Autor: msr Marijana Jelisavčić Karanović, književni kritičar
Vreme u kojem je stvarao ga nije prepoznalo kao istinskog genija: kritičari su mu zamerali zbog jezika koji je bio isuviše narodni i tema koje je takođe nalazio u narodu. Ta karakteristična obeležja proze Milovana Glišića pisca su uzdigla u očima jednog od najvećih srpskih kritičara svih vremena, Jovana Skerlića:
„U zemlji gde je priznatih i nepriznatih genija kao na gori lista, i gde se jubileji velikih ljudi jednoliko nižu kao božji dani u godini, traje svoje dane jedan pisac koji je istinski stvarao, davao dela od nesumnjive vrednosti, i koji, u miru i povučenosti, poluzaboravljen, radi svoje poslove i čeka pravedniji sud pokolenja“ (Skerlić 2005: 5).
Skerlić navodi i da je Glišić nesumnjivo osnivač srpske seoske pripovetke, a ne Janko Veselinović i Laza Lazarević, koji su išli stazama koje je on utabao. Međutim, Glišićeva proza se ne okreće istom tipu ljudi kakvi su junaci priča njegovih savremenika. NJegovi su junaci na pragu novih vremena, gde se prijateljstvo ne ceni, a poštovanje i poštenje se izvrgavaju ruglu. NJegovi su junaci zapleteni u mrežu moći gladne vlasti, koja na sve načine pokušava da seljaku uzme i ono malo što mu je ostalo. U „Glavi šećera“ pisac govori o finoći i lepoti kapetana Maksima Sarmaševića, kritikujući piskarala koja u svojim tekstovima nagrđuju kapetane kao da su svi isti, a do kraja pripovetke ispostvalja se da je Maksim grdniji od svakog. Paradoksi su svojstveni Glišiću, najzad, moramo imati na umu „da je jedan od otaca srpskog realizma bio u stvari začetnik i pokretač otpora realističkoj isključivosti“ (Palavestr 1986: 338).
Glišićev otpor realističkoj isključivosti zapravo je njegova potreba da osluškuje srce naroda i njegove priče. Veliki broj kritičara piše o Glišićevoj fascinaciji strašnim pričama koje je pred spavanje slušao kao dečak, a koje su mu više puta poslužile kao osnova za priču ili motiv za zaplet. U trenucima kada je Glišić počinjao da piše, tradicija srpske književne fantastike na koju se mogao ugledati nije bila zanemarljiva, samo je dobro bila prikrivena racionalnim ključevima koji su fantastične sklopove i pojave na kraju predstavljali kao varku ili trik. Nije slučajan Glišićev manir da svoju najpoznatiju pripovetku o proslavljenom vampiru Savi Savanoviću „Posle devedeset godina,“ organizuje i predstavi kao bajku[1]. Čak i ostale „svoje folklornofantastične priče često stavlja u usta fiktivnog pripovedača iz naroda“ (Damjanov 2011: 255). Sve priče u kojima je prisutno onostrano, nečista sila koja u gluvo doba pokušava da pomrsi konce putnika namernika, govori neko ko je tu priču čuo od nekog (ko je tu priču možda čuo od nekog drugog), tako da mi nikada ne slušamo svedočenje direktno od onoga ko je „nagraisao“, odnosno iz prve ruke. Ali te priče nisu rezultat rekla-kazala prepričavanja, već onaj koji pripoveda na sve moguće načine pokušava da uveri slušaoce da je tako i bilo, jer i on sam u to iskreno veruje. U nekim epizodama pisac se sam poigrava naivnošću ljudi, demistifikujući pojavu koja se opisuje kao čudna ili čudesna. Završetak pripovetke „Brata Mata“ najbolji je primer ove tvrdnje: „Čitalac je sigurno opazio da je ova pripovetka nekako zamršena i malo nejasna. To je sve zato što je u njoj vrlo malo istine“ (Glišić 1995: 134). Ali čak i to mu je u kritici zamerano, jer i pored nagoveštaja da je reč o priči o lažnom vampiru koji svojom pojavom odbija prosce od lepe udovice Smilje, pisac kao da ima potrebu da to dodatno objasni, što kritičari smatraju mogućom uvredom za onog koji čita ili mogućnošću da je pisac u drugim pripovetkama prećutao istinu (Jerkov 1995). Ovaj, kako ga je Aleksandar Jerkov nazvao, „poetički konflikt“, može biti i odblesak postojanja predromantičarske tradicije u Glišićevom stvaralaštvu, jer je fantastično iz te epohe najčešće na kraju dela otkrivano kao trik sa logičkim objašnjenjem. U knjizi Vrtovi nestvarnog Sava Damjanov postavio je veliki znak pitanja pred vladajuću paradigmu XIX veka koja zagovara razum, logiku i smisao, i pokazao da je fantastika postojala i u predromantizmu, samo je bila prikrivena zbog vladajuće slike istorijske književnosti, koja je pokazala „odustvo sluha za sve što je različito od njene monološke istine“ (Damjanov 2011: 17). Zahvaljujući ovoj knjizi saznajemo da je fantastika u predromantizmu postojala u romanima, epskom pesništvu, dramama, kratkim proznim formama, popularnonaučnoj, filozofsko-esejističkoj i memoarsko-putopisnoj prozi. Iako su neka dela fantastična u celosti, značajan broj fantastiku ipak krije u naznakama, a mogućnosti da se pojavi realizovane su kroz horor, projekciju sakralnog, onirizam, folklor, a najčešće je razrešena prosvetiteljsko-racionalističkim ključem. Istorije srpske književnosti fantastiku ove epohe ne pominju, već njene početke vezuju za pripovetke Milovana Glišića.
„Fantastično, to je neodlučnost što je oseća biće koje zna samo za zakone prirode, kada se nađe pred naoko natprirodnim događajem“ (Todorov 2010: 27). Neodlučnost kod Glišićevih junaka postoji, ali u sasvim malim dozama, dok je diskutabilan deo koji se odnosi na biće „koje zna samo za zakone prirode“. Ilustrativan primer jeste priča „Redak zver“: „U Kosmaju se viđalo i vampira, i veštica, i zduhaća, i drekavaca, i svakog čuda, ali – divljih ljudi nikad dojako“ (Glišić 2001: 154). Iz ovog primera jasno je da su ljudi iz Nemenikuća pod Kosmajem već upoznati sa praksom pojavljivanja nečistih sila u njihovom kraju: stari čiča-Nenad pamti desetine vampira, čak je lično ubio tri, a stara baba-Višnja kojoj rastu treći zubi i koja je vidovita, viđala je i kuge i vile. Glišić ovde poentira završetkom priče, gde je strah ljudi od divljeg deteta zapravo predstavljen kao strah od nepoznatog, iako to nepoznato ne mora biti nečista sila, već majmun – životinja koju nikada nisu imali priliku da vide. Ton priče je humorističan, seljaci vide da „nije čist posao“ (rečenica koja je opšte mesto Glišićevih priča iz domena fantastike), pitaju se otkud da je taj „anatemnjak“ baš tu došao. „Ali, šta ćeš? Danas se svet izopačio, pa, bome, i napasti kojekakve nailaze i eto, najposle – divljih ljudi“ (Glišić 2001: 155). Upravo ta rečenica jedna je od glavnih karakteristika proze Milovana Glišića – kritika novog, reflektovanog na ponašanje ljudi koji se otuđuju do te mere da i sablasti počinju da hodaju njihovom zemljom. Sa druge strane, u priči „Nagraisao“ opisuje se Zmajevac, mesto gde su se zmajevi nekada kupali i tu ostavljali svoje otresine, od kojih su ljudi pravili amajlije, ali njih više nema jer „svet se danas izopačio, pa ni zmajevi ne dolaze više“ (Glišić 1995: 31).
Kritika novog vremena najviše je prisutna u priči „Noć na mostu“, u pripovedanju čiča-Đurađa koji se sa setom seća vremena pobratimstva, kada su ljudi bili spremni da priteknu u pomoć i neznancu, dok je u današnje vreme reč prijateljstvo izgubila svoj značaj. Kritikuju se kafane i nerad mladih, najčešće kroz prikazivanje imetaka ljudi koji su u tadašnje vreme sve sami stekli, pa i održali i uvećali. Didaktička nota koja je zastupljena u ovim pričama bez ulepšavanja kritikuje sve ono što epoha u kojoj Glišić stvara, u skladu sa imenom „realizam“ prepoznaje kao manu društva.
Vitomir Vuletić nabraja četiri faktora koja su uticala na pojavu srpske realističe pripovetke: društveno-istorijske promene, srpsku pisanu tradiciju, odnos naše književnosti prema razvijenim evropskim književnostima i ulogu narodnog usmenog proznog stvaralaštva. Ovaj poslednji faktor imao je najveći uticaj na Milovana Glišića, koji je bio „svestan lepote i upotrebne umetničke vrednosti narodnog jezika“ (Vuletić 2001: 7). Kada se to ukombinuje sa svetom koji je upoznao prevodeći Gogolja – vampirima, vešticama, đavolima, vukodlacima, vilama i ostalim natprirodnim silama, rezultat su priče poput „Nagraisao“, „Posle devedeset godina“, „Noć na mostu“, „Glava šećera“, pa i „Brata Mata“, „Redak zver“, „Zadušnice“. Šesnaest od dvadeset dve Glišićeve priče jesu sa sela, a čak i u onima gde onostrano nije u prvom planu, pisac pokazuje svest o njemu: u „Zloslutnom broju“ junak strada zbog sujevernog straha od broja 25 koji ga progoni, „U zao čas“ Cvetkova sudbina se određuje u noćnoj oluji kada iza sebe čuje tutanj i jaukanje.
„Veštice, vile, vampiri, vukodlaci, drekavci, živeli su na tavanu njegove kuće, na njegovom gumnu, u potoku kraj njegove kuće, na seoskom groblju, provlačili su se kroz njegov dimnjak. Svega se toga on u detinjstvu plašio, a sada se s blagim, pa i nostalgičnim osmehom svega sećao. Sa distance je tek mogao sagledati blago narodne mašte“ (Vuletić 2001: 10).
Prema tipologiji Cvetana Todorova, Glišićeve priče mogli bismo okarakterisati kao čudesne jer „čudesno ostvaruje to nemogućno jedinstvo predlažući čitaocu da veruje ne verujući zaista“ (Todorov 2010: 80). Čak i sam pisac to predlaže dodavajući podnaslove svojim pričama: „Noć na mostu (pripovetka iz narodnog verovanja)“, „Zadušnice (vizija)“, „Posle devedeset godina (pripovetka po narodnom verovanju)“. Najrazličitije sile hodaju po tlu Glišićevih pripovedaka. Žrtve su ljudi koji u gluvo doba tumaraju po htonskim mestima, vraćaju se kući preko raskrsnica, dubodolina i mostova, rizikujući da se zapletu u vilino ili džinovsko kolo, da ih pojuri i napadne crno dete. Nakon susreta sa onostranim ljudi padaju u postelju. Mića Danojlić uočava da su ljudi pod teretom velikih briga ili pred veliku bolest najčešće meta nečistih sila, jer se „i sama briga, i sama patnja, bude u čoveku kao vampiri“ (Danojlić 1965: 7). Primera radi, Radan Radanović je na brodu pod vodenicom u gluvo doba video „maleno detence, kao ćupić“ (Glišić 2005: 66), u vreme kada je nosio glavu šećera, simbol vlasti i nesreće koju će vlast doneti njemu. Crno dete napalo je Radana, borilo se sa njim čitav sat, do pojave prvih petlova, kada onostrano i u drugim pripovetkama gubi moć i nestaje. Dete mu se tada obratilo: „Moli se bogu, Radane, što petao zapeva, a ti bi zaista upamtio mene. Nego svejedno, tu je glava šećera“ (Glišić 2005: 67). Dete nestaje[2], ali glava ostaje, da potvrđuje nemoć poštenih ljudi i moć onih pokvarenih, da progoni Radana do stradanja – rasula porodice i njegove robije. Interesantan detalj jeste smeh crnog deteta („Ha, ha ha“), kako Radan kaže „nekako sasvim izvraćen“, koji se pojavljuje i u priči Noć na mostu („Hi, hi, hi“ i „Ho, ho, ho“) – zvuk koji je praćen jezom onog koji sluša kako iz deteta nastaju ti nezemaljski glasovi. Životinje su najčešće nosioci onostranog, a to je sve đavo koji ima sposobnost metamorfoze, te može biti bilo koja životinja. I muškarac može biti predstavnik nečiste sile: ako za života proda dušu đavolu, poput Novaka iz priče „Noć na mostu“ ili ako se nakon smrti povamiri, kao Sava Savanović, najpoznatiji srpski vampir.
LITERATURA
Primarna literatura:
Glišić, M. (1995). Brata Mata. M. Glišić, Izabrane pripovetke. Beograd: Draganić.
Glišić, M. (1995). Nagraisao. M. Glišić, Izabrane pripovetke. Beograd: Draganić.
Glišić, M. (2001). Redak zver. M. Glišić, Izabrana dela: Milovan Glišić. Sremski Karlovci, Novi Sad: Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića.
Glišić, M. (2005). Glava šećera. Beograd: Narodna knjiga.
Glišić, M. (2005). Posle devedeset godina. M. Glišić, Glava šećera. Beograd: Narodna knjiga.
Sekundarna literatura:
Vuletić, V. (2001). Glišićevo kazivanje o životu. M. Glišić, Izabrana dela: Milovan Glišić. Sremski Karlovci, Novi Sad: Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, 5–25.
Damjanov, S. (2011). Koreni moderne srpske fantastike. S. Damjanov, Vrtovi nestvarnog (ogledi o srpskoj fantastici). Beograd: Službeni glasnik, 15–249.
Damjanov, S. (2011). Srpska fantastika od srednjeg veka do postmoderne. S. Damjanov, Vrtovi nestvarnog (ogledi o srpskoj fantastici). Beograd: Službeni glasnik, 249–271.
Danojlić, M. (1965). Vampiri i zelenaši Milovana Glišića. M. Glišić, Pripovetke. Beograd: Prosveta, 5–15.
Jerkov, A. (1995). Poetičke promene i savremeno čitanje proze Milovana Đ. Glišića. M. Glišić, Izabrane pripovetke. Beograd: Draganić.
Novaković, B. (1998). Milovan Glišić. M. Glišić, Pripovetke. Beograd: Izdavačko preduzeće Rad, 5–17.
Palavestra, P. (1985). Kritičke odlike srpske fantastike. P. Palavestra, Knjiga srpske fantastike. Beograd: SKZ, 7–42.
Palavestra, P. (1986). Istorija moderne srpske književnosti. Zlatno doba (1892–1918). Beograd: SKZ.
Radin, A. (1996). Motiv vampira u mitu i književnosti. Beograd: Prosveta.
Radin, A. (1997). Kako je reč ʻvampirʼ iz Srbije otišla u svet? Iz književnosti: poetika–kritika–istorija: zbornik u čast Predraga Palavestre. Beograd: Čigoja štampa, 187–197.
Skerlić, J. (2005). Milovan Glišić. M. Glišić, Glava šećera. Beograd: Narodna knjiga, 5–22.
Todorov, C. (2010). Uvod u fantastičnu književnost. (prev. A. Mančić) Beograd: Službeni glasnik.
[1] Mesto u kome počinje priča predstavljeno je bajkovito, „čak onamo preko brda i vrleti“, kao i vreme: „Još onda kad su Zarožani zaturali vilama orahe na tavan, kad su pojili vrbu i sejali so, kad su išli četomice u planinu te sekli čačkalice da iščačkaju zube…“ (Glišić 2005: 164).
[2] Aleksandar Jerkov navodi da uverljivost demonskih sila zavisi od toga koliko je Radan bio trezan (Jerkov 1995: 246).
Ostavi komentar