Autor: msr Vladimir Papić
Stevan Sremac pripovetku „Kir Geras” prvobitno objavljuje u nastavcima u Brankovom kolu tokom 1903, da bi ona prvi put u celini bila objavljena pet godina kasnije, nakon autorove smrti. Kao izraziti tradicionalista, konzervativac i antidemokrata, pobornik politike svog ujaka Jovana Đorđevića i kralja Milana Obrenovića, odnosno protivnik Svetozara Markovića i radikala, Sremac je na osoben način, uz dobrodušan smeh, prikazao tip trgovca – Cincarina, škrtice[1], ali nosioca tradicionalnih vrednosti i borbe protiv novotarija. Sremčev opus obuhvata tri regionalna tematska kruga – beogradski, vojvođanski i niški. Boško Novaković smatra da je „najdublji prodor u društvena previranja Beograda i najpotpunije osvetljenje istorijsko-ekonomskog procesa Sremac ostvario u studioznoj pripoveci ‘Kir Geras’” (Novaković 1972: 22–23), dok je Jovan Deretić mišljenja da ova pripovetka zauzima posebno mesto unutar čitavog autorovog opusa upravo zbog težišta na prikazivanju lika, a ne događaja. Sama radnja pripovetke zasnovana je na dva sloja: prvi od njih Novaković naziva „etničko-takmičarskim”, u kom se ogledaju ekonomski sukobi Srba i Grka, dok u drugom vidimo unutrašnja previranja unutar grčke zajednice u kojoj se događa smena generacija, slična onoj koju je Jakov Ignjatović opisao dvadesetak godina ranije u Večitom mladoženji.
Beograd – „na kapiji zapadne civilizacije i Evrope” (Sremac 2020: 702) mogao je da prihvati različite nacionalne i verske zajednice koje su živele unutar svojih krugova, ali u neprestanoj međusobnoj humorističnoj interakciji i nerazumevanju koje nije dovodilo do konflikata. „Cincari, standardni pratioci razvoja urbanog života Srbije, kao i standardni stanovnici stranica srpskih romana od Milovana Vidakovića do samog Prvog svetskog rata” (Orsić 2018: 292) u Sremčevom delu dobijaju predložak za sopstvenu nacionalnu istoriju, ali i LJudsku komediju. Tako nam Sremac i kao pripovedač i kao istoričar prikazuje cincarsku zajednicu, čiji je Kir Geras predstavnik, koja ne može da pojmi da Srbin može biti svetitelj, istovremeno uviđajući razlike čak i između grčke mačke, koja mora da se izbori za hranu, i srpske mačke iskvarenog karaktera, koja dobija sve na gotovo. Srpski mentalitet je stran Gerasu čak i kada je trgovina u pitanju:
„Grk počinje sa malim, a hrabri ga tom prilikom to što je iz „ništa” svet stvoren, pa i on tako radi. On otvori trgovinu ma gde, na nečijim basamacima, pod nečijom kapijom, u hodniku; posle nekog vremena uzme mali dućančić, zatim veći, posle ga proširi, zakupi susedni dućan, provali zid između ta dva dućančića i od dva mala načini jedan veliki. Raširi se tako na štetu okoline… […] Tako Grk: počne na Paliluli i nakraj varoši, pa malo-pomalo, mic po mic – dokotura se do glavne čaršije. Srbin to već drukčije radi. On pravo pa u glavnu čaršiju. Tu uzme veliki dućan, povuče odozgore silan espap, i što mu treba i što mu ne treba; radi tačnije i brže usluge mušterija on uzme mnogobrojnu poslugu. […] Srbin počne naveliko, pa ide sve namanje; počne s glavnom čaršijom, a svrši sa Palilulom; počne s velikim dućanom, a svrši što uzme pod kiriju napola s kakvim opančarom dućančić – dok se naposletku u tom sve daljem i daljem kotrljanju naniže ne zaustavi kao poslužitelj u kakvom novčanom zavodu u kome je njegov negdašnji komšija Grk akcionar bar pedeset akcija!” (Sremac 2020: 711–712)
Sremčevog junaka karakteriše odrastanje bez oca – kao sedmogodišnji dečak „prošvercovan” je u Srbiju sa jednim cincarskim karavanom i zadržao se kao šegrt kod ćir Nauna, vlasnika bakalnice kod Tri ključa. Tu započinje formiranje Gerasove ličnosti, prvobitno, posmatrajući Nauna, učio je kako da se odnosi prema mušterijama, istovremeno pazeći da neka nešto ne ukrade i (kroz imitaciju) primajući osobine i ponašanje cincarskog trgovca, koji je bio njegov uzor. U Gerasovom životu nije bilo mesta za zabavu i kulturu – sve što je znao bilo je religiozne sadržine – u slobodno vreme pojao je iz Katavasije na grčkom jeziku ili čitao Žitija svetih, dok je samo tajno čitao Grčku mitologiju, koja mu je davala saznanja koja ga vezuju za zavičaj i njegovo herojsko predanje.
Godine učenja i šegrtovanja Kir Gerasa naglo prestaju negde oko dvadeset i prve godine, kada je stupio u ljubavnu aferu sa Kir Naunovom trećom suprugom – mladom Aglajinicom, i da bi se izbegao skandal, simbolično uveden u svet odraslih – dobija samostalnost i titulu „kir”. Kao gazda, mušterijama ženskog pola je neprestano povlađivao i na taj način uspostavljao svoju ulogu uspešnog trgovca u čiju će radnju uvek rado dolaziti, makar znale da ih potkrada. Poriv za ženidbom Geras dobija tek kad mu nestaje jedini verni prijatelj i saputnik – mačak, i zatim se venčava sa Evterpijom Lazarides. Cincarski brak Sremac opisuje idilično, supružnici su usmereni jedno na drugo, za razliku od Srba, ne razmišljaju o bivšim ljubavima i posvećuju svu potrebnu nežnost i pažnju da bi ispunili božji zadatak i dobili potomstvo. Ubrzo nakon tradicionalnog venčanja (doduše, bez ljudskih žrtava), Geras i Evterpija dobijaju sina Aristotelesa, a nedugo zatim i Ksenofona. Dobivši grčka imena, bili su predodređeni za velike stvari, da budu naslednici bakalnice i kafane. Ipak, supružnici dobijaju još dvoje dece, za koje nije ostalo imetka, sina Miloša i kćer Milicu, koji su dobili varvarska, srpska imena kada Geras postaje „malaksao u jelinskom osećanju” (Sremac 2020: 718).
Na Aristotelesovom krštenju su detetu uručeni darovi koji će ga simbolički uvesti u nacionalnu zajednicu kojoj pripada – „da novorođeni mladenac osvetla obraz i roditeljima i naciji; da bude učen i knjigoljubiv kao veliki imenjak njegov Aristoteles, a bogat kao oba vijaletlije njegove u Beču Sina i Dunba; ako ne tako bogat kao ova dvojica skupa, a ono tako bogat bar kao jedan, ma koji od njih!” (Sremac 2020: 717). Ipak, i Aristoteles i Ksenofon izdaju put koji im je na rođenju namenjen, odbijajući da u najranijem dobu počnu da se bave trgovačkim i kafedžijskim zanatom, upisali su se u realku sa svojevoljno odabranim prezimenom Paskaljević. Sam njihov životni put od tog trenutka je obojen intencijom prikazivanja novog vremena i međugeneracijskog nerazumevanja, kao i sukoba koji iz njega proizlaze. Nasuprot Kir Gerasu, siročetu koje mora da se bori samo za sebe i odrasta u okruženju nemilosrdne cincarske trgovačke politike, staju Aristoteles i Ksenofon, predstavnici novog vremena, dece koju majka štiti, a otac školuje, i koja žele da napuste stazu koju je za njih otac utabao.
Nakon četiri godine školovanja odlaze u Prag i Beč, nauštrb brata Miloša, žrtvovanog da bi se školovali oni čija imena ukazuju na helenstvo i umstvenost, a ne varvarstvo. Sinovi ocu šalju pisma na češkom i nemačkom jeziku, čime pokazuju svoju odvojenost od kulturnog kruga u kom su odrastali – oni više nisu ni Srbi ni Grci, već po povratku u Beograd „lepo govore i za vreme govora obrezuju nokte, glade ih malom turpijom i čiste malom četkicom, a kad se izražavaju, jednako viču ‘molim’ i ‘pardon’ i grickaju i vlaže jednako jezikom donju usnu! Jednom reči, fini, svetski mladići. Sve im je nekako drukčije i finije” (Sremac 2020: 723). Od tog „švapskog vaspitanja” Geras nije uspeo da ih odvoji ni ispisanim helenskim mudrostima koje im je okačio iznad kreveta, te je morao da se pomiri sa njihovim nameštenjem u novoosnovanim novčanim zavodima, u kojima su napravili materijalnu štetu, koju je sam Geras jedva uspeo da nadoknadi uz pomoć grčke zajednice. Ironija sudbine bila je to što je upravo Miloš bio jedini pravi Paskalis – slika i prilika svoga oca i jedino mu je on unosio radost u život.
Prelomni trenutak u pripoveci jeste izdaja Kir Gerasa kao simboličkog oca – prevaren od strane svog „duhovnog čeda”, bivšeg šegrta i kalfe Milisava Pinosavca doživljava najveće životno razočaranje jednog tvrdice. Potpisavši menicu na osamnaest hiljada dinara, nakon bankrota Pinosavčeve firme, Kir Geras više nije mogao da potražuje svoj novac, što ga je porazilo kao Grka i trgovca: „Ali da ga prevari Srbin, seljak, neki Milisav, i to još Pinosavac! To mu ne mogaše oprostiti sva glavnočaršijska i dorćolska Jelada” (Sremac 2020: 734). Nakon toga sve u Gerasovom životu kreće po zlu – svađa se sa sinovima koji ga napuštaju, supruga mu umire, on od žalosti prodaje kuću i uzima mali dućan u kom je bivstvovao izolovan od svega i svih, sa povremenim vestima o životu starijih sinova, koje su ga dodatno razočaravale. Živeći sa mačkom u stanu u jednoj staroj turskoj dvospratnici na Jaliji, Geras dane provodi prezirući žive i uzdišući za mrtvima, šetajući i skupljajući stare stvari koje nađe na ulici – nečije tuđe uspomene. Kir Geras provodi narednih šest godina svog života kao starozavetni Jov, dok se u gradu ne proširi vest da je umro. Očevi starog kova moraju (makar lažno) umreti da bi njihovi sinovi živeli na način koji nosi aktuelno vreme. Sremac prikazuje simboličku smrt Kir Gerasa kao katarzu kroz koju prolaze svi likovi pripovetke, a iz koje Geras izlazi kao vaskrsli i preporođeni Đerasim Paskaljević.
Srećan kraj uzrokovan je simpatijama koje Sremac oseća prema starovremenskim ljudima, što i potvrđuje gradeći svoje druge „očeve” – poput pop Spire, Petrakije, hadži Zamfira i Vujadina. Kir Geras mora da umre kao otac – predstavnik starog vremena, ali mu Sremac daje priliku za iskupljenje i novi život, kao i vitalizam i žilavost koji govore u prilog tome da vreme koje on simbolizuje još nije prošlo. Nakon objave smrti mu se vraćaju bludni sinovi Aristoteles i Ksenofon, koji su se u međuvremenu pokajali i smirili, živeći porodičnim životom – time dokazujući da je njihova težnja ka mondenskom životu bila samo privid i zabluda, a da stvarni život mora biti u skladu sa načelima koje njihov otac i zajednica zastupaju. Geras, pre toga nesvestan koliko prijatelja ima svuda po svetu, kao feniks vaskrsava u liku Đerasima Paskaljevića. Đerasim – ortak sina Miloša i tutor u crkvi, koji dane provodi sa svojim unucima, od kojih njih osam ima varvarska imena (koja ne zna da izgovori pravilno) i samo jedan grčko – Geras, ali svi spremni da kada porastu idu dedinim stopama, čime se svet ove Sremčeve pripovetke, ali i devetnaestovekovnog višenacionalnog Beograda, iz haosa vraća harmoniji.
LITERATURA:
1. Sremac 2020: Stevan Sremac, Romani: Ivkova slava, Zona Zamfirova, Pop Ćira i pop Spira, Limunacija na selu, Vukadin, Kir Geras, Beograd: Laguna, 2020.
2. Gligorić 1970: Velibor Gligorić, Srpski realisti, Beograd: Prosveta, 1970.
3. Deretić, web: Jovan Deretić, Kratka istorija srpske književnosti, na: https://www.rastko.rs/knjizevnost/jderetic_knjiz/jderetic-knjiz_08_c.html, Pristupljeno 15. 9. 2024.
4. Novaković 1972: Boško Novaković, „Stevan Sremac”, predgovor u: Stevan Sremac – Pop Ćira i pop Spira * Pripovetke, u ediciji: „Srpska književnost u sto knjiga”, Novi Sad: Matica srpska – Beograd: Srpska književna zadruga, 1972.
5. Orsić 2018: Srđan Orsić, Lik stranca u srpskom romanu 19. veka, Zagreb: SKD „Prosvjeta” – Dalj: KNC „Milutin Milanković”, 2018.
[1] Lik tvrdice u evropskoj književnosti star je koliko i ona sama – od Ezopovih basni i Plautove Aulularije, preko Danteovog Pakla, Šekspirovog Mletačkog trgovca, komedije dell’arte, Držićevog Skupa, Molijerovog i Sterijinog Tvrdice, Dikensovog Skrudža i Balzakovog Feliksa Grandea ovaj tipski lik je privukao pažnju i naših realističkih pripovedača, pre svih, Stevana Sremca.
Ostavi komentar