Autor: msr LJiljana Dragosavljević Savin, istoričarka
Ivo Andrić, odličan poznavalac istorije srpskog naroda, napisao je pripovetku „Mara milosnica”. Smatra se da je inspiraciju za ovo delo pronašao u mukotrpnom životu srpske princeze Mare Branković, ali i uopšte životu svih žena u tadašnjoj Osmanskoj carevini. Srpska princeza Mara bila je veoma lepa, kako su savremenici zabeležili da „ljepše nema u svih sedam vlaških kraljevina i svoj butun turskoj carevini”. Ali, lepota je uvek ugrožena u svetu!
Mara je bila jedno od petoro dece srpskog despota Đurađa Brankovića i žena osmanskog sultana Murata II. Rođena je u Vučitrnu, na Kosovu, između 1412. i 1418. god, kao najstarija ćerka despota Đurđa Brankovića i njegove žene despotice Irine. Ime je dobila po svojoj baki Mari, ćerki kneza Lazara i kneginje Milice Hrebeljanović. NJen deda bio je Vuk Branković. Podaci o najranijim godinama njenog života su vrlo šturi. Kako je ostalo zabeleženo u narodnoj epskoj poeziji, Mara je u detinjstvu bolovala od teške bolesti. Iz zahvalnosti Bogu i starcu Joanikiju, njen otac je sagradio manastir koji je nazvan Devičin ili Devič. Lik Mare je oslikan pored majke na Esfigmenskoj povelji iz 1429. godine, sa krunom na glavi i malo podignutom levom obrvom (što se tada smatralo odlikom umnih ljudi).
Otac Đurađ ženio se dva puta. Prvi put se oženio trapezuntskom princezom, sestrom Jovana IV Komnina. Drugi put oženio se Irinom Kantakuzin, ćerkom Teodora Kantakuzina i unukom vizantijskog cara Jovana VI. Iz oba braka despot Đurađ Branković imao je ukupno sedmoro dece, četiri sina i tri kćeri. Veruje se da je Jelena despotova ćerka iz prvog braka, dok su Teodor, Grgur, Lazar, Stefan, Mara i Katarina deca iz drugog braka.
U tim vrlo nestabilnim političkim vremenima, Srbiji je trebalo obezbediti mir i podršku velikih sila. U srednjem veku to se rešavalo pomoću političkih brakova, koji su bili uobičajena pojava. Mir sklopljen sa Muratom II imao je teže uslove nego onaj sklopljen posle Kosovske bitke. Država je bila daleko manja, a danak daleko veći. Kada je Đurađ Branković nasledio svog ujaka despota Stefana Lazarevića, Turci su već bili zauzeli gradove Niš i Kruševac i njihove trupe su harale jugom i istokom srpske despotovine. S druge strane, Ugari su tražili da im se vrati srpska prestonica Beograd, Mačva i Golubac, koje su oni bili dali despotu Stefanu Lazareviću, kao ugarskom vazalu. Đurađ je morao da im ustupi tražene teritorije. Murat je tada dozvolio Đurađu da sazida novu prestonicu Smederevo. Srpski narod je jedanaest godina teran na kuluk, odnosno prisilan neplaćeni rad, na izgradnji smederevske tvrđave, počev od 1428. godine, koju su zidali grčki neimari. Narod nije razumeo svrhu izgradnje ovako ogromne tvrđave, i to su smatrali hirom despotice Irine, zvane Jerine. Dodatno nezadovoljstvo naroda izazvao je njen brat Đorđe Kantakuzin, koji je rukovodio radovima. Ono što joj nikada nije oprošteno je to što je svoju ćerku Maru udala za sultana Murata II. U narodu je ostala upamćena kao „prokleta Jerina”.
Nezavidna situacija i potreba da se obezbedi mir i dobri odnosi, i sa Turcima i sa Ugarima, naterali su despota Đurađa i njegovu ženu Irinu da ćerku Katarinu (njeno ime je Kantakuzina, ali zapadni izvori su ga promenili u Katarina) udaju za grofa Ulriha Celjskog, a ćerku Maru za osmanskog sultana Murata II. Prema podacima koje iznosi Konstantin Mihajlović iz Ostrovice, ovaj brak je ugovoren još prilikom dobijanja dozvole za zidanje Smedereva. Bertrandon de la Brokijer je tvrdio da je u martu 1433. godine bilo poznato da je srpska princeza obećana Muratu II i da je sklopljen dogovor oko miraza i teritorija. Međutim, despot Đurađ će svoju ćerku poslati na dvor tek nakon dve godine, kada ga je, navodno, despotica Irina na to nagovorila. Mara Branković je 4. septembra 1434. godine sa zvaničnom pratnjom, braćom Grgurom i Stefanom, iz Smedereva otišla u Jedrene, nekadašnju osmansku prestonicu.
Interesantna je sledeća istorijska situacija. Srpski narod je shvatao veliku žrtvu i zbog nje slavio kneginju Milicu Hrebeljanović kada je dala svoju najmlađu kćer Oliveru sultanu Bajazitu, koji je odgovoran za Lazarevu pogibiju na Kosovu. Despotica Jerina se za isti ovaj postupak našla na stubu srama, dobivši neslavni epitet „prokleta”. Jerina je za spas Srbije žrtvovala najdragocenije što je imala – svoju decu. NJeno je ime neizbrisivo vezano za izgradnju ogromne Smederevske tvrđave, pri čemu je narod podneo velike žrtve i to su pripisivali njenom hiru.
Marin brak sa sultanom bio je od ogromne diplomatske i političke važnosti za opstanak vazalne srpske države. Mara Branković je u miraz odnela značajan deo Srbije (Dubočicu i Toplički okrug) i ogromne količine zlata i srebra. Đurađ je morao da sakupi veliki miraz od 600.000 dukata, što je bilo više od desetogodišnjeg danka koji je Srbija od 1428. godine plaćala Turcima.
Venčanje je obavljeno u Jedrenu, uz veliko slavlje, prema muslimanskim običajima. Neki turski izvori govore kako većeg venčanja nije ni bilo, jer je sultan time želeo da omalovaži Brankoviće. Kako god da je bilo, posle svadbe Grgur je poslat kući sa poklonima, a mlađi brat Stefan je zadržan kao talac, kao zalog poslušnosti srpskog despota. Mara je bila druga i poslednja venčana žena sultana Murata II, koji je ranije oženio Halimu. Sultan je bio stariji od Mare 13 do 16 godina. Kada su se venčali on je imao 32, a Mara između 16 i 19 godina. Srednjovekovni izvori nam donose kontradiktorne informacije o odnosu ovo dvoje supružnika: od toga da sultan Murat II nije hteo ni da je uzme za ženu, do toga da ju je izuzetno poštovao zbog obrazovanosti, lepote i brzog učenja pravila za haremski život.
Sultanija Mara zauzimala je veoma značajan socijalni status, ali život u turskom haremu nije bio nimalo lak. Navodno se zavetovala na život u celibatu, ako je ikada Bog spase iz neverničkih ruku. Mara je ostala dosledna u svojoj hrišćanskoj veri i brinula je o drugim hrišćanima u okolini. Za razliku od njene baba tetke Olivere Lazarević, Mara nije imala sreće u braku s osmanskim sultanom, zato što je on više voleo muškarce od žena. Istoričar Nikola Galjen je zapisao: „Nema puno sumnje u to da je Murat II bio, u najmanju ruku, biseksualac, ako ne i homoseksualac, koji je imao seksualne odnose sa ženama samo toliko koliko je bilo neophodno da ostavi potomstvo.” Stojan Novaković je takođe zapisao da je Murat imao „naklonost i za sodomsku zabludu, te je držao, toga radi, na 25 do 30 dečaka”. Mara stoga nije mogla da učini mnogo za Srbiju, jer nije imala isti status na osmanskom dvoru kao njena starija rođaka Olivera. Ostala je u kontktu sa zarobljenim bratom Stefanom, koji je živeo u nekoj vrsti učilišta sa zatočenicima iz balkanskih plemićkih kuća.
Do sultana Murata II su konstantno stizale optužbe o stalnim spletkama despota Đurađa s Ugarima i njegovom dvostrukom vazalnom odnosu, i prema Turcima i prema Ugarima. Nakon smrti ugarskog kralja Žigmunda, Turci su spremali pohod na Ugarsku i sultan je želeo da nesmetano prođu preko Srbije. Turci su tražili da despot Đurađ prekine sve odnose sa Ugarima. Mara i njen brat Stefan, koji je bio u turskom ropstvu, molili su oca da to učini. Da li se od njih tražilo da to čine ili su oni sami iskreno verovali da je krajnje vreme da se Đurađ okane Ugarske, danas je teško proceniti. Đurađ nije želeo da usliši njihove molbe. Početkom leta 1439. godine počela je turska opsada Smedereva i nakon tri meseca grad se predao, zbog gladi. Sam despot je prebegao u Ugarsku, kako bi odatle organizovao borbe za obnovu despotovine, ostavljajući sina Grgura da brani Smederevo.
Grgur je bio uhvaćen i poslat je u Jedrene kod brata Stefana. Prinčevi su uspeli da pošalju nekoliko pisama ocu, ali kada su otkriveni, bačeni su u tamnicu i odvedeni u Tokat u Maloj Aziji, gde su oslepljeni. Prema predanju, Stefan je oslepljen tako što su mu iglom boli oči, dok je on sedeo miran i vezan, primoran da gleda u jednu tačku. Sultanija Mara bila je pasivna, sve dok Murat nije izdao naredbu da se oslepe njena braća Grgur i Stefan. Nažalost, nije uspela da ih spase. Navodno, sultan Murat je želeo da izađe u susret njenoj molbi, ali kazna je izvršena momentalno pa je glasnik sa naredbom da se kazna ne izvrši zakasnio. Da bi, bar donekle, ublažio posledice svoje strašne odluke, sultan je naredio da se glasniku, koji nije uspeo na vreme da zaustavi izvršenje kazne nad sultanijinom braćom, takođe izvade oči. U kasnijim ratnim pohodima, tzv. „Duga vojna”, Turci su doživeli poraz. U sklapanju mira posredovala je upravo sultanija Mara i njen otac despot Đurađ Branković, koji je uspeo da povrati svoju državu.
Mara Branković, kao i Olivera Lazarević, nije imala dece sa sultanom. Prema neproverenim izvorima, njima su izvršeni određeni hirurški zahvati pre nego što su otišle u harem. S druge strane, osmanskim sultanima je bilo važno da za žene, odnosno sultanije, uzimaju ćerke poznatih i uticajnih dinastija, ali da s njima nemaju nužno potomke. Time bi sprečili eventualno uplitanje tuđih, stranih dinastija u svoje državničke poslove i sukobe oko prestola. Robinje koje su sultanima rađale decu obično su bile iz beznačajnih porodica, koje nisu mogle imati nikakav uticaj na važna državna pitanja unutar Osmanskog carstva.
Sultanija Mara bila je brižna majčinska figura Muratovom nasledniku Mehmedu II Osvajaču. Pretpostavlja se da je učestvovala u njegovom odgajanju, vaspitanju i obrazovanju i da ga je naučila srpski jezik. Mara se, u Bursi, zbližila sa njegovom majkom, robinjom Humom Hatun, koju je sultan odbacio. Huma je bila srpskog ili jevrejskog porekla. Turski istoričar i profesor Ilber Ortajli tvrdi da je ona bila slovenskog porekla. „Mara je mogla biti i neka vrsta dadilje ili učiteljice princu Mehmedu, jer je njeno obrazovanje bilo daleko veće nego obrazovanje njegove majke robinje. Zato ne čudi pisanje Karlovačkog rodoslova koji piše da Maru car Mehmed ljubljaše i poštovaše kao rođenu majku” – navodi teolog i istoričar Nikolja Giljen.
Bliskost između Mare i sultana Mehmeda II Osvajača doći će naročito do izražaja od njenog povratka u Srbiju 1451, pa sve do njene smrti 1487. godine. Nakon Muratove smrti 1451, novi sultan Mehmed II je dozvolio Mari da se vrati u Srbiju, darujući je njenim mirazom, oblastima Toplice i Dubočice. Mara je u hriščanskom svetu bila poznata kao sultanija ili emerisa i bila je veoma cenjena. Prvo je živela u Smederevu sa svojom porodicom. Ubrzo je dobila bračnu ponudu od vizantijskog cara Konstantina XI Paleologa, ali odbija ponudu uz obrazloženje da se zaklela da se više neće udavati. „Kada je Konstantin XI ostao udovac, na dvoru su razmatrali ideju o novom braku. Mara Branković je bila iz ugledne porodice, bila je obrazovana žena i maćeha Mehmeda II, vrlo uticajna na osmanskom dvoru. Takva ideja koja se rodila na vizantijskom dvoru bila je čisto politička, kako bi se ublažila srdžba Mehmeda II. On je prvu godinu svoje vladavine proveo u težnji da se učvrsti na prestolu, a već u drugoj godini je krenuo u opsežne priprema napada na Konstantinopolj”, ističe naš vizantolog Vladimir Stanković. Nakon toga odbila je i prosidbu Jana Jiskra, vođe čeških plaćenika.
Posle smrti despota Đurđa Srbija je ostavljena između turskih i ugarskih interesa, a njegovi naslednici spoznali su veliku tragediju koja je zadesila porodicu Branković. Mara je bila pristalica turkofilske politike i zbog toga je morala da pobegne iz Srbije od prougarski orijentisanog brata Lazara, koji je nasledio despotsku titulu. Odlazi na tursku teritoriju, zajedno sa bratom Grgurom. Sultan Mehmed je darovao imanjem i okolnim selima u blizini Sera, odakle je mogla da ubira prihode. NJeno imanje se nalazilo na putu između Zapadne Evrope i Srbije ka Svetoj Gori i Osmanskom carstvu. Imanje Mare Branković postalo je utočište za mnoge hrišćane. Pridružila joj se sestra grofica Katarinu Celjsku, nakon smrti supruga, i zajedno sa njom postala posrednik između Istoka i Zapada u diplomatskim krugovima. Posle konačnog pada srpske despotovine pod osmansku vlast 1459. godine, Mara je predstavljala najvažniji i najrealniji politički faktor u životu srpskog naroda. Pomagala je slepog brata Grgura, ujaka Tomu Kantakuzina, ćerku despota Lazara, bosansku kraljicu Maru-Jelenu, pa čak i svoju snaju despoticu Jelenu, udovicu brata Lazara, od koje je svojevremeno pobegla iz Srbije.
Mara je postala veliki zaštitnik i ktitor crkve, naročito manastira Hilandara, Svetog Pavla i Vatopeda. Mara je boravila na Svetoj Gori i pored opštepriznate zabrane, o čemu svedoči kapela podignuta na mestu susreta Mare i monaha. Ta kapela, čiji freskopis je prikazivao sam susret, postojala je sve do početka XX veka, kada ju je razorila bujica obližnjeg planinskog potoka. Svetogorci su podigli novu kapelu 1928. godine koja i danas postoji. Ove podatke navodi istoričar Giljen. Mara je 1459. kupila manastir Svete Sofije u Solunu, a po njoj je poneo ime jedan od delova ovog grada ‒ Kalamarija. Imala je veliki uticaj, kako u crkvi, tako i u turskim krugovima, što se vidi iz toga da je njena želja bila presudna prilikom izbora nekolicine carigradskih patrijarha. Tako je tu funkciju zauzelo nekoliko Srba.
Lik i delo ove žene zanimljivi su i intrigantani turskom društvu i danas, o čemu svedoči činjenica da je upravo njen lik osvetljen u jednoj velikoj turskoj istorijskoj drami, pod naslovom „Uspon Otomanske imperije”. Možemo reći da posle sultanije Mare niko od Srba nije imao toliki uticaj na Porti.
Srpska princeza i sultanija Mara Branković umrla je 14. septembra 1487. godine i sahranjena je u manastiru Bogorodice Ikoifinise u Kosinici.
Ostavi komentar