Srbski dnevnik i Srpska Vojvodina
Autor: dr Miloš Savin
List Srbski dnevnik predstavlja jedno od najboljih svedočanstava razvoja i evolucije srpske političke misli na prostoru Habzburške monarhije, odnosno Srpske Vojvodine. Sagledavajući izazove kroz koje je Dnevnik prolazio, sa lakoćom možemo da dekonstruišemo složene okolnosti u kojima su Srbi Vojvodine pokušavali da se izbore za političku ravnopravnost i nacionalni opstanak. Kao nastanak nedovršenih liberalnih i nacionalnih težnji 1848. godine revolucionarni talas je buknuo širom Evrope. Usled kompozitnih socijalno-ekonomskih i međunacionalnih odnosa u Habzburškoj monarhiji, revolucija se pretvorila u niz klasnih i nacionalnih sukoba, a na vojvođanskom prostoru nakon inicijalnog revolucionarnog jedinstva, došlo je do krvavog rata između Mađara i Srba. I sam srpski pokret je bio višeslojan, a nakon vojnih uspeha 1848. godine reakcionarno nastrojeni karlovački mitropolit – patrijarh Josif Rajačić, okružen konzervativcima uz podršku vlade Srbije i Habzburškog dvora počeo je da eliminiše pro-demokratske, liberalne elemente, te uspostavlja apsolutnu kontrolu. Komandu nad vojskom patrijarh je predao Ferdinandu Majerhoferu, nakon čega je ona izgubila narodna obeležja i prerasla u južni korpus carsko-kraljevske vojske. Patrijarhovim delovanjem, umesto Glavnog odbora, komandu nad vojskom su preuzeli austrijski generali. Ferdinand Majerhofer je 1844. bio austrijski konzul u Srbiji, tako da je bio veoma dobro upućen u srpsko pitanje. Političkih zahteva srpskog demokratskog građanstva artikulisao je list Napredak, kog je 14. novembra 1848. godine u Sremskim Karlovcima pokrenuo Danilo Medaković, oformivši pre toga Društvo srpskog napretka. Danilo Medaković je bio Srbin poreklom iz Like, blizak dinastiji Obrenović. Medaković je u Beču diplomirao pravo, a u Berlinu istoriju, gde je i doktorirao iz filozofije istorije. Napredak se zalagao za slobodu i ujedinjenje svih južnoslovenskih naroda od Crnog do Jadranskog mora. Ovaj list je pokušavao da opovrgne mađarsku revolucionarnu propagandu koja je Srbe predstavljala kao teške nazadnjake i protivnike slobode i modernizacije. Takođe, Napredak je ustao i protiv saradnje Srba sa bečkim dvorom, zahtevajući da Srbi prestanu da ginu za habzburške interese. Pošto je razotkrio izvesna nepočinstva i korupcionaštvo, određenih članova novog, patrijarhu lojalnog Glavnog odbora, te se usprotivio patrijarhovoj kadrovskoj politici, Napredak je prvi put bio zabranjen. Nastavak života ovog Medakovićevog časopisa sastojao se od borbe sa cenzorima. Pred nadiranjem mađarske vojske koje je rezultiralo bombardovanjem Novog Sada, Medaković je uspeo da preseli štampariju u Zemun i odatle da nastavi objavljivanje časopisa. Oktroisanim austrijskim ustavom iz marta 1849. godine Vojvodina nije priznata kao posebna krunovina. Ugarska je podeljena na vojne distrikte, iz Vojvodine je izuzeta granica, a njen ostatak je postao sedmi distrikt na čelu sa carskim komesarom – patrijarhom Rajačićem. Austrijske vlasti su zabranile izlaženje napretka, a Medakovića privremeno uhapsile. Austrijski car je 15. decembra 1849. godine doneo patent o osnivanju Vojvodine Srbije i Tamiškog Banata, u kojoj su Srbi bili tek treći narod po brojnosti, a nemački zvaničan jezik. Austrijski car je sebe proglasio za velikog vojvodu Vojvodine Srbije, a za privremenog upravitelja Vojvodine postavio je upravo Ferdinanda Majerhofera. Period postojanja Vojvodine Srbije se u potpunosti poklopio sa apsolutističkim režimom austrijskog ministra Aleksandra Baha, pa se odomaćio naziv Bahova Vojvodina. Bah je sprovodio apsolutističku i germanizatorsku politiku. Za opstanak i razvoj srpske kulturne, ali i političke svesti u Vojvodini tokom 19. veka, nemerljiv značaj imala je tadašnja srpska štampa. Period postojanja Vojvodine Srbije i nakon toga i poleta srpskog liberalnog građanstva vremenski se u potpunosti poklapa sa izlaženjem lista Srbski dnevnik, koji je, nakon oslobođenja pokrenuo Danilo Medaković. Srbski dnevnik i dešavanja oko njega u celosti odslikavaju realnost srpskog društva tog vremena kako u Habzburškom carstvu tako i u Kneževini Srbiji.
Na samom početku Bahovog kontrarevolucionarnog terora, braća Danilo i Milorad Medaković su želeli da obnove rad Napretka. Kroz komunikaciju sa Majerhoferom, Medakovićima je nagovešteno da se planira pokretanje jednog zvaničnog lista na srpskom jeziku, za šta bi bilo neophodno da se Medakovićeva štamparija prebaci u Temišvar. Danilo je bio skloniji da štampariju prebaci u Novi Sad koji je suštinski bio glavni grad vojvođanskog srpstva. Kako je Majerhofer otezao sa konačnim dogovorom, Danilo, ne želeći da ugrozi svoj posao, seli se sa štamparijom u Novi Sad, odakle šalje molbu Majerhoferu, za dozvolu da otpočne sa izdavanjem srpskog političkog lista. Ideji da Medaković nastavi da se bavi novinarstvom na području Vojvodine, žestoko se protivio lično patrijarh Rajačić. Naziv Napredak je iritirao i Majerhofera, koga je to asociralo na revoluciju i demokratiju, te samim tim bilo protivno Bahovom režimu. Zemunski komesar je ubeđivao Majerhofera da je Danilo preterani Srbin, nemačkomrzac i plaćenik kneza Mihaila. Austrijski konzul u Beogradu, Srbin Teodor Radosavljević, je ocenio Medakovića kao osobu koja je opasna po austrijsku državu. Na koncu Majerhofer je obavestio Baha, da se usled negativnih izveštaja ne sme dozvoliti izlazak novog Napretka. Braću Medaković ova odluka nije obeshrabrila pa je Milorad izdejstvovao dozvolu da od početka 1851. godine počne sa izdavanjem lista Vojvođanka na području granice, koja je bila izuzeta od teritorije Vojvodine. Kuriozitet ovih novina je činjenica da je njihov uvoz na područje Vojvodine bio zabranjen. Vojvođanka je bila prvi list koji je izlazio na srpskom jeziku na području Habzburške države nakon revolucije. Medakovići su novine slali i za Srbiju, ali su je tamošnje vlasti plenile i zabranjivale. Ministarstvo unutrašnjih poslova Srbije je zahtevalo od Austrijske vlade da Medakovići budu kažnjeni zbog toga što njihove novine iznose „podla i pristrasna izraženija upravljena na porugu pojedinih lica“, pa je vojna vlast u Zemunu zabranila izlaženje Vojvođanke. Krajnje posvećen svom pozivu, Milorad Medaković pokreće u Novom Sadu časopis za kulturu i književnost Južna pčela. Ni ove novine nisu bile dugog daha, naime, nakon jednog članka u kome je prikazano narodno oduševljenje u Rumi zbog krsta sa groba cara Dušana kojeg je jedan kaluđer doneo iz Dečana, je zabranjen zbog navodnog širenja srpskog nacionalizma i jačanje ideje o obnovi velikog srpskog carstva. U nameri da potisne Pčelu, Miloš Lazarević je uz podršku mitropolita-patrijarha pokrenuo Srbsko-narodni vesnik. Tokom događaja vezanih za Pčelu, Majerhofer je već napustio Vojvodinu, a na mestu guvernera Vojvodine se nalazio feldmaršal-lajtnant grof Johan Baptist Koronini Kronberg. Koronini je upravljao Vojvodinom od 1851. pa do 1859. godine, nakon čega je imenovan za hrvatskog bana. Danilo Medaković je juna 1852. uputio molbu Koroniniju u kojoj je tražio da mu se dozvoli da u Novom Sadu pokreje jedan novi srpski politički list – Srpski dnevnik. Zahvaljujući pozitivnoj oceni novosadskog gradonačelnika, uz ogroman depozit i hipoteku, Danilo je dobio pozitivan odgovor, ali samo na dva meseca, pošto je 1. septembra trebalo da stupi novi Zakon o štampi. Među prvim brojevima Dnevnika pojavio se članak Adama Dragosavljevića o Štrosmajeru i panslavizmu. Shvativši da bilo kakva podrška panslavizmu može da se protumači kao neprijateljstvo od strane austrijskih totalitarističkih krugova, Danilo Medaković se podvrgao nekoj vrsti autocenzure. Odmah je u sledećem broju objavio članak kojim je želeo da minimalizuje štetu, objašnjavajući da Štrosmajer nije mislio na klasičan panslavizam, već na saradnju i prijateljstvo Srba i Hrvata unutar Habzburške monarhije. Čak ni ideja o saradnji naroda unutar monarhije nije odgovarala zvaničnom Beču čiji moto je bio – „zavadi pa vladaj“. Policijski režim i cenzura su pomno ispratili dešavanje u vezano za navedeni članak. Koronini je ocenio Danila Medakovića kao preteranog srpskog nacionalistu, sklonog širenju nacionalne mržnje, te kao novinara koji ne štedi ličnosti. Međutim, obzirom da je Srpski dnevnik predstavljao jedinu pravu srpsku novinu u Vojvodini, Koronini je predložio austrijskoj policiji da odobri dalje izlaženje Dnevnika, po stupanju novog zakona u septembru.
Medakovićev Dnevnik je zaista ušao u oštru polemiku sa Narodnim novinama hrvatskog šoviniste Ante Starčevića o srpskom i hrvatskom jeziku. Ova rasprava je vođena sa međusobno isključivih, krajnjih nacionalističkih pozicija, ali na nju su austrijska cenzura i policijski aparat gledali veoma blagonaklono, pošto je ona doprinosila njihovoj formuli – zavadi, pa vladaj. Kao posledica antiturskog ustanka u Hercegovini, do kog je došlo, između ostalog i zahvaljujući austrijskoj propagandi, došlo je do rata između Osmanskog carstva i Crne Gore 1852. godine. Među Srbima u Vojvodini je već postojao mit o junaštvu Crne Gore, koji nije previše korespondirao sa činjenicama, ali je rasplamsavao srpski romantičarski nacionalizam 19. veka. Koronini je zamerao Medakoviću, njegovo nekritično veličanje crnogorske pobede, smatrajući da Danilo svesno zanemaruje pljačke i ubistva koje su crnogorske bande vršile nad islamskim stanovništvom, ali i hrišćanima na teritorijama pod austrijskom kontrolom. Maja 1853. godine Koronini je izrekao ukor Srpskom dnevniku zbog kritika prema karađorđevićevskoj vlasti u Srbiji, te suprotstavljanja spoljnoj politici Osmanskog carstva. Neposredan povod za ukor je bilo kritičko pisanje o francuskom konzulu u Beogradu. Međutim, rad Dnevnika je dodatno unapređen obiljem ekskluzivnih političkih informacija vezanih za austrijske i ruske geopolitičke interese, kao i za finese političkih odnosa u samom vrhu vlasti u Beču. Prilikom policijskog pretresa Medakovićeve štamparije, otkrivena su pisma tajnog dopisnika Srpskog dnevnika iz Beča, potpisana pseudonimom N. Policija. Analitičkim radom austrijske bezbednosne službe otkrile su da se iza pseudonima krije dr Pancek, lični lekar kneza Miloša. Ovo je potvrdilo tezu o neraskidivosti odnosa između Obrenovića i Medakovića. Takođe, pretpostavljeno je da je glavni akter većine političke publicistike bio Milorad, a ne, kao što se verovalo Danilo, koji se više bavio književnim tekstovima. Austrijska vlast je znala da je dr Pancek bio u veoma bliskim odnosima sa ruskim poslanikom u Beču, preko kog je dobijao obilje tajnih informacija, koje je potom slao Dnevniku. O vezanosti za Rusiju, govori i činjenica da je Miša Anastasijević 1854. godine od ruskog kneza Paskeviča u Bukureštu dobio hiljadu dukata, koje je zatim dostavio Danilu Medakoviću, kako bi se pomoglo štampanje Srpskog Dnevnika. U periodu od 1853. do 1856. godine, trajao je Krimski rat. Tokom ovog sukoba protiv Rusije su ratovali Osmansko carstvo, Pijemont, Francuska i Velika Britanija. Sukob se vodio za prevlast na Balkanu, Dardanelima i Bliskom istoku. Rusija je izgubila deo Besarabije i protektorat nad dunavskim kneževinama, te pravo držanja ratne flote u Crnom Moru. Tokom Krimskog rata broj redovnih pretplatnika Srpskog dnevnika je skočio na dve hiljade. Stvorena je široka mreža plaćenih dopisnika, organizovan je veći broj distributera, a novine su slate i privatnom poštom. Austrijske vlasti je izuzetno iritiralo rusofilsko držanje dnevnika, pa je njegovo delovanje pomno praćeno, kako bi mu se zbog prve greške stalo na kraj. Srpski dnevnik je najavio da će svim pretplatnicima u novogodišnjem broju za 1856. pokloniti litografisani lik cara Dušana, ali je austrijska policija to zabranila. Zabranjen je i pokušaj Danila Medakovića da u saradnji sa bugarskim političkim emigrantom Rakovskim otpočne štampanje lista Blgarska dnevnica. Kada je 1858. godine došlo do ponovnog Crnogorsko-turskog rata, zbog otvorenog svrstavanja na crnogorsku stranu Srpski dnevnik je dobio drugu opomenu. Nedugo nakon toga zbog kritike ponašanja mitropolita Rajačića, Dnevnik je dobio i usmenu opomenu. Ovo je u potpunosti demaskiralo hajku na Srpski dnevnik, postalo je jasno da će i najmanja sitnica dovesti do treće opomene i zabrane lista, a samim tim i do bankrotstva Medakovićeve štamparije. Shvativši da su mu novinarski i štamparski dani u Novom Sadu odbrojani, Danilo Medaković je otpočeo pregovore o prodaji štamparije sa novosadskim štamparom Ignacom Fuksom. Kako bi štamparija i Srpski dnevnik ipak ostali u srpskim rukama, na nagovor Đorđa Natoševića, štampariju je kupio bački vladika Platon Atanacković, a novi urednik Dnevnika je postao Jovan Đorđević.
Ostavi komentar