Novosadski pogledi o hrvatskim političkim pitanjima 1885. godine

Novosadski pogledi o hrvatskim političkim pitanjima 1885. godine

Autor: dr Miloš Savin

Srpska narodna slobodoumna stranka, poznata i kao Srpska liberalna stranka sa sedištem u Novom Sadu je još iz Miletićevog perioda bila involvirana i zainteresovana za političku situaciju u Hrvatskoj. Novosadski liberali su nakon osnivanja časopisa Branik 1885. godine bili višestruko uključeni u politička dešavanja u Hrvatskoj i Slavoniji – direktno delovanjem proliberalnih elemenata u okviru Samostalne srpske stranke i odjeka Branikovog pisanja i parlamentarnih aktivnosti liberala, kao i indirektno zauzimajući aktivan politički stav vezan kako za nacionalna pitanja Srba u Hrvatskoj, tako i za odnose prema Hrvatskoj kao državno-pravnom specifikumu, hrvatskim političkim partijama i hrvatskom narodu generalno.

Miša Dimitrijević, čvrst na stanovištu Bečkerečkog liberalno-opozicionog programa, u prvom broju Branika, precizira program, odnosno stav Branika, koji je kolevka i okosnica Srpske liberalne stranke, prema „hrvatskom pitanju“. Miša Dimitrijević podržava državnu zajednicu Hrvatske i Slavonije sa Ugarskom, priznajući Hrvatima pravo na „državno-političku individualnost, sa zasebnim političkim zemljištem i zasebnom političkom narodnošću“, zalažući se „za što širu autonomiju kraljevina Hrvatske i Slavonije“. Dimitrijević kao imperativ politike  srpskih liberala Ugarske ističe borbu za potpunu ravnopravnost srpskog sa hrvatskim narodom u Hrvatskoj i Slavoniji, smarajući da ta ravnopravnost mora da bude potpuna, ne samo na polju prosvete, nego i u sudstvu i državnoj administraciji. Dimitrijević za Srbe u Hrvatskoj zahteva prosvetne uslove koji bi „gajenju i razvitku srpskog duha na ruku išli“. Vezano za pitanje Srba u Hrvatskoj Miša Dimitrijević, uvek dosledan nepromenjenom Bečkerečkom Miletićevom programu, prvi put pominje mogućnost njegove dopune rečima: „Uvršćenjem ovoga zadatka u svoj program, raširujemo i dopunjujemo Bečkerečki program Srpske narodne slobodoumne stranke“. U prvom programskom broju Branika Miša Dimitrijević, kao cilj politike, postavlja da i Hrvatska i Slavonija budu organizovane na liberalnom principu i načelima narodnosti. Što se tiče Dalmacije, Dimitrijević smatra da bi ona  trebalo da se pripoji kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji, iako dalmatinski Srbi, razočarani Hrvatskom hegemonističkom politikom tome više ne teže, pa po Dimitrijeviću za to treba sačekati dok se „zapletno stanje između Srba i Hrvata“ ne reši i „žalosne plemenske rasprave prestanu“, a „dotle pak svakojako ćemo biti na strani Srba i potpomagati njihove opravdane želje“. Povodom težnji hrvatskih političara da istaknu svoje, u odnosu na Srbiju preče, pravo na Bosnu i Hercegovinu, Dimitrijević po pitanju „gornjih dveju srpskih pokrajina“, kao pravedno rešenje traži „pravo na samoopredeljenje rečenih zemalja“.

Paja Janković, jedan od vodećih liberala, već u prvim brojevima novog liberalskog glasila, povodom rastuće bugarofilije odnosno antisrpstva hrvatskog javnog mnenja i političkih činioca, iskazuje viđenje srpsko-hrvatskih odnosa kroz srpsku liberalno-opozicionu prizmu. Janković je zapazio: „Palo nam je u oči, da se naša braća Hrvati jako simpatišu sa Bugarima… Premda su i Bugari unekoliko krivi, Hrvati su sasvim na strani bugarskoj“. Paja Janković osporava hrvatski i mađarski metod stvaranja asimilacijom jednog političkog naroda u Ugarskoj i Hrvatskoj ističući da se neke „države trude da od svojih građana veštački stvore jedan narod,  a i to da narodi teže da se u jednoj narodnoj državi ujedine.“ Poredeći nacionalno ujedinjenje u jednu državu sa stvaranjem jednog diplomatičkog naroda od raznih narodnosti iste države, zaključuje za prvi način da „je prirodan i istinit, a drugi neprirodan i lažan.“ Janković veruje da su suprotnosti i animoziteti između Hrvata i Srba izazvane veštačkim putem od strane neprijatelja i da Hrvati treba to da shvate i vrate se slozi. Međutim, oštro se protivi hrvatskim tezama da su Srbi i Hrvati  jedan narod. U ovome vidi pokušaj asimilacije Srba u Hrvatskoj. Paja Janković je rezolutan: „I Hrvati su deo Jugoslovenstva, a specijalno nama Srbima su po krvi i jeziku najbliži. Šta više od kako su Hrvati sasvim primili naš jezik, još su nam mnogo bliže stupili – tako da nas sada smo još istoričke tradicije i – nejednaka politička sudbina deli. Deli nas istina i vera… Kad bi i Hrvati svoju crkvu poslavenili, to jest versku snošljivost kao glavno načelo crkvene politike istakli – onda zaista nikome ne bi palo na pamet  da  jedan narod od drugog deli.“ Janković zapaža da Hrvati od samih početaka nemaju ni samostalnu kulturu, ni državnu tradiciju, već su srasli u razvoju sa Ugarskom, smatrajući da se delimično samostalan kulturni razvoj Hrvata može primetiti tek od kada su usvojili srpski jezik. Janković protestuje zato što se „sa hrvatske strane sa tolikom žestinom zastupana fikcija da su Srbi i Hrvati jedan isti narod… Odlučno ne držimo da su baš jedan narod“. Po Jankoviću i srpskim liberalima Ugarske „srpski narod i u samoj Hrvatskoj i Slavoniji, a i izvan granica tih zemalja, će uvek čvrsto stojati na hrvatskoj strani, kad god se budu rešavala pitanja o dobru hrvatske države i hrvatskog naroda. Hrvati su više puta imali prilike u kritičnim momentima uveriti se da je zaista tako.“ Janković se zalaže da Hrvati dobiju državnost „ali ne na štetu srpskog naroda, ne sa krnenjem naših prava, ne sa neopravdanom i neosnovanom pretenzijom na naše srpske zemlje.“ Ovaj srpski liberal apeluje: „Neka se Hrvati ovog puta klone. Tim putem slovenstvo do sad nije išlo… Misao o velikoj katoličko-slavenskoj državnosti na jugu austro-ugarske monarhije, vrlo je nezrela i vrlo nesretna politička misao… Neka Hrvati stupe sa svojom narodnom politikom na temelju načela „svakome svoje“ u trajnu svezu sa narodnom politikom srpskom“.

Liberalni Branik, kritikuje politiku prema Krajini nakon integracije u civilnu Hrvatsku, hrvatske vlade, ali i srpskih vladinovaca i notabiliteta koji su zbog sitnih obećanja bezrezervno podržali hrvatsku vladu rečima: „Da u Krajini živi srpski narod skoro isključivo, to je poznato. Pa kakve su mu škole?…Obće pučke itd, dakle komunalne… Sva srpska djeca, a nauka – hrvatska… Srbin ne smje se sjećati svojih slavnih prađedova i to u devetnajstom prosvjećenom vjeku… Za sve nevolje znadu naši Srbi poslanici na hrvatskom saboru. Pa što je urađeno da se ova grdna rana na narodnom srcu zaleči?“.

Smatrajući da je pred izbore 1885. godine, od opšteg, a posebno srpskog interesa jačanje opozicionog pokreta u Hrvatskoj i Slavoniji, došlo je do izvesnog zatišja i nepisanog dogovora izmeću srpskih liberala i radikala iz Ugarske i neodvišnjaka i pravaša. U tom periodu dolazi do unisone kritike Ugarske politike prema Hrvatskoj. Kritikujući odnos Ugarske vlade prema Srbima, Miša Dimitrijević ističe da „Politika Tisina nije drukčija ni prem Trojednoj Kraljevini.“ Skrenuvši pažnju na aktuelno „Naturivanje mađarskih grbova i prisvojenje komorskih spisa…“  Ovakav srpsko-hrvatski opozicioni pakt o nenapadanju, pre svega preko stranačkih novina, imao je izvesne praktične rezultate u borbi protiv vladajuće mađarsko-nemačke stranke, koja je poražena u Osijeku na izborima za gradsko zastupništvo. Zajednički opozicioni kandidat, Hrvat dr Marijan Derenčin, je uprkos neviđenom pritisku, zahvaljujući srpskoj podršci, pobedio vladinog kandidata na saborskim izborima u zagrebačkom okrugu. Zauzimanje za saradnju sa hrvatskom opozicijom je dovelo do velikog negodovanja Srba iz Hrvatske prema srpskim liberalima (i radikalima) iz Ugarske, koji su bolje znali prave težnje hrvatskih opozicionara. Pored znatnog pada tiraža i pretplate na području Hrvatske i Slavonije, shvatanje o namerama hrvatske opozicije ilustruju i reči srpskog liberala iz Zagreba Nikole Simića, upućene Miši Dimitrijeviću, gde ističe da „dok se i jedan Srbin u dvojednici bude zvao Srbom“ saradnja sa pravašima i neodvišnjacima neće biti moguća, ali da Srbe u Hrvatskoj više boli lakomislenost svoje vojvođanske braće nego „otrovni zubi velikohrvata“.

Pored nepomirljivosti Srba iz Hrvatske, na pogoršanje odnosa srpskih liberala iz Ugarske i hrvatskih opozicionih stranaka, znatno je uticala i već pomenuta propaganda hrvatskih opozicionih stranaka protiv Srbije u srpsko-bugarskom ratu.

Razjašnjavajući odnose u Hrvatskoj, liberalski Branik konstatuje da „velika većina srpskog naroda osuđuje današnje držanje Srba zastupnika na saboru u Zagrebu“, ali razjašnjava da je razlog svrstavanja pojedinih Srpskih predstavnika uz pro-mađarsku vladu bila samoodbrambena reakcija na antisrpstvo Mažuranićeva vlade. Branik oponira hrvatskom shvatanju koje „ne dopušta da je vera obilježje narodnosti, a malo dalje zmera što Srbi današnji književni jezik Hrvata srpskim zovu. Po tome dakle ni jezik nije obilježje narodnosti. Nije vera, nije ni jezik te ne bi više ništa ostalo do zavičaj. No po tome bi svi stanovnici Hrvatske i Slavonije, pa čak i Dalmacije bili Hrvati i tako upravo ne bi ni bilo Srba u tim pokrajinama… Najveća žaoka u srcu srpskom potiče od Mažuranićeve vlade. Pod njom je donesen ovaj školski zakon na koji se Srbi tuže. Pod njim je zatvorena srpska preparandija u Pakracu, pod njim su progonjeni profesori sa iste. Pod njim je zabranjena ćirilica. Pod njim su u vreme ustanka i u vreme srpsko-turskog rata, postradali mnogi Srbi zbog svojih srpskih simpatija.“

  Zauzimajući stav prema hrvatskoj istočnoj politici, odnosno bolje reći o smernicama po kojim bi hrvatski opozicioni, ali i vladini krugovi vodili tu politiku ako bi im Ugarska to pravo dala, srpski liberali iz Ugarske zapažaju da za razliku od njihove slavističke i nacionalno-oslobodilačke politike „Hrvati pak naukuju protivslovensku austrijsku politiku na dalje prodiranje na istok, u slovenske pokrajine“, ističući da „ti momenti u političko-osvajačkom životu Hrvata učiniše ih za naravne dušmane misli srpske“.

Dr Ilija Vučetić obrazlaže stav svoje stranke o odnosu hrvatskih političara prema Bosni i Hercegovini rečima: „Kad Srbi po Bosni i Hercegovini stenju pod jarmom duševno religioznog progonstva, onda rimokatolički Hrvati likuju nad naglijem jačanjem brojnoga i kulturnog stanja franjevačkog puka u zaposednutim pokrajinama… Faktičko stanje u Bosni i Hercegovini u kojoj po najnovijem brojanju od 1884. jedva peti deo katoličkog hrvatskog puka imade; a najjače pregaziše ili hoće da pregaze onih 587.000 Srbalja po Bosni i Hercegovini“.

Srpski liberali iz Ugarske, nastavili su budno da prate i dešavanja vezana za Srpski zakon, koji je po njihovom sudu bio loš. Branik izveštava srpsku javnost o političkim zbivanjima u Hrvatskoj: „Hrvatski sabor počeo je da radi svoje poslove. Početak je pošao bez burnih sednica. Dr Jovan Subotić interpelisao je bana: da li je zakon o srpskom pitanju dobio već previšnju sankciju.“

Inicijator ponovne orijentacije hrvatskih političkih činilaca prema Srbima bilo je obrazovanje Kluba saborskog središta, odnosno Centruma u hrvatskom saboru, kom je pristupio deo hrvatskog plemstva i desno krilo obzoraša iz sabora. Rukovodstvo Kluba centruma činili su grofovi Juraj Jelačić i Ivan Drašković, i istaknuti Srbin baron Jovan Živković. Cilj formiranja ovog zastupničkog kluba, bilo je zalaganje za dosledno provođenje ugarsko-hrvatske nagodbe i opoziciono delovanje prema banu Kuenu, a klubu su pristupili i Srbi koji su napustili vladajuću Narodnu stranku, i to Milan Stanković, Nikola Krestić i Jovan Šorak. Kako bi pokušao da srpski politički faktor vežu uz sebe,  ovaj klub je posebnu odrednicu svog političkog programa posvetio Srbima. Poseban značaj ovog programa, kog je pisao baron Jovan Živković, je činjenica da je prvi put jedna hrvatska opoziciona politička opcija javno i programski priznala postojanje srpskog naroda u Hrvatskoj. Centrum je „naglasio da će se boriti za ozakonjenje njihove crkveno-prosvetne autonomije, da će voditi računa o životnim interesima Hrvatske, ali o opravdanim potrebama srpskog naroda.“ Glasilo srpskih liberala Ugarske je odmah propratilo pojavu nove opozicije u trojednici: „Ovde se obrazovala nova opozicija za koju treba da dozna i srpski svet. To je klub saborskog središta… Mađari su bezobzirni oni hoće da i nagodbu poruše. Ali opozicija centruma ima smisla jer brani temeljni zakon zemlje“; – ističući da je „središnji klub obeležio u svom programu i svoje pravedno stanovište prema Srbima i srpskom pitanju jasnije i poštenije nego ni jedna druga stranka.“