Autor: msr Ognjen Karanović, istoričar
Od 1931. godine na području vardarske Makedonije postojale su tri eparhije: Skopska, Zletovsko-strumička i Ohridsko-bitoljska i navedeno stanje trajalo je do 1941. godine i poraza i okupacione podele Kraljevine Jugoslavije u Aprilskom ratu. Bugarske okupacione vlasti proterale su arhijereje SPC, mitropolita skopskog, gospodina Josifa Cvijovića i episkopa zletovsko-strumičkog i administratora ohridsko-bitoljskog, gospodina Vikentija Prodanova, zajedno sa više od pedeset parohijskih sveštenika i nekoliko desetina monaha i monahinja. U delovima Južne Srbije koji su bili anektirani od strane Kraljevine Bugarske, Bugarska pravoslavna crkva uspostavila je svoju upravu sa bugarskim vladikama i oko 375 sveštenika, mahom dovedenim iz Bugarske. U zapadnim delovima Južne Srbije, koji su priključeni italijanskom protektoratu Velike Albanije uspostavljena je uprava Albanske pravoslavne crkve u dotadašnjim eparhijama SPC. Propuste (uglavnom uslovljene kratkim intervalom postojanja građanske države na tom prostoru) jugoslovenskih vlasti i srpske akademske i političke elite iz međuratnog perioda u vezi sa potrebnim determinisanjem srpskog nacionalnog identiteta u dominantnom delu populacije u vardarskoj Makedoniji, koja je i u etničkom i istorijskom pogledu pripadala srpskoj provenijenciji, posle Drugog svetskog rata zloupotrebile su nove komunističke vlasti (među njima, u prvom redu, srpske) u Jugoslaviji, predvođene Josipom Brozom. Na osnovama marksističko-materijalističke filozofske doktrine i političke prakse odnosa prema srpskom nacionalnom pitanju i položaju srpskog naroda u Jugoslaviji, utvrđenim na Drezdenskom kongresu KPJ iz 1928. godine, oslobođenje i prisajedinjenje Južne Srbije matičnoj srpskoj državi, posle 1912, 1913. i 1918. godine, jugoslovenski komunisti posmatrali su kao „uzurpaciju nacionalnih prava“ makedonskog naroda (koji do 1945. godine u najvećem delu nije ni bio determinisan prema važećim postulatima sociološkog pozicioniranja nacionalnih identiteta u savremenoj Evropi prethodnog stoleća).
U pomahnitalom revolucionarnom poduhvatu suzbijanja nepostojećih „velikosrpskih hegemonističkih težnji“, srpski i jugoslovenski komunisti su oslobođenje Makedonije okarakterisali na dvojak način. S jedne strane, pozdravili su oslobođenje „ove istorijske južnoslovenske države od osmanlijskog ropstva“, ali su i oštro kritikovali njeno prisajedinje matici Srbiji, kao svojevrsnu okupaciju „najjužnije jugoslovenske zemlje“, uz osudu „pokušaja asmilovanja makedonskog naroda“. Zapravo, u pogledu svojih nastojanja za poništavnjem srpskog nacionalnog i duhovnog identiteta Makedonije, jugoslovenski komunisti dosledno su sprovodili nemačko-bugarska geopolitička i političko-nacionalistička shvatanja o ustrojstvu centralnog dela Balkanskog poluostrva. Setimo se da je i antifašistički oslobodilački pokret u Makedoniji, organizovan od strane komunista, pokrenut u „krilu“ bugarske komunističke partije, koja je o nacionalnim pitanjima bugarskog naroda delila stav, veoma podudaran sa shvatanjima bugarskih nacionalističkih, profašističkih i građanskih političkih subjekata. U procesu realizaicije te antisrpske politike u Makedoniji, u prvom redu, na udaru se našla Srpska pravoslavna crkva. Podstičući „makedonski nacionalni senzibilitet“, koji bi bio odvojen i od srpske, ali i od bugarske provenijencije, u novouspostavljenoj Federalnoj Državi Makedoniji (potom Narodnoj, a onda i Socijalističkoj Republici Makedoniji), jugoslovenski komunisti „ohrabrili su“ nekolicinu sveštenika, ali i jedan broj intelektualaca marksističke orijentacije da pokrenu zahtev za uspostavljanjem zasebne „Makedonske pravoslavne crkve“. Odluku Svetog arhijerejskog sinoda SPC od 18. oktobra 1944. godine o „povratku prognanih arhijereja i sveštenika u svoje eparhije i parohije u Makedoniji“, komunističke vlasti uglavnom su dezavuisale, zabranivši mitropolitu Josifu i episkopu Vikentiju da „preuzmu svoju pastirsku ulogu u Skoplju i Bitolju“. U redovima pobornika zasebnog ustrojstva „Makedonske pravoslavne crkve“ generisana su dva mišljenja i dve struje. Prva struja (autonomistička) zastupala je mišljenje da bi u okviru SPC trebalo zasnovati samoupravu „Ohridske crkve u rangu arhiepiskopije“.
Druga struja (autokefalistička) zauzela je stav da je u Makedoniji potrebno ustrojstvo samostalne, nacionalne „Makedonske pravoslavne crkve“ kao autokefalne, odnosno pomesne crkve u pravoslavnoj vaseljeni. Uz podršku komunističkih vlasti, krajem 1944. godine stvoren je „Inicijativni odbor za organizaciju Pravoslavne crkve u Makedoniji“, koji je uglavnom bio sastavljen od članova Glavnog štaba Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije za Makedoniju. Sa svojim zahtevima, Odbor se obratio Sinodu SPC, koji je ostao pri stavu da „crkveno pitanje“ u Makedoniji ne postoji, te da „pripadnici Incijative ne bi trebalo da podležu političkim strastima“, već da poštuju kanonsko jedinstvo i postojeći crkveni poredak. Nezadovoljan odgovorom, Inicijativni odbor sazvao je tzv. „Makedonski crkveno-narodni sabor“, koji je, uz učešće 300 predstavnika crkvenih opština i komunističkih rukovodilaca i održan 4. marta 1945. godine u Skoplju. Pod „strogom pesnicom OZNA i komunističkih jurišnika“, ovaj Sabor je usvojio rezoluciju u kojoj je utvrđen zahtev „za obnovu samostalne Ohridske arhiepiskopije na području Federalne Makedonije“, koja bi kao pomesna crkva, ravnopravno sa drugim crkvama (što se odnosilo jedino na SPC) eventualno mogla da stupi u kanonsko jedinstvo u nekoj budućoj „jugoslovenskoj pravoslavnoj crkvi“. Bila je ovo pobeda autokefalističke struje u komunističkom „makedonskom pravoslavnom pokretu“. Na episkopskoj konferenciji SPC od 12. marta iste godine, rad, kao i odluke navedenog „Sabora“ proglašene su za nekanonsko delovanje delova sveštenstva u Makedoniji, a Sveti arhijerejski sinod SPC, na svojim sednicama od 22. septembra i 21. decembra 1945. godine pozvao je sveštenstvo i vernike u Makedoniji da ostanu u kanonskom jedinstvu svete i saborne Srpske pravoslavne crkve. Usledio je strahoviti državno-partijski pritisak jugoslovenskih komunističkih vlasti na SPC da srpski verski pastiri izađu u susret raskolničkim težnjama dela sveštenstva i, povrh svega, političkih elita u Makedoniji. Odavno „posejano seme razdora“ sada je „proklijalo“, a svoju punu „zrelost“ doživeće u narednim decenijama istorijata „jugoslovenske tragedije“.
U skladu sa nikad opozvanim odlukama Četvrtog kongresa Komunističke partije Jugoslavije, održanom u Drezdenu 1928. godine, kao i sa načelima i ustavno-zakonskim konstrukcijama ustrojstva nove Jugoslavije posle 1945. godine, jugoslovenske titoističke vlasti preduzele su sveobuhvatne korake u pravcu potpunog poništavanja srpskog nacionalnog identiteta u jugoslovenskoj federalnoj jedinici Makedoniji. Istovremeno, pristupili su poduhvatu potpunog determinisanja i „zaokruživanja“ makedonskog nacionalnog identiteta. U cilju postizanja uspeha za navedene poduhvate, bilo je potrebno dezavuisanje svakog vida otpora srpskih nacionalnih, duhovnih i akademsko-prosvetnih institucija, te ustanova kulture, a posebno Srpske pravoslavne crkve. „Desrbizacija“ nekadašnje, istorijski nesporne Južne Srbije (kao i Crne Gore, Vojvodine i Kosova i Metohije) postala je prioritet u ideološko-političkim rabotama komunističkih vlasti Druge Jugoslavije. Uprkos strahovitim pritiscima državno-partijskih vlasti koje su generisale, a potom i „kuražno“ podržavale crkveni raskol u Makedoniji, na svom zasedanju od 13. maja 1947. godine Sveti arhijerejski sabor SPC odlučio je da odbije sve zahteve tzv. „Makedonskog crkveno-narodnog sabora“ i „Inicijativnog odbora za organizaciju Pravoslavne crkve u Makedoniji“ u vezi sa formiranjem autonomne ili autokefalne crkve na teritoriji NR Makedonije, a gde je kanonski bila uređena jurisdikcija srpskih pravoslavnih eparhija. Dakle, odbačeni su i zahtevi za ustrojstvom teritorijalne autonomije pravoslavnih eparhija SPC u Makedoniji, što je bila težnja dela odmetnutog sveštenstva i jerarhije u Skoplju. Moramo da razumemo da su „crkveni oci“ SPC pružili zaštitu kanonskog poretka, te da su dobro razumeli ideološku pozadinu i političke motive, gotovo nasilnog i svakako nekanonskog postupka „uzdizanja“ nove crkvene organizacije na institucionalnoj konstituciji jedine zakonite pomesne crkve. Da bi tragedija ove ironije pogroma nad Srpskom pravoslavnom crkvom u Titovoj Jugoslaviji bila potpuna, novu pomesnu crkvu gradili su deklarisani ateisti, zakleti marksisti i lenjinisti, koji su kvazireligiozno održavali i praktikovali samo kult, ne Božjeg Sina, već „najvećeg sina naših naroda i narodnosti“.
Uzgred, Ustavom SPC sistematizovani kanonski poredak u eparhijama na prostoru NR Makedonije, a koji je od strane velikobugarskih i bugaraških fašista i okupatora bio uništen u Drugom svetskom ratu, komunisti nisu dozvolili da bude obnovljen, već su na njegovim „razvalinama“, uz zloupotrebu nepokretne i pokretne, često sakralne imovine SPC, „gradili“ novu crkvenu organizaciju i to prema uzorima bugaraških institucionalnih rešenja iz vremena okupacije. Manastiri su opusteli. Monaškim zajednicama koje su preživele pogrom bugarskog okupatora nije bio dozvoljen povratak na manastirske posede. Parohije su ukidane, sveštenici proganjani, a eparhijske starešine sistematski su onemogućavane u redovnom obavljanju svojih delatnosti. Skopskom mitropolitu Josifu Cvijoviću nikada nije dopušten povratak u njegovu eparhiju. Odlučan stav SPC u vezi s odbijanjem zahteva za narušavanjem kanonskog poretka, do 1951. godine delimično je uticao na ublažavanje dotadašnjih težnji „tvrdolinijaških“ tvoraca tzv. „Makedonske pravoslavne crkve“. Nakon smrti patrijarha blaženog spomena, Gospodina Gavrila 1950. godine, te izbora novog poglavara SPC NJegove Svetosti, Gospodina Vikentija (1950–1958), dotadašnjeg zletovsko-strumičkog vladike, „starešine tzv. MPC“ pristale su na ponudu Svetog arhijerejskog sinoda da novi eparsi budu birani iz redova jerarhije u samoj Makedoniji. Na taj način, dotadašnji vikar skopskog mitropolita Josifa, vladika Dositej Stojković izabran je za novog arhijereja skopske eparhije, dok je prethodni vladika umirovljen. Međutim, SPC nije pristala na formiranje teritorijalne crkvene autonomije, ali je Sveti arhijerejski sabor usvojio načelnu odluku 1955. godine, na osnovu koje je pristao na zahteve „MPC“, koji nisu bili u suprotnosti sa kanonima i Ustavom SPC. Usledila je postepena normalizacija odnosa, pa je i patrijarh Vikentije u proleće 1958. godine posetio Makedoniju, gde je razgovarao sa predstavnicima državno-partijskih i crkvenih vlasti. Usledio je postupak izbora i drugih vladika na upražnjene episkopske položaje u eparhijama u Makedoniji, ali je taj proces „približavanja stavova“ između odmetnute jerarhije i sveštenstva, sa jedne strane i SPC, s druge strane obustavljen nakon patrijarhove iznenadne smrti 5. jula iste godine.
Ubrzo, 24. jula 1958. godine, članovi „Inicijativnog odbora“ usvojili su odluku o sazivanju novog „Makedonskog crkveno-narodnog sabora“ koji je održan od 4. do 6. oktobra iste godine u Ohridu, ali bez saglasnosti Srpske pravoslavne crkve. Na ovom saboru usvojene su dalekosežne odluke. Obnovljena je Ohridska arhiepiskopija, kao autonomna crkvena jedinica sa tri eparhije: Skopskom, Prespansko-bitoljskom i Zletovsko-strumičkom. Usvojen je zaključak o „zadržavanju kanonskog jedinstva sa Srpskom pravoslavnom crkvom pod starešinstvom srpskog patrijarha kao zajedničkog poglavara“. Pripremljen je „Ustav Makedonske pravoslavne crkve”, a za poglavara Ohridske arhiepiskopije izabran je mitropolit Dositej Stojković, koji je prisustvovao ovom saboru bez saglasnosti Svetog arhijerejskog sinoda SPC. Usledili su varvarski politički pritisci na patrijarha Germana (1959–1990) od kog je zahtevano da prihvati ove odluke „Ohridskog sabora“, što je uz pristanak Svetog arhijerejskog sabora iz juna 1959. godine i učinjeno. Patrijarh je posetio Skoplje i hirotonisao mitropolita Dositeja u arhiepiskopski tron. Neukom oku posmatrača političkih procesa u komunističkoj Jugoslaviji učinilo se da je „došao kraj“ razmiricama unutar „crkvenog organizma SPC“ u Makedoniji, ali naredni događaji pokazali su da namere komunističkih vlasti i „odmetnutih verskih pastira u Skoplju“ nisu bile usmerene prema genezi autonomnog statusa Ohridske arhiepiskopije, već se krajnji cilj sastojao u težnji za formiranjem potpuno samostalne, etnofiletistički orijentisane Crkve u Makedoniji, sa jasnim nacionalnim predznakom, gde za srpski duhovni i etnički identitet jednostavno nije bilo mesta. Sve do 1966. godine jerarsi Arhiepiskopije neprestano su narušavali kanonske regule, pri čemu su snažno negirali postojanje jurisdikcije SPC u Makedoniji. Nakon Brionskog plenuma i jasnog puta u potpunu divergenciju jugoslovenske federacije, te uz podsticaj državno-partijske „vrhuške“, krajem 1966. godine „makedonska jerarhija“ otvoreno je uputila zahtev za stvaranjem nezavisne „Makedonske pravoslavne crkve“.
IZVORI I LITERATURA
Vuković, Sava (1996). Srpski jerarsi od devetog do dvadesetog veka. Beograd: Evro.
Dimitrijević, Marko (1971). „Srpska crkva pod bugarskom okupacijom”. Srpska pravoslavna crkva 1920–1970. Beograd: Sveti arhijerejski sinod Srpske pravoslavne crkve, 211–216.
Đurić, Veljko Đ. (1997). Golgota Srpske pravoslavne crkve 1941–1945. Beograd: Narodna knjiga-Alfa.
Puzović, Predrag (1997). Raskol u Srpskoj pravoslavnoj crkvi: Makedonsko crkveno pitanje. Beograd: Sveti arhijerejski sinod Srpske pravoslavne crkve.
Puzović, Predrag (1999). „Raskol u Srpskoj pravoslavnoj crkvi – makedonsko crkveno pitanje”. Vardarski zbornik. 1: 155–173.
Slijepčević, Đoko M. (1969). Makedonsko crkveno pitanje. Minhen: Iskra.
Slijepčević, Đoko M. (1986). Istorija Srpske pravoslavne crkve. 3. Keln: Iskra.
Ostavi komentar