Autor: dr Miloš Savin, istoričar
Uprkos nesumnjivo značajnoj ulozi mladog Svetozara Miletića tokom revolucionarnih događaja 1848. i 1849. godine, njegova politička zrelost, tokom koje će u svoju političku ideju utkati fundament srpske nacionalne emancipacije i građanskog liberalizma, nastupa tek nakon ukidanja Bahove Vojvodine i apsolutizma, 1860. godine. Iako su pojedini kritizeri bez pokrića spočitavali Miletiću političku pasivnost u između 1850. i 1860. godine, on se odbranio postulatom da nije želeo da kaže sve, u vremenu kada je bilo zabranjeno da se kaže bilo šta. Takođe, period apsolutizma je predstavljao jedno nategnuto, neprirodno stanje. Zbog Meternihovog apsolutizma i opiranja habzburškog dvora uviđanju nacionalne problematike došlo je do revulucije dvanaest godina ranije. Uzevši u obzir uspon liberalnih ideja, realno je bilo da tvrdokorni apsolutizam, ukoliko se ne reformiše, dovede do ozbiljne političke i društvene tektonike u austrijskom carstvu, sa mogućim fatalnim ishodom po njegovo postojanje. Možemo govoriti o dijalektičkoj borbi između pangermanskog ekspanzionističkog centralizma i građanskog liberalizma, zbog čega je apsolutizam na duge staze bio neodrživ, jer jačanjem nacionalnih centripetalnih sila došlo bi do desolucije imperije, što se suštiniski i dogodilo 1918. godine. Nakon proglašenja Vojvodine Srbije i Tamiškog Banata, Srbi suštinski nisu dobili ništa, s obzirom na to da se gotovo celo postojanje ovakve vrste autonomije preklopilo sa apsolutističkim režimom austrijskog kancelara Aleksandra Baha. NJegovu vladavinu su karakterisali centralizacija, birokratizacija, germanizacija i policijski teror. Pozitivni efekti Bahovog režima svodili su se na opšte modernizatorske tekovine, poput tehničkog napretka i likvidacije ostataka feudalizma. Austrija, odnosno bečki merodavni krugovi i dinastija Habzburg, gubili su uticaj u Nemačkoj, a istovremeno su gubili kontrolu u Italiji. Promenu geopolitičkih okolnosti drastično je ojačao mađarski faktor, a mađarsko pitanje postaje ključno za opstanak Monarhije. Bečka politika se oslanjala na podsticanje zavade među različitim narodima i klasama unutar Carstva. U ovoj igri, posebno počevši od druge faze revolucionarnih događaja 1848/9, konzervativno-klerikalni srpski faktor je uvek podržavan od strane Beča, isključivo radi pretnje mađarskim staležima. U novim okolnostima smanjila se potreba za naoružanom vojnom granicom, i usluga srpskih vojnika iz Vojvodine i Hrvatske. Nakon austrijskih poraza od Francuza u Italiji 1860. godine, postalo je jasno da do dogovora sa mađarskim staležima i restitucije ustavnog poretka mora ubrzo da dođe. Ukidanje Vojvodine je srušilo iluziju kod demokratski orijentisanog, srpskog, liberalnog, građanskog staleža o mogućnosti oslanjanja na Beč. Svetozar Miletić je početkom januara 1861. godine, u čuvenom članku „Na Tucindan“, predložio potpuni raskid sa Bečom i političku borbu za priznanje autonomne Vojvodine od strane Mađara. Ovaj koncept se nalazio delimično na liniji sa mađarskom demokratskom opozicijom, koja se poput Miletića zalagala za nezavisnu Ugarsku i konačni raskid sa Austrijom, te napuštanje pangermanskog geopolitičkog mozaika. U nameri da ublaži srpsko negodovanje, ali i da zaplaši mađarske političke krugove, koji su „dobili krila“ u ovom kratkom periodu, austrijski car je dozvolio Srbima da održe Blagoveštenski sabor u Sremskim Karlovcima 2. aprila 1861. godine, na kom je zatraženo da Vojvodina bude teritorijalna autonomija sa sopstvenim organima. Blagoveštenski sabor je u svojim zaključcima od 16 tačaka izneo maksimalističke zahteve za srpsku autonomnost i nacionalni razvoj u okviru austrijskog carstva. Zahtevana je posebna teritorija za Srpsku Vojvodinu u koju bi ušli ceo Srem, Bačka, Banat i pripadajuća Vojna granica. Zahtevani su posebna politička i sudska uprava i skupština Vojvodine. U Vojvodini bi zvaničan jezik bio srpski, ona bi imala svoj prvostepeni i apelacioni sud, grb i zastavu, te u saboru biranog vojvodu na čelu. Po okončanju sabora njegovi zaključci su putem delegacije odneti caru u Beč. Car je delegaciji preneo da je zadovoljan radom Blagoveštenskog sabora i obećao da će ispuniti sve njegove zahteve. Na ovaj način austrijski car je zapretio mađarskim političkim krugovima, kako bi ublažio njihove političke zahteve, a do ispunjenja obećanja datog Srbima, naravno, nikada nije došlo, što je krucijalno potkrepilo Miletićevu tezu da je Beč pogrešna adresa za srpske zahteve. Izbore za pomenuti sabor, Miletić je iskoristio da, po obilasku cele Vojvodine, formira svoju narodnu liberalnu stranku (Srpska narodna slobodoumna stranka).
Tokom celog procesa, od izbora za Blagoveštenski sabor, pa do usvajanja njegovih zaključaka, prvi put kao relativno organizovana politička stranka nastupa srpsko liberalno građanstvo, okupljeno oko Svetozara Miletića. Ne odričući se istorijskih prava, liberalna grupa oko Svetozara Miletića smatrala je da je neophodno ostvariti srpska prirodna prava, i to pre svega oslanjajući se na Ugarsku, kako bi se sprečila mogućnost ponovne instrumentalizacije Srba od strane Beča. Miletić je insistirao da ustavnim sredstvima putem Ugarskog sabora treba organizovati Vojvodinu, kao jednu autonomnu županiju u delimično federalizovanoj ili regionalizovanoj Ugarskoj, gde bi i drugi narodi, poput Slovaka i Rumuna, imali pravo na svoju teritorijalnu autonomiju. Za ostvarenje ovakve ideje bila je neophodna saradnja Srba i drugih narodnosti Ugarske sa naprednim, demokratskim krugovima mađarskog društva. Miletić je smatrao da bi samo Srpska Vojvodina, priznata od strane Mađara, mogla da bude održiva i dugovečna. Zanimljivo je da Miletić krajeve severne Bačke sa dominantnom mađarskom i gotovo neznatnom srpskom populacijom ne vidi u okviru Vojvodine, odričući se bilo kakvog hegemoniza i suprematije.
Još pre Blagoveštenskog sabora, uprkos otporu pojedinih viđenijih Srba, predvođenih na prvom mestu Miletićevim dojučerašnjim mentorom Jovanom Hadžićem (Miloš Svetić), Miletić je, marta 1861, izabran za gradonačelnika (gradskog načelnika doslovce) Novog Sada. Na čelu sa Miletićem Novi Sad postaje oaza srpske prosvete i kulture, ali i branik srpske politike, građanskog liberalizma i ustavnosti. Na osnovu prava koje je garantovao privremeni ustav, Miletić je proglasio srpski jezik službenim jezikom Novosadske opštine. Ustavno stanje u Monarhiji bilo je kratkog veka, Franja Josif je već u novembru 1861. godine ukinuo ustav, raspustio ugarski i hrvatski sabor, te vlast vršio putem Provizorijuma, specifičnog poluustavnog stanja. Ovakvo stanje se zadržalo do 1866. godine, odnosno do konačnog dogovora bečkih merodavnih krugova sa nosiocima mađarske političke i državne ideje. Miletić je u početku bio pomalo oprezan u podršci mađarskoj težnji da se status Ugarske ozakoni, dobijajući uverenja da će car ubrzo priznati Srpsku Vojvodinu kao federalnu jedinicu. Međutim, kako je dvor nastavio da negativno ocenjuje korišćenje srpskog jezika u zvaničnoj korespondenciji, došlo je do zaoštravanja situacije. Upravo zbog upotrebe srpskog jezika, carski komesar Nika Mihajlović, srbin iz Sombora, suspendovao je Miletića sa mesta gradonačelnika, a na njegovo mesto postavio Pavla Mačvanskog. Za vreme svog kratkog gradonačelnikovanja Miletić je u okviru Srpske čitaonice formirao Pozorišni odbor, koji će pod rukovodstvom Jovana Đorđevića stvoriti Srpsko narodno pozorište. Miletić je prihvatio ideju Matice srpske da se u Novom Sadu organizuje obeležavanje stogodišnjice od rođenja Save Tekelije, koji se zalagao za intenzivnije uzajamno oslanjanje Srba i Mađara. Na čelu sa Miletićem, ovaj jubilej je dobio političko obeležje, a njemu su prisustvovali predstavnici demokratski opredeljenih Srba, Mađara, Hrvata, te Srba iz Kneževine Srbije.
Svetozar Miletić je formulisao princip „Mi smo i Srbi i građani“, ističući jednak značaj nacionalne slobode, demokratije i građanskog društva. Zahteve za teritorijalnim zaokruženjem i autonomijom Vojvodine, u okviru Ugarske, u svojim člancima razradili su Miletić i njegov bliski saradnik i prijatelj Mihailo Polit Desančić. Polit se zalagao za primenu švajcarskog federalnog modela na Ugarsku, koji je uvažavao sve nacionalne, verske i političke različitosti, te omogućio održiv napredak svojim građanima. U Ugarskoj bi se švajcarski model primenio tako što bi se dozvolilo zaokruženje nekoliko županija po narodnostima (Srbi, Slovaci, Rusini i Rumuni), koje bi zajedno sa mađarskim županijama funkcionisale u okviru ugarskog državnopravnog okvira, ali bi se služile svojim narodnim jezicima. Po ovom predlogu, Vojvodina bi posedovala i simbolična istorijska prava zbog srpskih privilegija iz prošlosti. Miletić i Polit nisu naišli na razumevanje među mađarskim političarima koji su držali da bi samo ime Vojvodina značilo, ni više ni manje, nego povredu integriteta Ugarske! Miletić je očekivao da će za autonomnu Vojvodinu, u duhu ravnopravnosti, naići na razumevanje kod mađarskih, građanskih političara, pristalica demokratije, liberalizma i ustavnosti, što se nikada nije dogodilo. Polit i Miletić su se zalagali za bliske, bratske, odnose sa Hrvatskom. Miletić je insistirao, „bez želje da uvredi braću našu Hrvate“, da je „Srem duša naše Vojvodine“.
Mnogi značajni mađarski političari tog doba izneli su svoje stavove vezane za Miletićeve ideje srpskog liberalnog građanstva. Ideolog mađarske državne ideje Jožef Etveš protivio se Srpskoj Vojvodini, smatrajući da bi ona ugrožavala jedinstvo Mađarske. Smatrao je da Srbi mogu svoje zahteve da ostvare putem crkveno-školske autonomije i u okviru opšteg korpusa građanskih prava. Ferenc Deak se u svemo slagao sa Etvešom. Za razliku od njih, Kalman Tisa je dopuštao ideju Srpske Vojvodine, pod uslovom da se svede na jednu županiju u kojoj bi bilo omogućeno korišćenje srpskog jezika kao zvaničnog, ali bez prava na teritorijalnu autonomnost te županije.
Pošto se u ovom periodu vodila debata o tada neophodnom preuređenju Habzburške monarhije, postojale su tri koncepcije – centralistička, federalistička i dualistička. Federalistički pristup je smatrao da je Monarhiju najbolje federalizovati, pri čemu bi sve istorijske zemlje imale status federalne jedinice. Istorijske zemlje su bile Austrija, Ugarska, Češka, Hrvatska… Narodi poput Srba, Slovaka, Rusina i Rumuna bi ovim pristupom ostali bez svojih jedinica, odnosno u Ugarskoj. Srpski klerikalno-konzervativni političari, tradicionalno oslonjeni na Beč, zalagali su se za federalistički pristup, pokušavajući da srpske privilegije predstave kao osnovu srpskog istorijskog prava na sopstvenu autonomnu teritoriju. Oni su insistirali na tome da dvor mora da uvaži Srpsku Vojvodinu kao istorijsku zemlju, za šta su realne šanse bile minimalne, uprkos lažnoj nadi koja je, ponekad, stizala iz Beča. Federalisti predvođeni Đorđem Stratimirovićem imali su velike simpatije čeških federalista, koji su omogućili Stratimiroviću da svoje stavove iznosi u praškoj „Politici“, koja je štampana na nemačkom jeziku. Kako je austrijski kancelar Šmerling promovisao ideju federacije, srpska desnica mu se stavila u bespogovornu službu, lobirajući za srpsko-vojvođansko pitanje. Šmerling je još tokom Blagoveštenskog sabora uticao na Srbe da ističu maksimalne, nerealne zahteve, dajući im lažnu nadu. Miletić je strepeo da federalno ustrojena Austrija može lako da prebrodi trenutnu krizu, a po njemu je Austrija bila najveća prepreka rešenju srpskog pitanja, kako u Vojvodini tako i na Balkanu.
Dok su se Miletićevi liberali zalagali za oslobađanje srpskog i drugih balkanskih naroda od Turaka putem masovnog ustanka, konzervativci su pokušavali da odobrovolje Beč, tradicionalnog protivnika srpskih interesa na Balkanu, da promeni mišljenje i pomogne oslobođenju balkanskih naroda od osmanske vlasti.
Blagodareći ustavnosti i za to vreme veoma modernom zakonu o štampi, Srbi u Vojvodini su počeli da svoje političke programe prezentuju preko novina, oko čijih redakcija su se okupljali čitaoci određenih političkih simpatija. Građanska, liberalna, demokratska načela zastupao je „Srbski dnevnik“, na čelu sa Jovanom Đorđevićem i Svetozarem Miletićem. Ovaj list bio je izrazito antiaustrijski orijentisan, a ruku je pružao mađarskim, demokratskim i progresivnim krugovima. Na suprotnom polu od „Srbskog dnevnika“, stajao je austrofilski, reakcionarni, konzervativni „Srbobran“, blizak austrijskoj i srbijanskoj vladi. Umereniji od „Srbobrana“ bio je konzervativni „Napredak“, koji je naginjao ka rusofilstvu i kultu dinastije Obrenović.
Razvoj ugarskog parlamentarizma srpski liberali su doživeli kao šansu, pa su 1865. godine, pred izbore za Ugarski sabor, u Novom Sadu organizovali odbor za izradu političkog programa za srpske poslanike. Odbor je podelio kandidate po izbornim oblastima, i postigao neponovljiv uspeh – osvojio je 12 poslaničkih mesta u Ugarskom saboru. Tokom celokupnog perioda ugarskog građanskog parlamentarizma glasačko pravo nije imalo više od 7% birača, a Srbi su činili svega 2,5% stanovništva, što poseban značaj daje organizacionim sposobnostima Miletićeve liberalno-građanske opozicije. Shvativši značaj stranačkog organizovanja, Miletić je 1866. godine pokrenuo list „Zastava“ kao jezgro za formiranje buduće stranke. Bečka aristokratija, oslabljena zbog rata sa Pruskom, popustila je pred mađarskim zahtevima za većom samostalnošću Ugarske, pa je umesto dotadašnjeg Austrijskog carstva, Austro-ugarskom nagodbom, 1867. godine, stvorena dualistička Austrougarska.
Miletić i njegovi istomišljenici imali su ogromna očekivanja od Kneževine Srbije. Tražili su da Srbija aktivnom politikom izdejstvuje oslobođenje i ujedinjenje srpskog naroda koji se nalazio pod Turcima u Staroj Srbiji i Bosni i Hercegovini. Glavnu prepreku ovom zahtevu Miletić je prepoznao upravo u sistemu vlasti u Kneževini Srbiji. Smatrao je da samo moderna, demokratska, liberalna Srbija, koja poštuje građanska prava, može da ispuni nacionalnu misiju. Miletić je posebno kritikovao stvaranje kulta dinastije nauštrb građanskih sloboda, i nesnosnu birokratiju čija je jedina svrha bila očuvanje apsolutne vlati u Srbiji.
Najočigledniji primer savezništva srpskih konzervativno-klerikalnih političkih krugova predstavljaju događaji vezani za srpske crkveno-narodne sabore 1864. i 1865. godine. Pošto je patrijarh Rajačić preminuo, brojni liberali sa Miletićem na čelu za novog mitropolita-patrijarha predlagali su budimskog vladiku Platona Atanackovića, sklonijeg saradnji sa Mađarima. Konzervativci podržani od austrijskog dvora, uspeli su na to mesto da postave episkopa Samuila Maširevića. Usled oštrog protivljenja konzervativaca i finansijske krize, sa radom je prestao „Srbski dnevnik“ (što je prisililo Svetozara Miletića da 1866. godine pokrene čuvenu „Zastavu“).
Austrija je 1866. godine ratovala sa Pruskom. Ovaj rat, poznat pod nazivima Austro-pruski rat, Sedmonedeljni rat, Rat za unifikaciju i Nemački građanski rat, vođen je zbog hegemonije nad nemačkim državama. Nasuprot Austriji, koja se zalagala za interesnu konfederaciju, Pruska je insistirala na ujedinjenju Nemačke. Nakon austrijskog poraza kod Sadove, bečki dvor je shvatio da će oslabljena Austrija imati ozbiljan problem da očuva unutrašnje jedinstvo i da opstane kao država. Po vojnoj propasti, austrijski merodavni krugovi su odustali od federalizma, koji je kao koncepcija neposredno pre rata bio dominantniji u odnosu na ideju centralizma kao budućeg uređenja Austrijskog carstva. Bečka aristokratija je procenila da je oportunije udovoljiti zahtevima mađarskog dualizma, umesto zadovoljenja interesa drugih naroda, čija je lojalnost bila neizvesna. Car je procenio da je najveći garant sklapanje saveza između austrijskog finansijskog i industrijskog kapitala i krupnih veleposednika Mađarske. Umesto dotadašnjeg Austrijskog carstva, Austro-ugarskom nagodbom, 1867. godine, stvorena je dualna Austrougarska. Ugarski sabor je 1868. godine doneo Zakon o narodnostima, koji je dozvolio Srbima da samostalno uređuju svoje crkvene, školske i fondovske poslove, ali je odbio njihove zahteve za teritorijalnom autonomijom. Zakon, iako naoko liberalan za sva prava data narodnostima, pre svega srpskoj crkveno-školskoj autonomiji, propisivao je obavezan državni nadzor, što će kasnije biti korišćeno upravo za gušenje garantovanih prava. Zakonom je predviđeno postojanje jedne, nedeljive, političke mađarske nacije, kojoj bi pripadali svi stanovnici Ugarske. Specifičnost ovog zakona je činjenica da ga je upravo ugarska vlada neprekidno kršila, na štetu narodnosti. Usvajanjem Miletićeve Osnove programa za srpsku liberalno-opozicionu stranku, na konferenciji u Bečkereku, početkom 1869. godine, finalno je izgrađena Srpska narodna slobodoumna stranka. Bečkerečki program je predstavljao platformu delovanja srpskih liberala na Ugarskom saboru. Česta je zabluda kod naših istoričara da je ovaj program definisao delovanje stranke po svim pitanjima. Bečkerečki program je insistirao da se srpski liberali na Ugarskom saboru zalažu za ravnopravnost svih naroda Ugarske sa mađarskim narodom, za veća građanske i demokratske slobode, i zalagao se za još veću samostalnost Ugarske nego što je predviđeno Nagodbom. U vezi sa pitanjem autonomije Vojvodine, program je tražio pokretanje parlamentarne debate na Ugarskom saboru o zahtevu Blagoveštenskog sabora da Vojvodina bude teritorijalna autonomija sa sopstvenim organima. Bečkerečki program je propagirao zalaganje na Ugarskom saboru za panslavizam i specijalne odnose vojvođanskih Srba sa Srbijom, te pravedno rešenje Istočnog pitanja.
Ostavi komentar