Tribina „Dan zaljubljenih – Da li su ljubav i zaljubljenost ista stvar?“, održana je u sredu 13. februara u klubu „Tribina mladih“ Kulturnog centra Novog Sada. Na tribini su o ovoj temi govorili: Željko Injac – glavni urednik sajta Vidovdan, Predrag Filipović – medijski inženjer, i Filip Đorđević – psihološki savetnik.
Otpočinjući temu o ljubavi i zaljubljenosti, a povodom sutrašnjeg Dana zaljubljenih (Valentinova), Injac je podsetio da je taj praznik počeo da se slavi u 15. veku kod zapadnih hrišćana u Katoličkoj crkvi. Isti svetitelj se praznuje i u Pravoslavnoj crkvi 13. avgusta. Dakle, postoji u obe tradicije.
– Ono što ne postoji ni u katoličkoj ni u pravoslavnoj tradiciji jeste odnos prema zaljubljenosti. Pojam ljubavi je poznat u hrišćanskoj tradiciji na kojoj je utemeljena zapadna civilizacija. Samo hrišćanstvo propovedalo je ljubav kao najveću vrlinu, a apostol Pavle je napisao Himnu ljubavi. Međutim, razlika između te dve emocije je velika – kazao je Injac.
Zaljubljenost kao ideja u srednjovekovnoj hrišćanskoj kulturi Evrope, međutim, nije poznata. Kod nas postoje pesme o ljubavi, poput one o Banović Strahinji koja govori da je ljubav iznad viteštva koje je u to vreme predstavljalo najveću vrlinu. Uprkos tome, Banović Strahinja je iz ljubavi prema svojoj ženi prevazišao i viteške kodekse, oprostivši joj preljubu. Takođe, Stefan Lazarević napisao je Slovo ljubve, ali ne postoji tradicija veličanja zaljubljenosti.
Po viđenju psihološkog savetnika Filipa Đorđevića, zaljubljenost se kod nekih ljudi nalazi visoko na lestvici vrednosti. U zapadnom društvu je to možda i krucijalna stvar koja se nameće kada su u pitanju partnerski odnosi. Poslednjih decenija zaljubljenost se proglašava glavnim „krivcem“ u partnerskim odnosima. Smatra se da zaljubljenost nije put u ljubav nego u – razočaranje.
Medijski inženjer Predrag Filipović naveo je da se ljudi dele na klasičare i romantičare. Romantičari vole da sve snažno, emotivno i adrenalinski doživljavaju, dok klasičari vole stabilnost bez prečestih i prevelikih emotivnih skokova i padova.
Prema ljubavi, rekao je Filipović, i prema radu bi u suštini trebalo da imamo isti odnos. Naime, ako volimo svoj posao, on ne može da nam uzvrati ljubav, ali je to nešto što volimo da radimo i donosi nam egzistencijalnu stabilnost. Stari Grci su zaljubljenost doživljavali kao bolest zbog njenih simptoma, a slično na nju gleda i savremena psihologija.
– Isti reciprocitet trebalo bi da imamo prema drugoj osobi, ali da ne očekujemo da nam svaki dan bude sjajan, kao što nije ni na poslu – objasnio je Filipović.
U našem jeziku „ljubiti“ i „voleti“ su dve različite reči – „voleti“ potiče od reči „volja“, a „ljubiti“ od korena reči „ljubav“. Na staroslovenskom jeziku „ljubljenje“ je u suštini osećanje.
Tribina je završena zaključkom: za razliku od zaljubljenosti koja je trenutna, euforična, predstavlja neku vrstu magije i može da se desi u sekundi, ljubav nije magija. Ona je realnost, ona se gradi, za nju je potrebno vreme. LJubav je veća što se više daje. Ako zaljubljenost vremenom ne pređe u ljubav, te veze po pravilu propadaju.
Ostavi komentar