Autor: prof. dr Rastislav Stojsavljević
Srpska srednjovekovna medicina se razvila iz vizantijske. Većina vladarskih titula i poluga vlasti srednjovekovne srpske države pod dinastijom Nemanjić bila je ogledalo vizantijske kulture, umetnosti i tradicije. Stoga je logično da srednjovekovna medicina u Srba svoje uzore traži u svom moćnom južnom susedu. Medicina se razvila pri najvažnijim manastirima. Medicinska znanja preneli su srpski i vizantijski kaluđeri sa Svete Gore, ali i drugih svetih mesta. Vizantijski monaški redovi su na hodočašćima donosili znanja. Najpoznatije bolnice su se razvile u Hilandaru, Studenici, Pantokratoru, Dečanima, Svetim Arhangelima kod Prizrena.
Prvu bolnicu na istoku osnovao je Sveti arhiepiskop Vasilije Veliki oko 370. godine u Cezareji (današnja Kapadokija). Slična bolnica osnovana je, koju godinu kasnije, u Rimu. Na zapadu su prve bolnice bile i svratišta za uboge, nemoćne, putnike namernike. Otuda i prvi naziv za takve ustanove – hospitali. S druge strane, na istoku su prvobitne bolnice bile samo za monaška i sveštena lica.
Jedna od prvih bolnica na zapadu osnovana je u južnoj Italiji u VI veku. Sveti Benedikt osnovao je bolnicu pri manastiru Monte Kasino. Kasiodor Aurelius, saradnik gotskog kralja Teodorika, osnovao je bolnicu uz manastir u blizini grada Katancara.
Srpska medicina razvija se delatnošću Svetog Save. Ona se, između ostalog, ogledala u isceliteljskoj moći svetaca. Čudotvorne mošti koje su se nalazile u manastirima lečile su bolesne. I danas pored sarkofaga Stefana Nemanje možemo videti rupe u koje je curilo „miro” iz njegovih moštiju.
Farmakomedicina i prva proizvodnja lekova na Balkanu razvila se u nadbiskupiji u Baru, po uzoru na medicinske škole u Salernu i Monpeljeu.
Bolnica u Hilandaru se sastojala od osam bolesničkih postelja, a osnovao ju je Sveti Sava 1200. godine. Za vreme cara Dušana proširena je za još četiri kreveta. Bolnica u Studenici nastala je između 1208. i 1216. godine dolaskom Svetog Save iz Svete Gore. Bolnica kralja Milutina u Carigradu (manastir Pantokrator) imala je čak 50 kreveta, a posebnost ove bolnice je i ginekološko odeljenje sa 12 kreveta.
Bolnica Stefana Dečanskog u njegovoj zadužbini Visoki Dečani bila je specijalizovana za epileptične i plućne bolesti. Imala je i odeljenje u kojoj su se lečili leprozni bolesnici. Bolnica u manastiru Svetih Arhangela kod Prizrena počela je sa radom 1342. godine. Ovo je bila zadužbina cara Dušana. Ovde bi trebalo napomenuti i „Stanprijemnicu za bolne na najslađoj vodi”, bolnicu koju je podigao despot Stefan Lazarević u Beogradu.
Prve bolnice pri manastirima u srednjovekovnoj Srbiji bile su inspirisane hrišćanskom misijom dvojice svetaca, braće lekara iz III veka, Kozme i Damjana. Hrišćanska crkva (pravoslavna i katolička) slavi tri para braće. Oni se razlikuju po mestu gde su rođeni. Detalji iz njihovih života se takođe razlikuju.
Prvi par braće rođen je u Egeju, u današnjoj provinciji Kilikiji, između Turske i Sirije. Učili su medicinu u Antiohiji. Bili su prozvani Anargiri ili Besrebrnici. Ovaj nadimak su dobili jer nisu naplaćivali svoje usluge. Isus Hristos njima je darivao moć isceljenja i rekao im: „Badava dobiste, badava i lečite”. Za vreme rimskog cara Dioklecijana (287. godine) oni su zbog propovedanja hrišćanstva osuđeni, mučeni i obezglavljeni. Po predanju sa njima su ubijena i njihova mlađa braća Antimus, Leontijus i Euprerijus. Ovaj par se zove Arabljani i Srpska pravoslavna crkva ih proslavlja 31. oktobra.
Drugi par braće su bili sinovi Teodotije. Ona je i sama postala svetiteljka. Otac im je bio neznabožac. Posle njegove smrti, kao udovica Teodotija je vaspitala svoje sinove u hrišćanskoj veri. Rođeni su i živeli u Mesopotamiji. Ovaj par braće se najviše svetkuje u pravoslavlju. Umrli su prirodnom smrću u gradu Fermanu u Mesopotamiji. Proslavljaju se 14. novembra i poznati su kao Azijati.
Treći par braće živeo je u Rimu. Stradali su za vreme vlasti Aurelija Karina 284. godine. Pomenuti imperator se razboleo. Vrat mu je bio ukočen i glava okrenuta na suprotnu stranu. Zamolivši ih za pomoć, braća Kozma i Damjan su molitvom Gospodu izlečili imperatora. Zahvalivši im, imperator je proslavio ime Hristovo. NJihov učitelj, bejaše ljubomoran na njihov uspeh, te ih je pozvao jedan dan da beru lekovito bilje. Na prevaru ih je odvojio i ubio obojicu zasebno. Ova braća su poznata pod imenom Rimski i srpska pravoslavna crkva ih proslavlja 14. jula.
U rimokatoličkoj tradiciji za rimski par braće je vezana i jedna legenda. Ova „zlatna legenda” pomenuta je prvi put 1275. godine. Po predanju, jedan od vernika je izgubio osećaj u jednoj nozi. Prenoćio je u oltaru obližnje crkve, gde su mu se braća Kozma i Damjan javili u snu i operisali mu nogu. Operacija se sastojala od toga da mu je noga amputirana i stavljena nova. S obzirom da je nova noga prethodno skinuta sa jednog mrtvog čoveka crne puti, bolesnik je posle operacije imao jednu belu i jednu crnu nogu. Priča se menjala tokom istorije, pa ostaje nejasno da li se događaj zbio za vreme ovozemaljskog života svetaca ili su se oni javili kao bestelesni duhovi. Istočne (pravoslavne) crkve odbacuju ovu priču kao izmišljenu.
Najstariji hagiografski rukopis o svetim lekarima napisan je u V veku i nalazi se u crkvi Svetog Teodosija Antiohijskog blizu Vitlejema u Palestini. Naša najpoznatija hagiografska ikona datira iz 1674. godine koju je izradio majstor Radul u Pećkoj patrijaršiji. Posvećena je azijskom paru iz Mesopotamije. To je velika ikona sa 16 scena iz života svetaca.
Sveti Justin Popović pisao je o dvojici svetaca u „Žitijima svetih”. Jedna od najinteresantnijih priča je o tri jajeta. Kada je Damjan izlečio bolesnu Paladiju, ona ga je zavetovala Svetim Duhom da uzme tri jajeta na poklon. Damjan nije mogao da odbije i zbog toga je pretrpeo osudu od brata Kozme. Kasnije se Gospod javio u snu Kozmi i rekao mu da se izmiri sa bratom. Ovde možemo videti novovekovnu verziju svađe između braće, kakvu vidimo u priči o Kainu i Avelju iz Starog zaveta.
Sveti vladika Nikolaj Velimirović je takođe pisao o ovoj dvojici svetaca. Najbolji freskopis Kozme i Damjana vidi se u Visokim Dečanima. U paraklisu crkve Svetog Dimitrija predstavljen je jedan par svetaca. Drugi par se nalazi na fresci u priprati, a treći na zapadnom zidu naosa. Rimski par je predstavljen u svečanoj odeći, arapski par sa turbanima, dok je azijski par skromno odeven.
Manastir Zočište kod Orahovca posvećen je ovoj dvojici svetaca. Kozmu i Damjana pominje i bogoslov arhimandrit Sergije u svom „Mesecoslovu Istoka” iz 1876. godine.
Interesantno je da je svega pet crkava u čitavoj Engleskoj posvećeno ovim svecima. Crkve se nalaze u Kentu, Saseksu, Vilšajeru i Herefordšajeru. Čestice njihovih moštiju nalaze se u Kenterberijskoj i Salisburškoj katedrali. Ipak, ostaje pitanje koji je razlog što popularnost ovih svetaca nije veća na Ostrvu kakva je na primer u Italiji ili Španiji.
Upravo ova dvojica svetaca bila su jedan od uzora i motiva razvoja srpske srednjovekovne medicine. Ona se razvijala i pod kultom svetaca. Jedno od takvih čuda je „mirotočenje”, isticanje lekovitog miomirisnog ulja („mira”) iz svetih moštiju. Ovo je jedna od retkih svetačkih osobina, a vezana je za mošti Svetog Simeona. Domentijan pominje farmakološku snagu moštiju „mira” napisavši: „Doticajem groba i pomazanjem mira postadoše svi zdravi, od kakve god bolesti bolovaše”.
Čudotvorne mošti kralja Milutina su prenesene iz Banjske u Trnovo, pa potom u Sofiju kako bi se od današnjeg glavnog grada Bugarske napravio religijski centar. Interesantno je da je u prvoj polovini XV veka u Srbiji bila praksa „krađe” praha iz očiju svetaca. Iz fresaka gde su oči svetaca, vađen je prah i prodavan kao lekovit. Naravno, pojava gatara, vračara i nadrilekara bila je redovna pojava. Ova pojava je prisutna i danas.
Koliko se verovalo u lekovitost moštiju govori i podatak da su za vreme rata sa Vizantijom, 1281. godine mošti Svetog Petra Koriškog prenete u Carigrad, dok su za vreme rata sa Turcima mošti kralja Stefana Prvovenčanog sklonjene u manastir Crnu Reku. Mošti kneza Lazara su 1690. godine iz istog razloga sklonjene na Frušku goru.
U srednjovekovnoj Srbiji postojali su ljudi, a potonji sveci koji su nastavljali misiju Kozme i Damjana. Sveti Kliment, arhiepiskop Ohridski, bio je učenik Ćirila i Metodija. Živeo je krajem IX i početkom X veka. U Ohridu je razvio prosvetiteljsku delatnost, lečio je ljude, a njegove mošti su i danas čudotvorne.
Sveti Naum je bio takođe učenik Ćirila i Metodija. Nastanio se na Ohridskom jezeru gde je sagradio hram koji nosi njegovo ime. Preveo je Sveto pismo sa grčkog na slovenski jezik. Umro je u prvoj polovini X veka. Lečio je ljude za života, a njegove mošti posle njegove smrti. Smatra se da njegove mošti daju isceljenje od psihičkih bolesti.
Sveti Petar Koriški je rodom iz Peći, zamonašio se u manastiru Svetog Petra i Pavla i vodio pustinjački život blizu Prizrena. Potom je organizovao bratstvo u manastiru u Crnoj Reci gde su lečeni ljudi. Kada se upokojio, 1270. godine, u pećini gde je bio sahranjen, videla se svetlost i čulo anđeosko pojanje.
Sveti Prohor Pčinjski živeo je u XI veku. Podvizavao se na planini Kozjak. Prema legendi, jednog dana je u šumi sreo budućeg vizantijskog cara Diogena i prorekao mu da će postati vladar. Posle Prohorovog upokojenja, Diogen se popeo na vizantijski presto. Setio se sveca i na obali reke Pčinje podigao manastir gde je doneo svečeve mošti. Iz moštiju je odmah poteklo lekovito „miro”. Kralj Milutin je obnovio današnji manastir.
Mošti Svetog Romana Sinaita nalaze se u istoimenom manastiru kod Đunisa. Živeo je u XIV veku. Manastir je podigao knez Lazar, a u njemu se nalazi i Romanova grobnica gde psihički bolesnici prespavaju ili presede noć.
Dukljanski knez, Sveti Jovan Vladimir sahranjen je u manastiru blizu Elbasana u Albaniji. Počeo je da vlada 998. godine, a pogubljen je 1016. godine. Bio je prvi srpski kralj. Nad njegovim moštima se dešavaju mnoga izlečenja.
Ova i mnoga druga izlečenja nad moštima svetaca utrla su put srednjovekovnoj medicini u Srbiji i širom čitavog Balkana. Možemo zaključiti da je kult Svetih lekara Kozme i Damjana bio jedna od inspiracija i putokaz za razvitak medicine tokom srednjeg veka širom Evrope.
Ostavi komentar