke zloupotrebe. Na ovom mestu ističemo i imena dvojice autora koji su delovali u Francuskoj između dva rata. To su Žak Ansel i Andre Zigfrid koji su, uprkos glavnim političkim strujanjima, znatno doprineli teorijskoj afirmaciji geopolitike, posebno utemeljenju klasične francuske geopolitičke škole.
Izazov nemačke centralnosti
Proces ujedinjenja Nemačke 1871. godine je politički događaj koji je znatno uticao na onovremene ključne tendencije u međunarodnoj politici. Nema sumnje da su Racelove teorijske interpretacije „zakona velikih prostora“ bile prvi značajniji pokušaj artukulacije nemačkih strateških interesa u tadašnjoj Evropi. Zbog toga je sasvim logično što su pored inostrane naučne javnosti, najviše interesovanja pobudile u Nemačkoj i krugovima bliskim nemačkoj politici.
Jedan od najznačajnijih Racelovih sledbenika bio Šveđanin Rudolf Kjelen, čije su geopolitičke ideje o „državi-organizmu“ ubrizgale neophodnu „infuziju“ u promišljanjima o odnosu prostornog i političkog u nemačkoj nauci. Zanimljivo je da su Kjelenova dela poput Država kao životni oblik, ali i ona posvećena aktuelnim velesilama, zatim političkim problemima Prvog svetskog rata, ili osnovama sistema geopolitike, iako štampana u Švedskoj, nailazila na veoma dobar odjek u nemačkoj javnosti koja je bila frustrirana posledicama Velikog rata. Kjelena je nemačkoj javnosti preporučivalo i neskriveno germanofilstvo i naročito njegove praktične političke preporuke u kojima je označavao pravce nemačke ekspanzije (preko Turske do Dardanela, Persijskog zaliva, te preko Egipta, uključujući i Suecki kanal, i Sudana do ekvatora u Africi).
R. Kjelen je sasvim pravilno detektovao izazov sa kojim se nemačka geopolitika suočava od momenta ujedinjenja 1871. godine do danas, a to je izazov nemačke centralnosti. Kjelenove teze o dominantnoj i integrativnoj moći germanskog faktora suštinski su se poklopile s tzv. „srednjoevropskom idejom Mitelevrope“. Reč je o pojmu koji je prvi upotrebio znameniti naučnik Lajbnic, da bi u široku upotrebu ušao četrdesetih godina 19. veka u radovima Fridriha Lista i Karla Ludviga fon Brika. F. List je zagovarao ekonomsku koncepciju „nemačkog prodora na istok“, dok je Fon Brik bio zastupnik nemačko-austrijskog ujedinjenja. Ipak, najznačajnije delo ovim povodom objavio je Fridrih Nauman 1915. godine. Objašnjavajući svoje viđenje Mitelevrope on je te 1915. godine bio pod snažnim uticajem austrijsko-nemačkog vojnog saveza i situacije na frontu. Prema njegovom mišljenju, jezgro ove koncepcije činile bi Nemačka i Austrougarska, kao i druge oblasti koje bi se prostirale od Severnog i Baltičkog mora do Alpa, Jadranskog mora i južne granice podunavske ravnice, pri čemu je formiranje ovog saveza pravdao navodnom „geografskom predodređenošću i zajedničkim kulturnim modelom, a naročito potrebom stvaranja jedinstvenog ekonomskog prostora i vojnim savezništvom“. Na taj način je Naumanovo viđenje „Srednje Evrope“ više definisano kao jedna interesna ekspanzivna zona, a manje kao „pangermanska“ etnička ideja, što je znatno razlikuje u odnosu na Racelove nacionalističke ideje. Uopšteno govoreći, Nauman je verovao da je mitelevropski geopolitički prostor shvaćen na ovakav način, jedini model organizacije područja „Srednje Evrope“ koji je u stanju da se suprodstavi interesima konkurentskih sila: Engleske, Francuske i Rusije. Takođe je smatrao, da ne samo teritorijalno proširenje, nego i suštinsko produbljivanje nemačko-austrougarskih veza, stvara preduslove za obnovu jednog oblika Svetog rimskog carstva kojem je intimno težio. Pored ekonomskih interesa veoma je insistirao i na istorijskim, kulturnim i duhovnim odlikama Mitelevrope.
Poražena posle Velikog rata, ova ideja ponovo je oživela u vreme ekspanzije nacizma, u različitim prostornim i konstitucionalnim oblicima, ali je zbog zločina u Drugom svetskom ratu, i kasnije podele Evrope za vreme Hladnog rata izgubila na značaju. Istina u nemačkoj nauci bilo je pokušaja njenog obnavljanja kroz neke mimikrijske pojmove kao što je npr. termin „unutrašnja Evropa“, ali bez nekog značajnijeg uspeha. Nakon pada Berlinskog zida ponovo se pojavila „potencijalna Mitelevropa“ (izraz N. Naročnicke) kao i pokušaji njene teorijske artikulacije pod drugačijim ideološkim sloganima. Možda je u svemu tome najdalje otišao teoretičar Peter Jordan iz Austrijskog instituta za Istok i Jugoistok u Beču, koji je „novu Mitelevropu“ označio u okviru šest velikih prostora formiranih na osnovu „kulturnih kriterijuma“, sa dve varijante: u granicama stvarnih kulturnih areala i u granicama kulturnih areala koji uvažavaju granice država, što neminovno asocira na nemački revizionizam, posebno na prostoru nekadašnje SFRJ, ali i današnje Rumunije (Transilvanija) i delova zapadne Ukrajine, a koji su nekada bili u sastavu Austrougarske.
Ovom prilikom nismo pomenuli mnogobrojne Naumanove sledbenike, ali i radove znamenitog Karla Haushofera, pre svega zbog ogromne geopolitičke zaostavštine njegovog „Instituta za nasleđe predaka“ čiji su radovi veoma zloupotrebljeni u doba nacizma. Zanimljivo je da radove ovog instituta u poslednje vreme vrlo pažljivo analiziraju u savremenoj Rusiji (pogledati opširnije u: L. Ivašov, Izokrenuti svet, Moskva 2016).
Da rezimiramo, nema nikakve sumnje da je nemačka geopolitika ostavila dubok trag u razvoju svetske geopolitičke misli. Čak i za vreme Hladnog rata kada je bila zvanično zabranjena, ona je opstala kroz istraživanja u nekim srodnim naučnim disciplinama. Posmatrajući nemačku geopolitiku bez istorijskih predrasuda kao neminovan se nameće zaključak o njenom istorijskom kontinuitetu. U tom smislu radovi Fridriha Racela su izraz jedne autentične tradicije koja je zasnovana na fizičkogeografskim obeležjima nemačkog životnog prostora koji ima svoje istorijske ritmove i tendencije koju su vazda bili uslovljeni „širom slikom sveta“. Izazov nemačke centralnosti koji je u svojim delima intuitivno naslutio Racel, kasnije artikulisao Nauman, između dva rata Haushofer, a posle rata K. Šmit, čini se da je pitanje od kojeg tangentalno zavisi budućnost evropske politike, pa i njena sposobnost da u uslovima globalizacije artikuliše svoj geopolitički subjektivitet. Uloga Nemačke u svemu tome je svakako od prvorazrednog značaja.
LITERATURA: Aleksandar Dugin, Osnovi geopolitike, I, Eko-pres, Zrenjanin 200; Natalija Naročnicka, Rusija i Rusi u svetskoj istoriji, Srpska književna zadruga, Beograd 2008; Milomir Stepić, Geopolitika: ideje, teorije, koncepcije, Institut za političke studije, Beograd 2016.
Ostavi komentar