Tribina „Velika Srbija, kao idejna projekcija britanske spoljne politike“ autora i predavača, msr Srđana Graovca, istoričara, održana je u sredu 14. juna u Klubu „Tribina mladih“ Kulturnog centra Novog Sada. Graovac je, na početku tribine, izneo podatak da su talasi nacionalnih preporoda u toku 19.veka, po mnogim parametrima prelomnog veka celokupne istorije čovečanstva, zahvatili gotovo sve narode na starom kontinentu.
Malobrojna srpska građanska elita u Habzburškoj monarhiji usvojila je pomenute nove procese u evropskim društvima, zbog čega je postala nosilac ideje nacionalnog preporoda srpskog naroda. „Pelcer“ tog preporoda, predstavnici te elite, preneli su u ustaničku Srbiju Karađorđa Petrovića, pokretača i vožda srpske revolucije početkom 19 veka.
– Uprkos činjenici da su projekti velikih nacionalnih država bili uobičajena pojava kod svih naroda Evrope u 19. i 20. veku, moramo da naglasimo da nijedan od tih planova nije u toj meri falsifikovan i politički zloupotrebljen, kao što je to slučaj sa „idejom Velike Srbije“ – naglasio je Graovac.
Vrhunac satanizacije navedene ideje, kako dalje objašnjava autor ove tribine, dogodio se u vreme ratova za jugoslovensko nasleđe u poslednjoj deceniji prethodnog veka, kada je međunarodna zajednica u pomenutoj ideji pronašla ključni razlog za raspad Jugoslavije i duhovni okvir za izvršenje brojnih ratnih zločina koji su u toku ovog rata počinjeni.
Velika Britanija upravo je jedna od tih velikih sila koja je u bližoj i daljoj prošlosti imala značajnu ulogu, ne samo u aktuelizaciji pitanja Velike Srbije, već i u samom idejnom formulisanju iste. Neposredno posle poraza nad Bonapartom, Britanija je u Ruskom carstvu prepoznala novog neprijatelja koji je narušavao ravnotežu snaga na starom kontinentu.
Tadašnje međunarodne okolnosti nisu bile kompatibilne sa interesima balkanskih hrišćanskih naroda koji su težili da se oslobode osmanske državne uprave, nakon čega bi formirali svoje nezavisne nacionalne države. Od 1804. godine srpski narod je vodio upornu borbu protiv Turaka kako bi stekao slobodu i nezavisnost.
– Navedenu borbu obeležili su i uticaji dve velike sile na političke prilike u Srbiji, na prvom mestu moramo pomenuti Rusiju, ali odmah pored nje i Habzburšku monarhiju u kojoj je živeo veliki deo srpske etničke populacije– objasnio je Graovac.
Sa druge strane, političke prilike u Srbiji bile su u fokusu interesovanja britanske diplomatije u toku prvih decenija tog turbulentnog 19. veka. Otisci njene politike mogli su da se pronađu u slučaju ubistva vođe Prvog srpskog ustanka Karađorđa Petrovića. Umešanost Britanije u likvidaciju vožda Karađorđa predstavlja samo početak njenog postepeno sve jačeg političkog prisustva u Srbiji.
Naglo jačanje britanskog uticaja u Srbiji nije naišlo na razumevanje u političkim krugovima Rusije, pa je ta činjenica imala uticaja na odluku kneza Miloša da odstupi sa srpskog prestola 1839. godine. Ilija Garašanin je 1844. godine predstavio prvi dugoročni spoljnopolitički plan Srbije poznat kao Načertanije, nacionalni projekat stvaranja „Velike Srbije“. U njemu je predviđen aktivan rad na oslobođenju srpskog naroda i njegovo ujedinjenje u zajedničku državu.
Prelomni događaj koji je postao glavni uzrok velikog zaokreta u britanskoj spoljnoj politici krajem 19. i početkom 20. veka, predstavljalo je ujedinjenje Nemačke 1871. godine. Došlo je do radikalnog zaokreta u spoljnoj politici Velike Britanije, koja se okrenula, do tada nezamislivom savezništvu sa višedecenijskim neprijateljem, carskom Rusijom, kao i sa francuskom Trećom republikom.
– Rezultat nove politike na britanskim ostrvima ogledao se i u napuštanju zaštitničkog odnosa prema Osmanlijama, što se u krajnjoj liniji veoma povoljno odrazilo i na interese Srbije. Od datog vremena, bila je primetna i određena mera „blagonaklonosti“ Velike Britanije prema srpskim interesima u pogledu oslobođenja njenog nacionalnog kolektiviteta u starim srpskim zemljama u Turskoj – dodao je Graovac.
Britanija je sve do proleća 1918. godine ostala odlučan zagovornik očuvanja Austrougarske kao suverene države i posle okončanja rata, što je bilo u koliziji sa srpskim ratnim i nacionalnim ciljevima. U svojoj posleratnoj strategiji, Britanci su formiranje Jugoslavije videli kao uvod u raspad Austrougarske.
Međutim, istrajnost Austrougarske u nameri da svoju sudbinu trajno poveže sa interesima Nemačke, dovela je do uništenja drevne Habzburške carevine. Tada je konačno i Britanija odustala od „Velike Srbije“ i priklonila se ideji stvaranja južnoslovenske države, Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
Raspadom Sovjetskog Saveza 1989. Godine, Rusija je doživela ekonomski, socijalni pa i moralni sunovrat. U zapadnim prestonicama, iščezao je strah od njene ekspanzije, ali time je prestala i potreba za postojanjem Jugoslavije kao „sanitarnog kordona“.
– Zato raspad Jugoslavije devedesetih godina 20. veka moramo posmatrati, ne samo kao posledicu međuetničkih netrpeljivosti ili progresije nacionalizma i šovinizma u zemlji, već i kroz prizmu specifičnih spoljnopolitičkih okolnosti. Upravo te okolnosti doprinele su stvaranju i slomu južnoslovenske države – zaključio je Graovac.
Ostavi komentar