Autor: Milorad Vukašinović, novinar i publicista
Petar Nikolajevič Savicki (1895–1968) bio je ruski diplomata, prevodilac i univerzitetski predavač koji je uspostavio geopolitičke temelje evroazijstva. Za vreme studija ekonomije na Univerzitetu u Petrovgradu postao je blizak saradnik znamenitog ruskog filozofa Petra Struvea. Posle povratka iz Norveške 1917. godine gde je službovao u ruskoj ambasadi, pridružio se antiboljševičkom pokretu. Od 1919. godine je u dobrovoljačkom pokretu na jugu Rusije, u okviru kojeg je kod generala Denikina i Vrangela bio zadužen za inostrane poslove. Sa Vrangelovim trupama se 1920. godine povukao u Carigrad i u saradnji s P. Struveom obnovio časopis Ruske ideje . Kada je prešao u Sofiju, prihvatio je evroazijske stavove kneza Trubeckog i istovremeno se razišao sa Struveom, koji je insistirao na koncepciji „evropocentrizma“. Od 1921. godine se u Pragu posvetio univerzitetskom delovanju i naučnoj artikulaciji evroazijske misli. Mada je za vreme Drugog svetskog rata bio na antinacističkim pozicijama, posle ulaska Crvene armije u glavni grad Čehoslovačke, 1945. godine, izručen je Sovetskom Savezu, gde je zbog pripadnosti „belom pokretu“ osuđen za „kontrarevolucionarno delovanje“. Rehabilitovan je 1956. godine, ali je odbio ponudu da ostane u Sovjetskom Savezu, pa se vratio u Prag, gde je preminuo 1968. godine. Sve do kraja života ostao je dosledan evroazijskim idejama.
Nema sumnje da je Petar Nikolajevič bio najtipičniji izdanak ruske evroazijske geopolitičke škole koja je posle Oktobra 1917. godine svoje najistaknutije sledbenike imala u krugovima bele emigrantske intelektualne omladine. Nastala pod uticajem dramatičnih istorijskih događaja izazvanih ne samo građanskim ratom i revolucijom, nego i spoljnom intervencijom zapadnih sila, ova grupa mislilaca (Trubecki, Savicki, Suvčinski, Florovski) započela je ogroman rad na uspostavljanju novog modela i pravca kulturnocivilizacijske, etnonacionalne, državotvorne, ideološke, ekonomske i u krajnjoj liniji geopolitičke orijentacije, koja bi bila utemeljena u „istinskoj ruskoj tradiciji“. Sve to podrazumevalo je „reviziju ruske istoriografije“ koja je bila pod neposrednim zapadnoevropskim uticajima, a koju su, podsetimo, najpre zahtevali ruski slovenofili (Dostojevski, Danilevski, Leontjev) zalažući se za ne-romansko-germanski pristup, da bi u vezi s ovim pitanjem evroazijci iskazali još rigidniji stav insistirajući na potpuno različitim istorijskim putevima Evrope i Rusije-Evroazije, o čemu je detaljno pisao Trubecki u svojoj knjizi Nasleđe DŽingis-kana. Pogled na rusku istoriju ne sa Zapada, već sa Istoka, koju je objavio u Berlinu 1925. godine.
Ne ulazeći ovom prilikom detaljnije u različite pravce evroazijskog pokreta u emigraciji između dva svetska rata, pa i podeli do koje je došlo 1929. godine (tzv. Klamarsko skretanje), ukazujemo na dva suštinska stava koji su duboko utkani u „uverenja evroazijaca“. Reč je o dve međusobno protkane negacije – negacije prošlog i negacije tuđeg. U evroazijskoj interpretaciji ruske istorije pojam prošlog vezuje se za carsku Rusiju, koja je istovremeno bila i uzrok i posledica prihvatanja tuđeg romansko-germanskog uticaja i sistema vrednosti (N. Trubecki, O istinskom i lažnom nacionalizmu), posebno od vremena vladavine Petra Velikog, kada se usled preuzimanja zapadnoevropskog modela zatire „ruska kulturna samobitnost“. Trubecki je pisao da je baš zbog toga vremenom nestao istinski ruski nacionalizam, kao i da su se ukorenjivali njegovi mutirani i lažni oblici. On je takođe uočavao i dubok kulturni raskol između elite i običnog naroda, a pokušaj slovenofila da na neki način premoste ovaj problem nije smatrao naročito uspešnim, jer Slovenstvo nije isključiva komponenta ruskog identiteta. Trubecki je ukazivao i na tatarsko-mongolske, pa i ugrofinske elemente u ruskom identitetu. Petar Suvčinski je takođe tragao za razlozima sunovrata carske Rusije i pronalazio ih u ulozi inteligencije koja je u 18. veku nekritički prihvatala uticaje sa Zapada. Za njega je emigrantska sudbina ruske inteligencije bila jedna vrsta zaslužene kazne, ali i mogućnost da se sama upozna sa nedostacima evropske civilizacije. Bogoslov Georgije Florovski se u članku O neistorijskim narodima suprotstavljao filozofsko-istorijskim idejama o „integralnoj svetskoj istoriji“ i ključnoj ulozi tzv. istorijskih naroda u njenom jednosmernom toku, smatrajući da je Rusija predodređena da ide svojim putem (Florovski je od 1941. do 1944. živeo u Beloj Crkvi i Beogradu, gde je od 1942. bio profesor u ženskoj i muškoj gimnaziji). Sve navedene stavove ključnih ideologa „belog“ evroazijstva (a oni su ovde navedeni u osnovnim crtama) Savicki će dosledno nadograđivati u svojim radovima, nezavisno od mimoilaženja iz tridesetih godina prošlog veka.
Zaokret ka Istoku
Petar Nikolajevič je već u svom prvom ogledu Zaokret ka Istoku pokrenuo pitanje preispitivanja ruskog identiteta u izmenjenom istorijskom kontekstu. Reč je o problematizovanju geografske, kulturne i političke raspolućenosti Rusije između Istoka i Zapada, odnosno Evrope i Azije. To dvojstvo (raspolućenost) iskazalo se posle gotovo dvovekovnog nametanja evropejstva koje se slabo ukorenilo u najširim narodnim masama. Na tim pretpostavkama u „postrevolucionarnoj Rusiji“ nastala je ideja evroazijstva koja nije veštački spoj evropskih i azijskih uticaja na njen tok istorije, nego jedna samodovoljna i samobitna celina koja se može spoznati iz više različitih uglova.
Tako je u članku Migracija kultura na osnovu detaljne analize uspostavljena jedna šema „kulturno-geografskih pomeranja“ posmatrana s empirijskih i geografsko-determinističkih pozicija. Do 1000. godine pre nove ere civilizacije su se razvijale u oblastima gde je srednja godišnja temperatura iznad 20 stepeni Celzijusa (fluvijalne civilizacije Mesopotamije, Egipta); između 1000 godine p. n. e. do Hristovog rođenja civilizacije su cvetale u predelima sa srednjom godišnjom temeperaturom od 15 stepeni Celzijusa (kritsko-mikenska, helenska, rimska); u prvih 1000 godina posle Hrista uspon civilizacija se dešavao u zonama sa srednjom godišnjom temperaturom od 10 stepeni Celzijusovih (franačka, anglosaksonska); a onda od tada do najnovijeg doba civilizacijski napredak je karakterističan za one krajeve sveta gde je srednja godišnja temperatura 5 stepeni Celzijusovih (germanska, skandinavska – severna Evropa). Savicki ovu šemu nije smatrao konačnom, već je predviđao da će se civilizacije kretati ka još hladnijim predelima. Uporedo sa Amerikom, on je posebno ukazivao na važnost kako evropskog tako i sibirskog dela Rusije (Moskva, Kazanj, Jekaterinburg, Krasnojarsk, Irkutsk), ističući da se radi o oblastima geografske sfere koju je nazvao Evroazija. Najvažniji zaključak u ovom ogledu je da će se buduća geografsko-kulturna pomeranja odvijati od Zapadne Evrope ka Severnoj Americi i Rusiji – Evroaziji. Nema sumnje da je Savicki na ovakav način uspostavio uzročno-posledičnu vezu između faza geografskih i etnografskih pomeranja i nužnih istorijskih promena kulturnog identiteta. Tako je američku kulturu posmatrao kao prostornu translaciju i istorijski produžetak evropske germansko-romanske epohe, dok je kulturni identitet Rusije-Evroazije svrstao u autentičan slovensko-mongolski period.
U članku Evroazijstvo koji je objavljen u Evroazijskom vremeplovu (Berlin 1925) Savicki je na osoben način reinterpretirao ideje V. Lamanskog o postojanju tri makroceline u Evroaziji (Lamanski navodi tri sveta azijsko-evropskog kontinenta) urušavajući dotadašnje „evropocentrično stanovište“ o postojanju dva kontinenta – Evrope i Azije koje deli planina Ural. Polazeći od fizičkogeografske integralnosti evroazijske kopnene mase, Petar Nikolajevič uvodi pojam Evroazije „kao trećeg kontinenta“ u okviru kojeg su Evropa i Azija periferne oblasti sa manje-više izraženim maritimnim uticajima sa Atlantskog, odnosno Tihog i Indijskog okeana. Milomir Stepić uočava da je teza o geografskoj integralnosti i centralnosti Rusije-Evroazije poslužila kao teorijski predložak za reviziju ruske istorijske i kulturne samospoznaje, tj. „da iz geografskog jedinstva proizilazi istorijsko, kulturno, ekonomsko i političko jedinstvo“ (Geografske osobenosti Rusije, 1927).
Antipod Zapada
Iz ugla evroazijstva „mesto-razvoj“ je osnovni geopolitički pojam. Konstantin Čheidze ga koristi kada ističe da je „geopolitika učenje o životu državnih formacija u vezi sa njihovim mestom razvoja“ (Pariz 1931). Prema Savickom, istorijska funkcija prostora je rezultat specifičnosti geografskog položaja (mesta) i njegovog presudnog uticaja na društvene procese (razvoj). Ovo pitanje Petar Nikolajevič je detaljno objasnio u tekstu Geografski pregled Rusije-Evroazije (1926), ističući međuzavisnost prostora i vremena, pa je na osnovu sinteze geografskih i istorijskih načela predložio osoben teorijsko-disciplinarni pristup koji je nazvao geosofijom. Za Savickog je izdvajanje posebnog evroazijskog kontinenta ne samo posledica njegove fizičkogeografske integralnosti, nego i pravilne vegetacione zonalnosti (pustinje-stepe-šume-tundre), kao i vegetacione simetrije od istoka prema zapadu (šumski pojas – stepsko-pustinjski pojas – šumski pojas), što predstavlja jedan zatvoreni samodovoljni svet koji se znatno razlikuje od Evrope i Azije kao perifernih delova. Otuda i proizilazi zaključak da iz takve geografsko-kopnene individualnosti proističe i karakteristična politička samosvojnost oličena u kontinentalnoj državi. Savicki nije osporavao teoriju o tome da se dinamika svetske istorije ispoljava u neprekidnom sukobu mora i kopna, zalažući se razumljivo za svetski primat Rusije-Evroazije. On je takođe zastupao stav „da je formiranje Rusije-Evroazije kao integralne geopolitičke celine u osnovnim crtama završeno do kraja 19. veka, ali i da je ona posle Oktobra 1917. godine izložena stalnim mutacijama koja upućuju na temeljna istorijska preispitivanja“.
Za ovu priliku izdavajamo njegovu detaljniju geografsku analizu prostora Evroazije koju je objavio 1927. godine. Pod Azijom je podrazumevao sistem istočnih, jugoistočnih i južnih periferija Starog sveta u koje spadaju: Japan, Kina (iza Kineskog zida), Indokina, Indija (tada još u proširenim kolonijalnim okvirima Britanske Indije), Iran i tzv. prednja Azija, tj. Bliski istok i Mala Azija. U ovoj varijanti južnim granicama Evroazije, zajedno sa Rusijom (SSSR-om) obuhvaćeni su još Mongolija i čitav zapadni i jugozapadni deo Kine (pustinja Gobi, Sinkjang, Tibet), uz napomenu da Korejsko poluostrvo i Mandžurija nisu izričito pomenuti kao deo Evroazije, ne samo zbog toga što nisu u sastavu Rusije (SSSR-a) već i zbog maritimnih uticaja, pa je logično da pripadaju periferiji – tj. Aziji. Prema ovoj geografskoj analizi Evropa obuhvata samo Zapadnu Evropu i Centralnu Evropu, dok je prostor Istočne Evrope integralni deo evroazijskog kopna. Sa stanovišta razgraničenja Rusije-Evroazije i Evrope veoma je važno pitanje da li su evroazijci prihvatali zapadnu granicu Rusije do 1917. godine ili zapadnu granicu kasnije stvorenog Sovjetskog Saveza. Naime, nova granica Sovjetskog Saveza se u odnosu na prethodnu pomerila ka istoku, duž linije Odesa na Crnom moru – Narva u Finskom zalivu (amputirani su Finska, Estonija, Letonija, Litvanija, Poljska, Besarabija i zapadni delovi današnje Belorusije i Ukrajine). Vrlo je indikativno da se Balkan u oba slučaja nalazi zapadno od naznačenih granica i da ne pripada Rusiji-Evroaziji. Druga dilema je zaista suštinske prirode i odnosi se na to da li su evroazijci pod granicama Rusije-Evroazije podrazumevali granice države Rusije (SSSR-a), ili su svoja viđenja zasnivali na onome što kolokvijalno nazivamo ruskom (sovjetskom) interesnom sferom. Tako je Savicki u jednom tekstu iz 1919. godine pisao o liniji Trst – Češke planine – Poznanj „kao zapadnoj granici ruskih interesa“, iz čega sledi da se granica pomera ka zapadu, na strateško centralnoevropsko kontinentalno suženje duž linije Trst na Jadranu – Gdanjsk na Baltiku, što znači da u ovoj varijanti Balkan pripada Rusiji-Evroaziji.
Teorija Petra Nikolajeviča Savickog predstavlja na neki način odgovor na Mekinderovu postavku o ključnoj geopolitičkoj važnosti Istočne Evrope, a koju je britanski geopolitičar izložio u poznatom ogledu Demokratski ideali i stvarnost 1919. godine. Poput Mekindera, i za Savickog je Rusija-Evroazija „Stožerna oblast“ (Srce sveta) iz koje se širi uticaj ka „unutrašnjem ili ivičnom polumesecu“, uz napomenu da u evroazijskoj doktrini ne postoji pandan koji bi opisivao Mekinderove „zemlje spoljašnjeg polumeseca“ jer se one jednostavno nalaze izvan prostora Rusije-Evroazije.
Evroazijska država
U prethodnim poglavljima ukazali smo na jedan od ključnih stavova evroazijaca o povezanosti fizičkogeografske integralnosti Rusije-Evroazije i njene posebne istorijske, etnokulturne, ekonomske i političke samosvojnosti. Iz jednog ovakvog uverenja proistekla su i posebna obeležja evroazijske države, naročito originalnost njenog političkog sistema, o kojem su beli evroazijci pisali u emigraciji. Za razliku od liberalno-demokratskog ustrojstva „minimalne države“, evroazijci su (razume se i Savicki) zastupali izgradnju snažne države (državni maksimalizam) koja bi u potpunosti obuhvatila sve sfere društva.
Jedno od glavnih svojstava ovako zamišljene države jeste njen ideokratski poredak koji je potpuno suprotstavljen demokratskom načinu izbora vladajućeg sloja. Ideokratija je dakle koncepija koja je zasnovana na zajedničkom pogledu na svet (ideja) i predstavlja osnovni kriterijum izbora vlasti i osnovni kohezioni činilac. Drugi princip organizacije vlasti u evroazijskoj državi je demontija, koja je rezultat „organskog“ razumevanja nacije, suštinski oslonjenog na „jedinstvo kulture“ o kojem je pisao Nikolaj Aleksejev. Treće načelo je opisano kao dužnosna država u kojoj jedinka ne bi bila puka individua nego ličnost koja je vezana za celinu i njoj je podređena. Nepartijski sistem je takođe jedna od karakteristika evroazijske države. U oblasti privrede evroazijska državi bi insistirala na mešovitom vlasništvu (državno-privatnom) u okviru kojeg bi država imala ulogu regulatora, planera i kontrolora. Konačno, evroazijci su se zalagili za specifičan oblik federalnog uređenja države, tzv. evroazijsku federaciju, koja bi bila zasnovana na panevroazijskom nacionalizmu, uz formiranje jedne nadnacije koja bi proistekla iz svesti o zajedničkom istorijskom razvoju unutar jednog integralnog prostora. Manje federalne jedinice bi bile zasnovane na geografskom i ekonomskom, a ne na nacionalnom principu, dok bi evroazijski narodi imali pravo na punu kulturnu autonomiju. Nema sumnje da je u mnogim segmentima sovjetska država bila zasnovana na navedenim načelima, što samo po sebi otvara zanimljivo poglavlje o evroazijskoj ideji unutar Sovjetskog Saveza.
Novi evroazijci
Već smo napomenuli da je geopolitička uloga Sovjetskog Saveza bila u osnovi evroazijskog karaktera. Uopšteno govoreći, i pored međusobnih razlika, beli evroazijci su u emigraciji iskazivali rodoljubiv odnos prema sovjetskoj državi i novonastaloj realnosti izgradnje komunističkog društva. Procesi koji karakterišu sovjetsko društvo tokom tridesetih godina nailazili su na njihovo odobravanje, a u nekim segmentima i na otvorenu podršku. Nema sumnje da su beli evroazijci održavali tajne kontakte sa sovjetskom državom – posebno onim strukturama (crvenim evroazijima u okviru GRU) koje su, uprkos komunističkoj ideologiji, nastojale da realizuju njihove ideje. Ima mnogo indicija da su beli evroazijci sarađivali na realizaciji kontinentalističkih projekata s nemačkim Institutom „Nasleđe predaka“ čije su prvobitne geopolitičke projekcije „nemačke centralnosti“ bile potpuno oslonjene na saradnju, a ne sukobljavanje sa Sovjetskim Savezom. Nema sumnje da je Pakt Molotov–Ribentrop iz 1939. godine delo nemačkih i ruskih evroazijaca, a koje je u tadašnjim okolnostima obezbeđivalo „mirnu sliku Evrope“, oslobođenu atlantističkih uticaja. Nažalost, Hitlerova rasistička politika, lišena elementarne geopolitičke logike, gurnula je svet u katastrofu Drugog svetskog rata (1941–1945).
Podela interesnih sfera na evroazijskom kontinentu posle 1945. godine takođe govori o postojanju evroazijskih struktura u Sovjetskom Savezu. Mapa posleratnog razgraničenja sa Zapadom samo se delimično poklapala sa kartom Savickog iz 1927. godine. Iako je Sovjetski Savez stavio pod kontrolu područje Istočne Evrope, izvan sovjetske zapadne interesne sfere, ostala su područja Trsta, Zapadne Nemačke i SFRJ, što je stratešku poziciju u Evropi činilo vrlo složenom. Situacija se veoma zakomplikovala posle raskola sa Titovom Jugoslavijom 1948. godine i kasnijeg sukoba sa Kinom, koja je od sedamdesetih godina prošlog veka stupila u neprirodni savez s atlantizmom. Nema sumnje da je ovakva geopolitička pozicija bila dugoročno neodrživa i kao takva je doprinela odluci o „samoraspuštanju Sovjetskog Saveza“ 1991. godine. Ipak, veoma brzo, jedna grupa ruskih teoretičara obnovila je interesovanje za evroazijstvo, razume se, u bitno drugačijim međunarodnim okolnostima. U izvesnoj meri ponovila se istorija. Kao što je klasično evroazijstvo nastalo na temeljima Oktobra 1917. godine, tako je „novo evroazijstvo“ nastalo na razvalinama „druge ruske revolucije“ 1991. godine. Za razliku od belih evroazijaca koji su bili osuđeni na emigraciju, neoevroazijci su, naročito u periodu jeljcinovske Rusije, bili prinuđeni na jednu vrstu „unutrašnje emigracije“ koja je bila posledica izrazito prozapadne politike vlasti. Do preokreta je došlo posle dolaska Vladimira Putina na čelo Rusije, kada je, naročito od 2007. godine, iskazano interesovanje za relizaciju odgovarajućih projekata kontinentalističke prirode. Na tim osnovama je formirana Evroazijska ekonomska zajednica koja je danas „najrespektabilniji činilac međudržavnog povezivanja na postsovjetskom prostoru“. Ovaj savez će, prema priznanjima vodećih zapadnih geopolitičara, imati sve više uticaja u budućnosti jer se klatno globalizacije sve više pomera ka Istoku, gde se pojavljuje novi težišni centar globalne ekonomije koji predvode Kina, Indija i Japan. Reč je o svojevrsnoj protivteži globalizmu koji je suštinski savremeni postmodernistički projektovan koncept atlantizma.
LITERATURA: Aleksandar Dugin, Geopolitika postmoderne, Prevodilačka radionica Rosić, IKP „Nikola Pašić“, Beograd 2009; Srbija i Evroazijskisavez, Centar akademske reči, Šabac 2016; Milomir Stepić, Geopolitika: ideje, teorije, koncepcije, Institut za političke studije, Beograd 2016.
Ostavi komentar