Tribina „Rat u Siriji – godina sedmaˮ, autora Nemanje Starovića, istoričara, održana je u ponedeljak, 29. maja u Klubu „Tribina mladihˮ Kulturnog centra Novog Sada. Gost tribine bio je istoričar Saša Adamović, takođe dobar poznavalac tematike koja se tiče Bliskog istoka.
Na samom početku tribine, Starović je podsetio na formiranje osovine Moskva-Teheran-Bagdad-Damask i intervenciji Ruske Federacije na strani zvanične sirijske vlade, opadanju tzv. Islamske države i intervenciji Turske u Siriji.
Autor tribine je zatim govorio o trenutnom stanju na ratištima i izneo perspektive za političko rešenje krize na liniji Memoranduma o uspostavljanju zone deeskalacije promovisanog od strane Rusije, Turske i Irana. Podsetivši da je Sirija uoči ratnog konflikta pre sedam godina imala oko 20 miliona stanovnika od kojih je 60 odsto činila zajednica arapskih Sunita, 10 odsto su Arapi Alaviti, približan procenat čine i Kurdi, a oko tri odsto žitelja su Druzi.
– Početkom 2011. godine iz Tunisa se arapskim svetom širi fenomen zvani Arapsko proleće, a šest godina kasnije vidimo da je Egipat načinio krug od 360 stepeni i da posle diktature Hosnija Mubaraka sada ima vojnu diktaturu generala Abdela Fataha el Sisija uz dominantnu ulogu armije. Libija predstavlja jednu disfunkcionalnu državu u kojoj često kriminalne vođe kontrolišu određene delove teritorije, a Jemen se nalazi usred građanskog rata koji će, čini se, potrajati duže od sirijskog. I u samoj Siriji na sceni je već sedam godina građanski rat – objasnio je Starović.
Pošto je podsetio da je 2011. godine došlo do pobuna u gotovo svim većim sirijskim gradovima, izuzimajući gradove na mediteranskoj obali, te da te pobune lokalnih zajednica u početku nisu bile koordinisane, Starović je ukazao da je koordinacija pobunjenika usledila 2012. godine zahvaljujući političkoj i svakoj drugoj podršci zapadnih zemlja. Usledio je pokušaj formiranja „slobodne sirijske armijeˮ koju bi sačinjavali dezerteri iz regularne sirijske vojske.
– Kada govorimo o režimu sirijskog predsednika Bašara el Asada, treba reći da je on krenuo iz jednog miljea arapskog socijalizma, vremenom se sve više oslanjao na svoju zajednicu Alavita koja je činila oko 10 odsto stanovništva. Tako su devedesetih godina najviše pozicije u državnoj administraciji, armiji i privrednom životu uglavnom bile rezervisane za pripadnike te zajednice uz solidnu zastupljenost Hrišćana i Druza, dok je onih 60 odsto arapskih sunita uglavnom bilo marginalizovano – rekao je Starović.
To je, objasnio je dalje autor tribine, za posledicu imalo da su 2011. godine upravo pripadnici te većinske, na neki način diskriminisane zajednice sunita, pristupali ili podržavali novoformiranu slobodnu sirijsku armiju. Godine 2014. pojavljuje se novi „igračˮ na sceni, tzv. Islamska država, zapravo džihadistička organizacija nastala u Iraku kao ogranak Al Kaide koja se na neki način odvojila od svoje centrale i u Siriji našla plodno tlo za svoje širenje.
Već 2015. godine „Islamska državaˮ uspela je da potisne kako režimske snage, tako i pobunjenike svih frakcija i zauzela je gotovo celokupnu Istočnu Siriju i uništila centralni kurdski kanton. Polovinom 2015. godine dolazi do preokreta, do početka pada tzv. Islamske države koji traje do danas. U toj situaciji SAD su se opredelile da pruže snažnu operativnu podršku Kurdima na severu Sirije gde je u teškim uličnim borbama odbranjen grad Kobane odakle je oko 400 000 izbeglica prebeglo u Tursku.
– Septembra 2016. godine Ruska federacija ušla je u ratne operacije i tada počinju strateški dobici samog sirijskog režima, prvenstveno oko Alepa, najmnogoljudnijeg grada u Siriji. Sve to, uprkos oštrim protestima Turske koja ne dozvoljava da ovo područje oko Eufrata bude pod kontrolom Kurda, jer bi to zatvorilo čitavu granicu Turske sa Sirijom – naglasio je Starović.
Potom dolazi do oružane intervencije Turske koja praktično zauzima čitav pojas između dva kurdska kantona. Bitan događaj, decembar 2016. godine bio je kada sirijske snage uspevaju da ovladaju čitavim Alepom, a maja 2017. godine usledila je dodatna ekspanzija kurdskih snaga koje su odlukom američkog predsednika Trampa dobile i teško naoružanje.
Objašnjavajući aktuelni trenutak u Siriji, Starović je kazao da je istok Sirije veoma bitan zbog geopolitičkog položaja, jer je Evropa gladna energije, prvenstveno zemnog gasa koji sada stiže ili iz Rusije ili tankerima iz drugih delova sveta. Takođe, Azerbejdžan nema dovoljno gasa da bi snabdevao Evropu i osim Rusije jedino Iran i Katar imaju taj potencijal. Mogući gasovodi iz ove dve države u principu moraju da pređu preko istoka Sirije.
Starovićev gost, istoričar Saša Adamović, na kraju tribine izneo je svoje predviđanje rekavši da je malo verovatno da se Sirija posle sedam ratnih godina može vratiti u predratno stanje.
– Moguće je da se između Rusije i SAD-a dogovara neka vrsta podele Sirije tako da budu zaštićeni interesi obe velesile. Ukoliko se to dogodi, verovatno bi najveći gubitnik mogao da bude sam predsednik Bašar al Asad. Zauzvrat, on verovatno ne bi doživeo tragičnu sudbinu Sadama Huseina i Gadafija – zaključio je Adamović.
Ostavi komentar