Sedam dama Velike narodne skupštine
Autor: Jovanka Simić, novinar
Među 757 delegata na Velikoj narodnoj skupštini, održanoj u sali Hotela „Grand” u Novom Sadu 25. novembra 1918. godine, na kojoj je proglašeno prisajedinjenje Banata, Bačke i Baranje Kraljevini Srbiji (Srem je to uradio dan ranije na Velikom narodnom zboru u Rumi), bilo je i – sedam žena: Milica Tomić, Mara Malagurski, Mara Jovanović, Katica Rajčić, Olga Stanković, Anastazija Manojlović i Manda Sudarević. One su, smatra se, svojim pravom glasa na Velikoj narodnoj skupštini utrle put emancipaciji žena u ovom delu Evrope.
Nekoliko dana uoči Velike narodne skupštine, u proglasu objavljenom 17. novembra, Srpski list u Novom Sadu pozvao je srpski i bunjevački živalj severno od Save i Dunava da učestvuje u velikom događaju. Pravo glasa na Velikoj narodnoj skupštini imali su Srbi, Bunjevci i ostali Sloveni, oba pola, sa navršenih 20 godina. Do tada su u Austrougarskoj pravo glasa imali samo građani muškog pola koji su plaćali porez.
Delegati za Veliku narodnu skupštinu birani su u 211 političkih opština na javnim zborovima, po jedan poslanik na hiljadu građana, a izabrani su aklamacijom. Tako je izglasano i sedam dama, koje do tada nisu bile politički nego društveno aktivne, predano radeći u dobrotvornim i kulturnim ustanovama.
Sedmočlanu delegaciju žena na Velikoj narodnoj skupštini predvodila je Milica Tomić (1859‒1944), kćerka Svetozara Miletića (1826‒1901) i supruga radikala Jaše Tomića (1856‒1922). NJu je izabrao Novi Sad i to nikoga nije iznenadilo, jer je Miličino političko i rodoljubivo delanje bilo utemeljeno u njenoj porodici. Rođena u vreme zamaha nacionalne borbe Srba u Habzburškoj monarhiji, dobila je ime po Milici Stojadinović Srpkinji i još u ranoj mladosti je postala pouzdana očeva saradnica. Školovala se u Novom Sadu, Beču i Pešti i govorila je nemački, mađarski, francuski i engleski jezik.
Od njene najranije mladosti, otac Svetozar Miletić uputio ju je u svoje poslove, pa je postala njegova glavna saradnica. Bila je tek prešla dvadesetu godinu života kada je tokom očevog višegodišnjeg političkog tamnovanja preuzela vođenje uticajnog srpskog lista Zastava. Uporedo, održavala je njegovu prepisku i kontakte, redovno ga obaveštavala o političkim i drugim društvenim događajima.
U tom periodu Milica je ostvarila i sopstvene političke veze. Počela je da uređuje Zastavu i da piše članke za ovo najvažnije političko glasilo Srba u Ugarskoj, koje je osnovao njen otac, a čija je vlasnica docnije ona postala. Angažman Milice Tomić u ovom periodu omogućio je funkcionisanje i Miletićeve stranke i lista, koji bi zbog njegovog odsustva sa političke scene bio ili ugašen ili bi ga preuzeli politički oponenti zatamničenog narodnog tribuna.
Nije se na tome zaustavila ‒ osnovala je 1910. godine čitaonicu „Posestrima”, koju je 1914. godine ukinula ugarska vlast, a njen rad se nastavio 1918. godine. Delovanje ovog udruženja bilo je na području ženskog opismenjavanja, obrazovanja i opšte emancipacije. Čitaonica je okupljala Novosađanke na sastancima tokom kojih su čitani književni članci i članci o zdravlju. Ovakva aktivnost čitaonice bila je u skladu sa uverenjem Milice Tomić da je obrazovanje osnovni preduslov za napredak žene.
Bila je Milica Tomić i urednica i vlasnica lista Žena, koji je redovno izlazio od 1911. do 1922. godine. Bila je jedina žena potpisana kao urednica časopisa u prvim decenijama 20. veka i po tome je list Žena više nego jedinstven u istoriji ženske štampe. Ostali ženski listovi koje su suštinski uređivale žene morali su imati muškarce potpisane kao glavne urednike. Zato je Miličin list jedan od najznačajnijih feminističko-emancipatorskih listova s početka 20. veka.
Bitno je naglasiti da se Miličino zalaganje za prosperitet srpskih žena uključivao u prvi talas evropskog feminizma i nastavljao se na ideje omladinskog feminizma u Južnoj Ugarskoj i Kneževini Srbiji, koji su formulisani na osnovu učenja Svetozara Markovića o socijalističkom uređenju društva. List Žena je imao prevashodno emancipatorsku i prosvetiteljsku ulogu.
Van svake sumnje, Milica Tomić je svojim angažmanom na više društvenih polja ostvarila izuzetan uticaj u prvim decenijama 20. veka, a njena delatnost predstavlja važnu etapu emancipacije žena u srpskoj kulturi i istoriji. Stoga je sasvim razumljivo bilo da Srpska Atina te 1918. godine delegira Milicu Tomić na Veliku narodnu skupštinu.
Druga od sedam učesnica bila je Mara Jovanović (1853‒1939), supruga čuvenog pančevačkog izdavača Kamenka Jovanovića, koji je ceo život posvetio borbi za svesrpsko ujedinjenje. U toj borbi pretekla ga je smrt 1916. godine, ali je njegov san dosanjala Marija, upamćena i kao veliki dobrotvor. Ona je 1928. godine svoju kuću u današnjoj ulici Vojvode Bojovića 15 u Pančevu zaveštala Dobrovoljnoj zadruzi Srpkinja pančevačkih.
Glasove za prisajedinjenje Bačke, Banata i Baranje Kraljevini Srbiji dalo je i pet žena iz Subotice. To su bile Srpkinje – Olga Stanković i Anastazija Taza Manojlović, i Bunjevke Mara Malagurski Đorđević, Katica Rajčić i Manda Sudarević.
Najviše podataka u istoriografiji može se naći o Mari Malagurski Đorđević (1894‒1977), pesnikinji, poreklom iz bogate porodice koja je iznedrila veleposednike i gradonačelnika Subotice. Školovala se u Štrosmajerovom internatu u Đakovu, a prve pesme objavila je pod pseudonimom Nevenka u časopisu Neven. Radosna zbog oslobođenja 1918. godine, organizovala je šivenje crveno-plavo-belih trobojki, kojima je 13. novembra u Subotici dočekana srpska kraljevska vojska. Svog supruga, artiljerijskog poručnika Dragoslava Đorđevića, koji je u nekoliko navrata bio veliki župan Subotice, upoznala je u odeljenju za cenzuru, gde je radila po oslobođenju.
Posle stvaranja Kraljevine SHS, Mara je nastavila da se bavi književnošću. NJeno delo Bunjevački običaji izvedeno je na otvaranju Bunjevačke prosvetne matice 1926. godine, a pripovetka Vita Đanina, o teškom životu žene ravnice, kojoj rad i nesreća izjedaju život, ovenčana je nagradom „Cvijeta Zuzorić” i prvom nagradom Srpske akademije nauka. Zbog odmerenog stava i natprosečne inteligencije, bila je rado viđena na dvoru kralja Aleksandra i kraljice Marije, kojoj je poklonila staru tradicionalnu bunjevačku nošnju. Zabeleženo je da je kraljica Marija darovane haljine od lionske svile obukla na Velikoj sveslovenskoj zabavi Kola srpskih sestara, priređenoj u Beogradu 1934. godine.
Manda Sudarević bila je supruga Vranje Sudarevića, velikog župana Subotice i člana Ustavotvorne skupštine SHS. Kao žena lekara, i sama je dosta znala o medicini, a upamćena je po velikom zalaganju u obnovi subotičke bolnice posle Velikog rata.
O Olgi Stanković zna se da je bila supruga Vojislava Stankovića, direktora Hrvatske zemaljske banke u Subotici koji je takođe prisustvovao zasedanju Velike narodne skupštine u Novom Sadu. Bila je aktivna članica Dobrotvorne zadruge Srpkinja u Subotici i odmah po dolasku srpske vojske angažovala se na lečenju vojnika.
Katica Rajčić bila je supruga Aleksandra Rajčića, koji će kasnije biti zamenik gradonačelnika Subotice, a, kao i Mara, bila je izuzetno aktivna u očuvanju jezičkog blaga Bunjevaca. Čuvala je napisano, ali je i sama pisala. Zabeležen je podatak da je Tetuš, kako su je sugrađani od milja oslovljavali, gostovala na Radio Beogradu i pevala bunjevačke pesme.
Anastazija Manojlović bila je snaha jedne od najuglednijih i najimućnijih porodica iz Subotice. Bila je supruga Vladislava, koji je sa braćom Dušanom i Jovanom takođe bio poslanik Velike skupštine. U svedočenjima o pripremama za prisajedinjenje, zabeleženo je da se u njihovom domu, velelepnoj palati u centru grada, pripremao odlazak na veliko zasedanje u Novom Sadu.
Pravo glasa dato ženama na istorijskom događaju iz 1918. godine u Novom Sadu, na Balkanu, nije naišlo na jednake reakcije u Evropi. U Nemačkoj je ova pojava pozdravljena, ali ne i u nekim drugim državama. Posle Velike narodne skupštine, žene u Srbiji nisu i formalno dobile pravo glasa, mada su na tome insistirale pojedine partije. Prilika da učestvuju u političkom životu našim ženama pružena je tek 1945. godine.
Literatura:
. LJubodrag Dimić, Istorija srpske državnosti, 3, Novi Sad, 2001.
. Drago NJegovan, Prisajedinjenje Vojvodine Srbiji, Novi Sad, 2004.
. Čedomir Popov ‒ Jelena Popov, Autonomija Vojvodine ‒ srpsko pitanje, Sremski Karlovci, 2000.
Ostavi komentar