Tribina istoričara Milovana Balabana „Laza Kostić među javom i med snom” (pesnikov molitveni vapaj Bogorodici),održana je u četvrtak 22. Juna na „Tribini mladihˮ u Kulturnom centru Novog Sada. Gost tribine bila je Fata Eganović, diplomirani filolog, pesnik, esejista i književni kritičar.
Na početku tribine, Eganovićeva je ukratko podsetila na ličnost, poeziju i vreme u kojem je živeo i stvarao pesnik Laza Kostić.
– Sintagma koja na najbolji mogući način opisuje Lazu Kostića i kao ličnost i kao pesnički senzibilitet jeste upravo ona koja je poslužila Stanislavu Vinaveru da naslovi možda najbitniju knjigu o Lazi Kostiću, a to je sintagma zanosi i prkosi. Naslov Vinaverove knjige dakle glasi “Zanosi i prkosi Laze Kostića“. Mogli bismo, uslovno reći, da se zanosi kod njega vezuju za snove, a prkosi za odnos prema stvarnosti (javi). Zanos je noć, prkos je dan. Noć je simbolički vezana za ženski princip koji je princip iracionalnog, nepoznatog, smrti, mističnog, dan je opet muški princip, princip realnosti, racionalnosti, socijalnog i društvenog – objasnila je Eganovićeva.
Osim što je, uz Jovana Jovanovića Zmaja i Đuru Jakšića, kao pesnik bio najtipičniji predstavnik srpskog romantizma druge polovine 19. veka, Laza Kostić je slovio za verovatno najsvestranijeg intelektualca svog vremena. O tome je u nasatvku tribine govorio Balaban.
– Bio je filozof, doktor pravnih nauka, profesor Novosadske gimnazije, političar i saborac Svetozara Miletića u Ugarskom parlamentu, jedan od prvaka Ujedinjene omladine srpske koja je bila zagovarač nacionalnog ujedinjenja srpskog naroda. Poliglota i učesnik Berlinskog kongresa 1878. godine. Tamo se, zajedno sa Jovanom Ristićem, borio za srpsku nezavisnost na ovom skupu velikih sila. Između ostalog, književni kritičar kao i jedan od urednika „Glasa Crnogorcaˮ na Cetinju kod knjaza Nikole Petrovića – nabrojao je Balaban.
Ipak, Kostić je bio prvenstveno pesnik. Rođeni Koviljčanin, životno vezan za Novi Sad, poslednjih 15 godina života, zbog ženidbe Julijanom Palanački, proveo je u Somboru. Uvek je bio istinski građanin sveta po uzoru na Šekspira čiji komad „Romeo i Julija“ je preveo 1964.godine i tako čuvenog pisca uveo u srpsku literaturu, pozorište i kulturu.
– Uticaj Šekspira na Kostića presudno je odredila antika koja je isijavala iz renesansnog duha ovog britanskog barda, ali ne sme se zaobići ni upliv srpske narodne epike i tradicionalnog poimanja morala i etosa kojim se on napajao od rođenja u svojoj pravoslavnoj porodici i pravoslavnom okruženju – rekao je Balaban.
Zapadnoevropska intelektualna strujanja (kojima je bio najviše izložen srpski deo naroda u Austriji i Ugarskoj) i u skladu sa njima shvatanje ideje nacije i države, udružena sa antičkom i renesansnom crtom i idejom antropocentričnosti, kod Kostića su bila često u nekoj vrsti saglasnosti, ali neretko i protivurečnosti sa duhom njegovog vekovima krstonosnog naroda, čuvara svetosavske zavetne tradicije.
Između ostalog i zbog tih protivurečnosti, kako je dalje objasnio Balaban, Laza Kostić je svet posmatrao kao stalni sukob suprotstavljenih sila, koji, istina, vodi ka konačnoj harmoniji.
– Zapadna metafizika, sa svojim poimanjem slobode između datosti ovoga sveta (za razliku od istočno-pravoslavne koja slobodu vidi kao mogućnost sledovanja Hristu, uslovljenu očišćenjem od greha koji je jedini sputava), formira u ranom periodu života buntovnu prirodu kod pesnika, što se vidi u pesmi Ej, Ropski Svete, ali gotovo u isto vreme nastaju pesme sa značajnim uplivom pravoslavnih motiva kao što su Đurđevi stupovi, gde Laza Kostić prikazuje domete božanske ljubavi i Pevačka himna Jovanu Damaskinu,gde istina ima antičkih motiva i gde pesnik Boga ne vidi kao milostivog, nego pre svega kao strogog svedržitelja, kao pantokratora – objasnio je Balaban.
Za mnoge ekscentrik pun života i vedrine, Laza Kostić je nosio ove protivurečnosti gotovo ceo život. Kod njega slika nikada nije crno-bela, postoji stalni upliv antike na narodnu tradiciju i obrnuto, kao i simbioza i protivurečnost između antropocentričnosti i bogocentričnosti.
Pesma Među javom i med snom, napisana u njegovoj ranoj mladosti 1863. godine, kao da predstavlja prolog njegovih životnih dilema i rastrzanosti gore pomenutim protivurečnostima, koje će u dobroj meri utihnuti (ali ne potpuno) tek pred kraj pesnikovog života.
– Ona govori o srcu čoveka (kao suštinskom delu njegovog bića) koje egzistira i stvara između jave i sna, između svesnog i podsvesnog, racionalnog i emocionalnog, određujući protivurečnu prirodu pesnikovu koja će, kao što je rečeno, menjajući forme biti prisutna u Kostićevom biću čitavog života (čak i na njegovom kraju) – kazao je Balaban.
Verovatno najlepša srpska ljubavna pesma Santa Maria della Salute, nastala 1909.godine, sublimira čitav život pesnika. Laza Kostić kroz molitveno obraćanje Bogorodici ispoveda sve svoje životne muke, svoje grehe i svoje zablude, diveći se venecijanskom hramu posvećenom Bogomajci, ali i moleći je da, između ostalog, razume njegov odnos prema Lenki Dunđerki (1870– 1895).
– Lenka je ušla u njegovu sudbinu kao osoba koja ga je inspirisala u emocionalnom i umetničkom smislu, ali i nesvesno razotkrila njegove egzistencijalne probleme i stremljenja usmerena ka večnosti, kojoj je uvek hodio i kako ju je oduvek shvatao njegov, i u vekovnom ropstvu, slobodarski narod – zaključio je Balaban.
Ostavi komentar