Autor: msr Marijana Jelisavčić Karanović, književni kritičar
- „MOJA DUŠA JE CENA“
Godine 1796. svetlost dana ugledala je „gotička novela“ Monah koja čak i u današnjem vremenu uzburkava javnost. Kod nas je ovo delo prvi (i jedini) put objavljeno 2011. godine, i nažalost, nije mu poklonjeno mnogo pažnje. Uz Horasa Volpola, Metju Gregori Luis smatra se začetnikom horor žanra u svetskoj književnosti. Nekoliko pripovednih ravni na kraju ovog romana sliva se u jednu, a roman tematski pripada delima koja ekspliciraju prodavanje duše đavolu. Da sve bude skandaloznije, potpisnik pakta je niko drugi do uzorni i blagoglagoljivi sveštenik Ambrozio, koji je čitav svoj život posvetio crkvi i božanskoj vrlini, dok se nije pojavio – niko drugi do žena, koja je prerano zamonašenom svešteniku ukazala na čari života koje propušta i svojim demonskim delanjem postala vinovnik svih njegovih nesreća.
Matilda, bogata devojka, kako i sama navodi – sumnjivog obrazovanja (pod patronatom čudne osobe, „čoveka neobičnog znanja“ (Luis 2011: 210)), odrekla se lagodnog života kako bi se približila svešteniku čije je propovedi slušala s neskrivenim uzbuđenjem. Pod maskom brata Rosarija, uspela je u svojoj nameri, ne samo da se približi čoveku koji je celog života potiskivao svoje seksualne impulse, već i da ga zavede.
U Ambroziju počinje da buja svojevrsna pleoneksija, on želi još više, guta očima žene koje mu se ispovedaju. Sliku nekada obožavane Bogorodice (koju je Matilda naručila da se uradi po njenom liku pre nego što se Ambroziju približila, kako će mu priznati) gazi i naziva kurvom kada oseti nemoć da se približi objektu svojih želja, mladoj Antoniji. Neuspelim pokušajima da zavede i obljubi devojku, Matilda će dati novi podstrek, ukazujući na svoju povezanost sa svetom duhova. Pomalo humoristično, da bi nekadašnjeg ljubavnika privolela da se i sam prepusti mistici, reći će da je njegov duh slabiji od ženskog, što će biti inicijalna kapisla za Ambrozijevu želju da po svaku cenu dođe do Antonijinog tela, pa makar to značilo da je devojka usnula ili nesvesna.
„Uspela sam – reče Matilda – mada mnogo teže nego što sam očekivala. Lucifer, koga sam zvala da mi pomogne, nije u početku hteo da mi ispuni želje; te sam, da bih pojačala snagu, koristila najsnažnije magije. One su dale željeni efekat, ali nikada ga više ne mogu prizvati tebi u pomoć. Budi, dakle, oprezan, kako da iskoristiš priliku koju nećeš više imati: u budućnosti se možeš jedino osloniti na natprirodnu pomoć ako sam budeš prizivao demone i prihvatio uslove koji ti daju“ (Luis 2011: 218).
Đavolova izaslanica pokazala je grešnom monahu put strasti koji je za njega bio i put greha jer je, u njegovom slučaju, proces skliznuća sa puta vrline bio propraćen i rodoskvrnućem i ubistvima. Đavo se neskriveno raduje preobraćenju čoveka od crkve u grešnika i njegovom dolasku u pakao. Ambrozijev udes samo je jedna od mnogobrojnih niti pripovedanja koje čine okosnicu Luisovog Monaha, ali na ovoj ravni najbolje je oslikan ženski princip u službi onostranog, koji (i prema mnogim definicijama šta podrazumeva pakt žene sa đavolom) potvrđuje njen zadatak da čistu dušu prevede na drugu, mračnu stranu.
- „DA SE NIJE PLAŠIO, NE BI MU VEŠTICA NIŠTA MOGLA“
Veštica uprizorena u Gogoljevoj priči Vij (iz zbirke Mirgorod, 1835) ima izvesna preklapanja sa poimanjem veštice na našim prostorima. Predstavljena je kao starija žena, koja nakon udaraca nanesenih za vreme aktivnosti koje vrši kao veštica, podleže povredama sutradan. Tihomir Đorđević navodi da veštica može uzeti obličje životinje (najčešće leptirak, ptica, kokoš, žaba) za vreme nanošenja štete, pa takvoj pojavi treba spaliti krila ili obećati soli, i sasvim sigurno će se sutradan moći raspoznati koja se žena „premeće“ u vešticu – ako joj je ruka povređena ili ako je u potrazi za solju[1] (Vidi: Đorđević 1989: 11). Folklorni nanosi učinili su sliku veštice živopisnijom, a njen savez sa „kraljem duhova“ ne počiva, kako se čini, na njenoj inferiornosti u odnosu na đavola, kao kod Luisa, već je ona ta koja zaziva Vija kako bi preživela poslednju noć čitanja molitvi za upokojeno telo koje je zaposela.
Mladi filozof Homa Brut uspeo je da se oslobodi babe koja ga je u sred noći uzjahala i da joj pruži otpor: „Pred njim je ležala lepotica, raščupane kose, trepavica dugačkih kao strehe. Nemoćno je zabacila sa obe strane svoje nage bele ruke i stenjala dižući oči pune suza“ (Gogolj 1939: 21), ali njegov slom će uslediti kada dobije poziv da čita predsmrtne i posmrtne molitve umirućoj kćeri bogatog sotnika. „To je bila baš ona veštica što je on ubi!“ (Gogolj 1939: 37). Već po dolasku u majur, Homa saznaje da nije jedini kog je gospođica pokušala da omađija, ali jeste jedini koji je uspeo da je nadmudri. Upravo zbog toga je njena poslednja želja bio on, istovremeno i pokušaj da se osveti. Tri noći u crkvi sa mrtvim telom morao je da provede Homa Brut. Kako ne veštici ne bi ostavio ni najmanje prostora da deluje na njega, Homa kombinuje hrišćanske i paganske vidove zaštite: on ocrtava krug oko sebe dok govori molitve. U crkvi koju opisuje Gogolj, nečiste sile imaju apsolutnu moć, to je Grand Guignol cele priče. Prema rečima Miodraga Pavlovića, veštica zakazuje sastanak u svetinji jer je ubeđena u nadmoć onostranog i svoju pobedu. Bestijarijum u potpunosti ostaje zarobljen unutra kada pevanje prvih petlova ne dopre do ušiju nakaza, i time crkva postaje definitivno oskrnavljena (Pavlović 1990: 108).
Crkva izgleda kao da u nju dugo nije kročila ljudska noga, sva je u tami i podložna pojavi nečastivog, a ikone su pocrnele, te izgledaju strašno i dotaknuto nečim zlim, i to oskrnavljenje može značiti da sile dobra više nisu u ramovima, i zato ne mogu da pruže pomoć Homi. Mladi filozof kao zaštitu od jezive veštice i demona pomagača koristi moć reči, odnosno – molitve koje je ranije naučio od nekog kaluđera koji je često dolazio u dodir sa onostranim. NJegovi prijatelji će kasnije, kada budu pili za upokojenje Homine duše, komentarisati kako je lako mogao pobediti, samo da se prekrstio i pljunuo veštici na rep i da je suzbio strah. Pre će biti da ga je otvaranje očiju pred Vijem koštalo života. Pred poslednjim njenim adutom, zazvanim kraljem duhova, Vijom, on gubi ne samo borbu za njenu dušu, već i sopstveni život. Otvaranje očiju pred demonom, rezultiralo je Hominom smrću.
Gogolj će pokušati da izbegne sveopštu sumornost priče završnim replikama koje se smenjuju u razgovoru Hominih prijatelja, koji tvrde da znaju kako se sa vešticama može izaći na kraj jer „kod nas u Kijevu sve ženske što piljare po ulici, sve same ovejane veštice“ (Gogolj 1939: 63). Ovaj mizogini komentar nasmejaće čitaoce, ali će Homine prijatelje udaljiti od pomišljanja na muke sa kakvima se morao sresti onaj u čije ime piju.
- „POVUKAO BIH ZA UŠI VELIKOG ĐAVOLA IZ PAKLA“
Jedan od rodonačelnika moderne evropske tradicije fantastične književnosti bio je Žak Kazot. Bio je jedan od prvih ljubitelja ezoterizma, a priklanjanje martinizmu i iluminizmu će ga koštati glave. Kao i Luis, i Kazot je stvarao u XVIII veku, ali njihova dela u ovom kontekstu moraju biti uzeta u obzir jer su svojim romanima dali podstrek kasnijim piscima da se bave temama koje su smatrane „blasfemičnim“. Kazot je roman Zaljubljeni đavo objavio 1772. godine, a srpsko izdanje se javilo 2011, baš kao i Luisov Monah i Volpolov Otranstki zamak (a i studija Poetika horora Dejana Ognjanovića, i što je zanimljivo – ova četiri dela objavile su četiri različite izdavačke kuće).
Radoznalost, koju će glavni junak romana Alvaro, proglasiti najvećom strašću u svom životu, dovešće ga pravo pred lice princa tame, zajedno sa razmetljivošću kojom će pričati da bi đavola povukao za uši kada bi ga video. Privučen i izazvan ovim iskazom, đavo će se pojaviti travestiran i zamaskiran, u telu žene, kako bi se približio Alvaru. Takozvana Bjondeta učiniće sve da bi udovoljila svom novom gospodaru, žrtvovaće sve kako bi njega služila, a on, obavezan majčinom zakletvom da će uvek štititi ženski pol, dopušta joj da ostane sa njim. No ta će obaveza prerasti u neraskidiv savez, koji će Bjondeta poželeti da učvrsti kako bi im i ljudi i priroda bili potčinjeni. U vremenu kada je čast značila više nego goli život, Bjondeta će vođena ljubomorom zbog pažnje koju Alvaro poklanja drugoj, zapretiti da će ga raskrinkati i svući sa sebe odeću paža, kojom se u društvu predstavlja kao muškarac. Iako na samrti Bjondeta priznaje da je „zver i čudovište“ (Kazot 2011: 58), njene muke će u Alvaru probuditi druga osećanja: „Vidim samo obožavanu ženu, žrtvu naopake mržnje i mog zaludnog i suvišnog poverenja, o koju sam se mnogo ogrešio“ (Kazot 2011: 56).
Kasnije, Bjondeta će voljenom otkriti svoju „pravu“ prirodu: ona je poreklom Silfida i robinja prizivanja kabalista:
„Dozvoljeno mi je da se otelotvorim i pridružim mudrom: eto ga. Ako se prihvatim da budem obična žena, ako li tom voljnom promenom izgubim prirodno pravo Silfida i pomoć svojih druga, uživaću u sreći da volim i budem voljena. Služiću svom pobedniku; poučiću ga božanstvenosti njegovog bića, za čija preimućstva on i ne zna: potčiniće nam, sa elementima čije carstvo napuštam, duhove svih sfera. On postoji da bi bio kralj sveta, a ja ću biti kraljica, i to kraljica koju će obožavati“ (Kazot 2011: 63).
Demonstracijom znanja i veština koje poseduje, a koje su izvan granica ljudskog dosezanja, Bjondeta će pokušati da privoli Alvara da je uzme fizički i načini ženom, jer „nije dovoljno obećati mi da ste moji, morate se predati bez ostatka i zauvek“ (Kazot 2011: 66), kako bi se sjedinili na ovozemaljskom svetu fizički, a na drugom planu i duhovno. Svoju navaletnost Bjondeta opravdava prirodom svojstvenom za njen pol: „Jesmo li uvek ljubeznice koje se ne suprotstavljaju? Ja sam žena po svom izboru, Alvaro, ali sam, na kraju krajeva, žena, i izložena čuvstvima; nisam od mermera“ (Kazot 2011: 76).
Podlezanje primitivnom nagonu koštalo je Alvara autonomnosti duše. Ona je sada u đavolovom vlasništvu, jer demon mu je ispunjavao sve želje da bi je se konačno domogao. Alvaro je samo trebalo da mu se „slobodno prepusti svojom voljom“ (Kazot 2011: 104). Pošto je to uradio, pakt je postao neraskidiv i Alvaro tek sada može da vidi đavola onakvim kakav zaista jeste.
Istina je da je Kazot oslikao najprisniji odnos đavola ovaploćenog u liku žene i žrtve koja će pasti u njenu (ne)milost, ali odnos između dva (na početku ideološki sučeljena) lika, sličan je u svakom od pomenutih dela. Novi pohoditelji pakla pašće u ruke svog novog gospodara brže ili sporije, nasilno ili pomirljivo, ali to će se desiti. Niko neće biti pošteđen. Jedino se u finalu Zaljubljenog đavola čitava predstava razrešava u jednom gotovo prosvetiteljsko-racionalističkom ključu, ali naglašeno je da je Alvaro spasen u prvom izdanju (što navodi na zaključak da u kasnijim nije), i to da bi čitaoci bili pošteđeni nemira. Savez đavola i mračne žene predstavljen je kao veza kojoj se niko ne može odupreti i koja je u stanju da na drugu stranu preobrati čak i najveće vernike i posvećenike Bogu.
Literatura
Gogolj 1939: N. Gogolj, Kralj duhova: i druge strašne i fantastične priče (prev. Pavle Poljakov), Beograd: Geca Kon.
Đorđević 1989: T. Đorđević, Veštica i vila u našem narodnom verovanju i predanju, Beograd: Narodna biblioteka Srbije; Gornji Milanovac: Dečje novine.
Kazot 2011: Ž. Kazot, Zaljubljeni đavo (prev. Miloš Konstantinović), Beograd: Mono i Manjana.
Luis 2011: M. G. Luis, Monah (prev. Ivan Branković), Beograd: Otvorena knjiga.
Pavlović 1990: M. Pavlović, „Ko je Vij“ u: Čitanje zamišljenog: eseji iz svetske književnosti, Novi Sad: Bratstvo-Jedinstvo; Beograd: Kultura, 103–110.
[1] Maćeha iz Gogoljeve priče Majska noć ili utopljenica tri dana nakon što je pastorka zloj mački sabljom odsekla šapu pojavila se zavijene ruke, a veštici iz Prokletog kama Stjepana Mitrova LJubiše pojavile su se opekotine nakon što je seljak leptirici ispržio krila.
Ostavi komentar