Autor: prof. dr Goran Vasin, istoričar
U nacionalnom pogledu kraj 18. i početak 19. veka kod Srba je doveo do velikih promena. Najpre austrijsko-turski rat 1788–1791, zatim era Napoleonovih ratova 1792–1815, Srpska revolucija 1804–1815, Ilirske provincije od 1809, velike migracije, pogromi, stradanja, stvorili su novu duhovnu klimu u razvoju srpskog bića. Besmrtni Karađorđe nadahnuo je celo Srpstvo, a ni mitropolit Stratimirović nije bio po strani. Mitropolit je godine 1804. preko prote Andreja Atanasijevića predao ruskom caru Aleksandru svoj znameniti Memoar. Episkop bački Jovan Jovanović darovao je ustanicima prvi top. Od Cetinja i Dečana do Karlovaca, crkva je krenula da pomaže obnovu srpske države. Sveti Petar Cetinjski, Sofronije Jovanović, Arsenije Gagović, mitropolit Stratimirović, učestvovali su u nacionalnoj akciji za rušenje osmanske vlasti nad Srbima.
Stratimirovićev plan samo je jedan od više planova o obnovi srpske državnosti koji su nastali tokom 18. veka. Već smo pomenuli nacionalni program patrijarha Arsenija Jovanovića Šakabente. Nemac Voldemar Šmetau i Srbin u ruskoj službi David Nerandžić, takođe su imali svoje planove o načinu na koji treba vaskrsnuti srpsku državu. Vladika Vasilije Petrović NJegoš je godine 1782. govorio o državi koja obuhvata Srbiju, Bugarsku, Bosnu, Gornju Albaniju, Dalmaciju, Karlovački Banat i Slavoniju. Sava Tekelija, pisao je o obnovi srpske državnosti. Tokom nekoliko godina (1798–1802), interesovao se za prilike u Srbiji i putovao za Beograd, a po izbijanju ustanka nacrtao je kartu Srbije. Tekelija je tokom 1804, u potpunosti osmislio plan. Srbija je po njegovom mišljenju, samo deo prostora na kome žive Srbi, jer srpskog naroda ima i u oblastima Bugarske, Bosne, Dalmacije, Crne Gore, Albanije i Makedonije. Granica države bi išla od Jadranskog do Crnog mora, tako da se lako mogla suprotstaviti Rusiji i Austriji. Srbe na taj način ujedinjuje nacionalizam, koji kao pretpostavku ima relativizovanje verskog fanatizma. Arhimandrit Arsenije Gagović je tokom 1803, u Petrogradu izložio svoje viđenje obnovljene srpske države. Hercegovina i Srbija žele pod ruski skiptar, šire posle toga dolazi zajednica kroz slaveno-srpsko carstvo. Mitropolit Stefan Stratimirović je tvrdio da nema naroda pod kapom nebeskom koji je privrženiji Rusiji od Srba. Na prostoru od Vlaške do Jadranskog mora i delovima Ugarske, Hrvatske i Slavonije mora se stvoriti srpska država pod zaštitom Rusije. Na čelu države bi se nalazio vladar iz kruga ruskih velikih kneževa, a pitanje odnosa sa portom rešavalo bi se na nivou plaćanja danka. Mitropolit je na kraju plana pitao da li će Rusija spasiti Srbiju od turske tiranije. Episkop bački Jovan Jovanović, takođe je imao svoju viziju i plan oslobođenja Srba, ističući privrženost Srba prema Rusiji i večitu zahvalnost za slučaj rata Rusije protiv Turske. Plan je imao nekoliko tačaka, a srpski vladar trebalo je da bude neki od ruskih velikih kneževa.
Mitropolit je na početku Ustanka bio na visokom mestu što se tiče ugleda među samim ustaničkim vođama. Prisne veze i kontakte je održavao sa Jakovom i Matejom Nenadovićem i Božom Grujovićem. Lično je smatrao vožda Karađorđa nezamenjivom ličnošću. Sa druge strane ustanici su cenili ugled, znanje i mudre savete svog duhovnog poglavara iz Sremskih Karlovaca. U drugoj fazi ustanka kada su počele međusobne razmirice među ustanicima, Stratimirovićev uticaj je znatno opao, dok je on sam bio zabrinut i rezervisan po pitanju stanja u Srbiji.
U samoj Monarhiji srpsko građanstvo krenulo je takođe u preporod, ali u kulturnom i prosvetnom smislu. Srpske trgovačke zajednice od Karlovaca, Mitrovice, Zemuna, do Trsta i Beča, pomagali su srpsku prosvetu, štampana su dela Dositeja, Vuka, Solarića, Vićentija Rakića. Problem su međutim predstavljale tzv. srpske oaze, kao što su Jegra, Sentandreja, Stoni Beograd, Đer, Komoran, Temišvar, Arad, Veliki Varadin, gde se broj Srba rapidno smanjivao pod pritiskom rumunizacije i mađarizacije, što ide u prilog tvrdnji da je versko pitanje bilo od sekundarnog značaja. Tokom druge polovine 19. veka versko pitanje za Srbe u Monarhiji bilo je u centru srpsko-srpskih sukoba i razmirica. Na osnovu popisa iz 1847. broj Srba koji je živeo u Karlovačkoj mitropoliji, bio je malo manji od 900.000.
Ilija Garašanin u svojim planovima, predviđa blisku saradnju sa Bugarima, pa i mogućnost državne zajednice. U Načertaniju (1844) Garašanin je planirao da se propaganda mora vršiti u Bugarskoj i da je potrebno Bugarima slati knjige i drugu materijalnu pomoć. U drugoj fazi posle ujedinjenja srpskih teritorija pod osmanskom vlašću planirana je i šira zajednica sa Bugarskom. Mnoštvo srpskih političkih mislilaca toga vremena, videlo je Bugare kao prirodne saveznike Srba. Slična situacija je bila i sa nastajućim bugarskim elitama. Srpski poslanik u Carigradu Konstantin Nikolajević je u svom nacrtu Sjedinjenih srpskih država (1848) poseban status predvideo i za Bugarsku. Saradnju sa Bugarima video je kao značajnu i nezaobilaznu o čemu je pisao i Garašaninu.
Pitanje Grčke takođe je bilo značajno za ostvarivanje srpske ideje. Posle Londonskog ugovora 1830, dobijanjem nezavisnosti, kao prva samostalna balkanska država Grčka počinje dinamični put unutrašnje i spoljne politike. U odnosu na današnju teritoriju ona je bila znatno manja, siromašnija i bez prave i razvijene infrastrukture. Turski putevi, u lošem stanju, nisu bili dovoljni da pokrenu razvoj industrije ili da značajnije doprinesu razvoju trgovine. Jaka trgovačka flota nije postojala. Ona se mahom nalazila pod uticajem bogatih grčkih trgovaca u Carigradu, koji su bili osmanski državljani. Monetarni sistem takođe nije bio razvijen. Atina je bila mali grad, dok se Solun nalazio van granica Grčke. Veliki broj Grka živeo je van opsega novonastale države, tako da je nacionalno ujedinjenje bilo složen i dug proces.
Najpre je bilo potrebno seosko stanovništvo povezati u jaku i državotvornu celinu, pojačati svest o pripadnosti novoj državi, pomiriti razlike u mentalitetu koje su postojale po geografskim oblastima. Buduća teritorijalna ekspanzija morala se postići na račun Osmanskog carstva, koje, iako u opadanju, nije bilo nimalo lak protivnik. Balkanske države će tek 1912, postići konačnu pobedu nad Osmanlijama. Susret Grka sa suparničkim bugarskim nacionalnim pokretom takođe je bio prepun rizika. Tako da se vremenom, u dugom procesu, krenulo sa stvaranjem institucija, izgradnjom države, jačanjem ideje da se Grci okupe oko svoje nezavisne države, a da se kao model ustanovi zapadni parlamentarni politički sistem.
Stvaranjem mreže nacionalnih osnovnih škola, formiranjem Atinske arhiepiskopije kao samostalne pravoslavne crkve, dinamičnim razvojem parlamentarizma, jačanjem vojske, stalnim planiranjem ustanaka na teritoriji Turske krenulo se u ostvarivanje nacionalnog ujedinjenja, koje je na kraju trebalo da rezultira Megali idejom. Put je bio dug i težak, baš kao i kod drugih balkanskih država. Srbi su svoj put započeli nešto ranije, Prvim i Drugim ustankom, borbom za autonomiju kneza Miloša Obrenovića, tragajući za svojim modelom stvaranja države i nacionalnog ujedinjenja. Bugari, koji će u proces krenuti nešto kasnije, uz početnu podršku Rusije dolaze do svog državnog projekta Sanstefanske Bugarske, koja će neminovno dovesti do sukoba sa drugim balkanskim državama.
Grčke institucije stvarane su postepeno, jačala je Nacionalna banka, po zapadnom modelu formirana je vojska, a politički život bio je buran i prepun stranačkih sukoba i dinamike koja politički karakteriše scenu Grčke do današnjih dana. Engleska, Francuska i u manjoj meri Rusija česti su akteri u političkim krizama. Atina je od 1860-ih drastično počela da uvećava broj stanovnika, a Pirej postaje važna sredozemna luka. Više pokušaja ustanaka na Kritu (najznačajniji 1866–1869, rat 1897), koji je zbog svog strateškog značaja bio važan za Grčku, rezultiralo je pripajanjem ostrva u dugim pregovorima sa Velikim silama.
Upravo će Megali ideja, Sanstefanska Bugarska ili ideja Krune Sv. Stefana kod Mađara biti važni faktori u rešavanju srpskog pitanja. Garašaninova ideja, koju će kasnije preoblikovati knez Mihailo pod motom Balkan – balkanskim narodima, donela je niz teškoća u oslobodilačkim planovima Srbije. Tako se na primerima Bugarske i Grčke može videti da su ambiciozni planovi neminovno vodili ka konfliktima, koji su izazivali podozrenje Velikih sila na prvom mestu Rusije, Velike Britanije i Austrougarske.
Optužbe olako iznete na račun Garašanina i tzv. srpskog velikodržavnog programa neosnovane su i površne, što se najbolje vidi na primerima balkanskih država i centralno-evropskih sila koje su težile novoj ekspanziji. Ako se pogleda geopolitička situacija toga vremena, jasno je da Načertanije Ilije Garašanina nije ništa drugo nego pokušaj Kneževine Srbije da pomogne Srbima koji su živeli pod vlašću Osmanlija. Iz tih navedenih razloga vidi se i jasno pokazuje državnička darovitost i mudrost Garašanina, koja je vodila srpsku spoljnu politiku u teškim vremenima pritiska velikih sila i težnjama Srba da se najpre oslobode vlasti Porte. Stoga je Garašaninovo mesto u srpskoj istoriji veoma značajno i ne bez razloga Ilija Garašanin predstavlja jednog od najvažnijih srpskih političara moderne Srbije.
Ostavi komentar