Katrin Orel: geopolitičnost srednjoevropske ideje

02/06/2023

Autor: Milorad Vukašinović, novinar i publicista

Katrin Orel (1966) je francuska istoričarka i direktorka Nacionalnog centra za naučna istraživanja u Parizu. U intelektualnoj javnosti prepoznata je po stručnosti za problematiku Srednje Evrope – geokulturnog entiteta čija su obeležja tangentalno vezana za izazov nemačke centralnosti i njegove političke, ekonomske i kulturološke manifestacije. Predavala je na univerzitetima u Strazburu, Beču i Parizu. Autorka je više dela od kojih je svakako najvažnija spektakularna monografija Srednja Evropa. Od istorije do ideje koja je prevedena na srpski jezik (2012), a u kojoj ova autorka u formi istoriografske sinteze izlaže dubinske uvide u različita istorijska i kulturna nasleđa jednog regiona koji danas obitava unutar Evropske unije.

Orelova tematiku Srednje Evrope analizira na interdisciplinaran način, prvenstveno kroz prizmu istorijskih kretanja od kraja 18. do sredine 19. veka, zatim njeno jedinstvo i raznolikost uslovljenu balkanskim izazovima od 1886. do 1918. godine, potom projekte ujedinjenja za Srednju Evropu i Istočnu Evropu od 1919. do 1947. godine, te hladnoratovske manifestacije ove ideje zaključno s njenom renesansom od 1989. do 2004. godine. Za čitaoca je naročito zanimljiv odeljak u kojem francuska istoričarka ukazuje na predstave o Srednjoj Evropi viđenoj iznutra, ali i percepcije o ovom geokulturnom entitetu koje potiču iz drugačijih kulturno-civilizacijskih areala (ruskog, francuskog, italijanskog). Orelova se bavi istraživanjem obeležja političke kulture Srednje Evrope razmatrajući tamošnja poimanja nacionalizama, liberalizma, federalizma ili socijalizma. Pažnju privlače i njene analize o fašizmima Srednje Evrope, zatim pojavi tzv. trećeg političkog puta, ali i redovi o ulozi disidentstva i ponovnom otkrivanju Srednje Evrope u hladoratovskom razdoblju.

Ova istoričarka naglašava da je osamdesetih godina 20. veka došlo do jedne vrste ponovnog interesovanja za koncepciju Srednje Evrope, prvenstveno u komunističkim državama poput Poljske, Češke i Mađarske, ali i na prostoru nekadašnje SFRJ, posebno u Sloveniji i Hrvatskoj. Reč je osobenom odjeku „liberalizacije svesti“ društvenih i intelektualnih elita koja se na različit način ispoljavala u svakoj od pomenutih država. Uglavnom, radilo se o susretima intelektualaca s područja Srednje Evrope na kojima su raspravljalo o položaju disidenata, ljudskim pravima, mogućnostima uspostave višestranačkog sistema i drugim srodnim temama. Razume se da su, posebno u drugoj polovini osamdesetih godina, ove tendencije bile podstaknute i sličnim procesima liberalizacije u samom SSSR. Zanimljivo je da je prvi mitelevropski susret koji je okupio učesnike s obe strane Gvozdene zavese održan 1983. godine u italijanskom Duinu. Jedna od istaknutijih ličnosti koja je prisustvovala ovom događaju bio je Ežen Jonesko, koji je kao francuski pisac naglasio svoju mentalnu i kulturnu pripadnost Mitelevropi. Na sličan način, osamdesetih godina, svoje ciljeve obrazlagali su i slovenački intelektualci koji su unapred odbacivali svaku pomisao o demokratizaciji SFRJ stavljajući u prvi plan ideju „samostalnosti Slovenije“ pod izgovorom njene pripadnosti srednjoevropskom kulturno-civilizacijskom krugu.

Iz svega navedenog, Orel s pravom izvlači zaključak o hladnoratovskom poreklu „preporoda ideje Srednje Evrope“ kao mehanizma koji je ne samo protivrečio sovjetskim interesima nego i poslužio za razbijanje „globalizatorskog naziva Istočna Evropa“. Čini se posebnom zanimljivom tvrdnja francuske teoretičarke da je pozivanje na geografsku pripadnost kod Čeha, Poljaka, Mađara, baltičkih naroda, Slovenaca i Hrvata, stvorilo jedno „osećanje superiornosti“ u odnosu na Rusiju (Srbiju) i samim tim pretpostavke za približavanje ovih naroda Zapadu. Ova vrsta raspoloženja danas je, u odnosu na Ruse i rusku kulturu, posebno izražena u Ukrajini i delimično Belorusiji, gde manifestacije antiruskog raspoloženja poprimaju i psihopatološka obeležja kroz veličanje nacizma. Zanimljivo je da je posle okončanja Hladnog rata iz geopolitičkog rečnika nestao ne samo pojam Istočne Evrope, nego i pojam Istoka, koji se uglavnom identifikuje s Rusijom kao navodnim simbolom hronične neslobode i totalitarizma (prim. autora).

Pangermanizam

Znameniti naučnik Lajbnic prvi je upotrebio izraz mitte kako bi opisao položaj Nemačke. Začetnici nemačke koncepcije Srednje Evrope bili su Fridrih List i Karl Ludvig fon Brik četrdesetih godina 19. veka, uz napomenu da je dvadesetak godina ranije pojam Mitelevropa prvi koristio geograf Karl Riter. Jedna od Listovih ideja odnosila se na preusmeravanje tadašnjih autodestruktivnih tokova nemačke imigracije od Amerike ka Istoku, a što se poklapalo s njegovim ekonomskim modelom „Prodora na Istok“, dok se Fon Brik kao austrijski političar zalagao za savez Nemačke i Austrije koji je smatrao osnovom za dominaciju germanskog faktora u Srednjoj Evropi.

Rudolf Kjelen je sasvim pravilno detektovao izazov sa kojim se nemačka geopolitika suočavala od momenta ujedinjenja 1871. godine do danas, a to je izazov nemačke centralnosti. On je geopolitiku definisao kao nauku o državi kao zemlji, teritoriji, oblasti ili najdirektnije o prostranstvu, a koju sprovode državne institucije u konkretnom geografskom prostoru i ona jeste, prema njegovom shvatanju, empirijski deo učenja o državi, a ne grana geografske nauke. Švedski političar je stvaranje velikih država posmatrao kao prirodan istorijski proces, ukazujući da velike države iskazuju jednu vrstu „geopolitičkog magnetizma“ u odnosu na okolne manje prostore. Na toj osnovi nastala je njegova koncepcija „velikog srednjoevropskog prostora“, koja se savršeno poklapala s Naumanovim stavovima o nemačkoj Mitelevropi. Prema tome, reč je o jednom izrazito geopolitičkom pojmu koji po svom sadržaju nadilazi dotadašnje nacionalističke pangermanske ideje o političko-ekonomskom preuređenju Srednje Evrope.

Fridrih Nauman je u promišljanjima o mitelevropskoj koncepciji nastojao da ugradi i osobene stavove. Tako je pod uticajem ratnih dešavanja iz prostornog opsega Mitelevrope isključio Italiju, zbog njenog savezništva sa silama Antante. Zastupao je stanovište o jednoj formi integracije koja bi bila manje etnička i pangermanska, a više interesna, ekspanzionistička i geopolitička. Ona bi obuhvatala područje od Severnog i Baltičkog mora do Alpa, Jadranskog mora i južne granice podunavske ravnice, i politički i ekonomski objedinjena, predstavljala protivtežu snažnim suparnicima poput Francuske, Velike Britanije i Rusije. Zahvaljujući svom centralnom položaju prirodni etnički stožer takvog velikog prostora bi trebalo da bude Nemačka, tj. Nemci i nemački jezik, kao objedinjujući kulturološki činilac Mitelevrope, uz uvažavanje i drugih jezičkih i nacionalnih posebnosti na ovom prostoru. Otuda je u Naumanovoj interpretaciji stvaranje jedne „mitelevropske supranacije“ krajnji činilac i najjači garant geopolitičke samosvojnosti ovako zamišljene Srednje Evrope.

Panslavizam

Za razliku od nemačkog ili austrijskog pogleda na Srednju Evropu koji je ekskluzivističkog karaktera i kao takav se ispoljava u njihovim međusobnim, u osnovi beznačajnim razlikama, Katrin Orel u svojoj monografiji ukazuje na ona opažanja koja o ovom fenomenu potiču iz drugačijih, često konkurentskih, kulturno-civilizacijskih areala.

Jedan od karakterističnih odjeka ideje Srednje Evrope u ruskoj društvenoj svesti u 19. veku svakako je pojava ideologije panslavizma koja je u izvesnoj meri bila oslonjena na svoj pangermanski ekvivalent. Prema Siprijenu Roberu prvobitne verzije panslavizma bile su prvenstveno književnog, pa tek onda ruskog i sloveskog karaktera, i otuda u Srednjoj Evropi nisu nužno shvaćene kao „volja ruskog hegemonizma“. Po svemu sudeći do promene raspoloženja među austrijskim Slovenima u odnosu na Rusiju došlo je posle održavanja kongresa u Moskvi 1867. godine, kada se panslavistički pokret sve više doživljava kao oruđe političke ofanzive carske Rusije na tlu Evrope. Orelova ukazuje i na koncepcije neoslavizma koje se od kraja 19. veka vezuju za period vladavine ruskog cara Nikolaja Drugog, a čiji je formalni početak označila revolucija iz 1905. godine kada je kod austrijskih Slovena postojalo uverenje u mogućnost „demokratizacije Rusije“ koja bi omogućila „afirmaciju slavizma koji je oslobođen imperijalizma“.

U suštini, radi se o onim koncepcijama slovenskog jedinstva koji su još krajem 18. veka osmislili Poljaci, a koji su kasnije precizirali princ Adam Čartorijski i njegov ruski saradnik Vasilij Malinovski. Naime, Čartorijski je predviđao kombinovanje poljskog slavizma s ciljevima Rusije kojoj je tada pretio Napoleon Prvi. Ovaj program je ciljao oslobađanje Slovena i Grka od osmanske federacije i stvaranje sveslovenske federacije na čijem bi čelu bila Rusija, a u koju bi bila uključena Poljska. Na taj način bile bi oslabljene Austrija i Pruska, kojima ne bi bile oduzete slovenske zemlje, osim naravno poljskih teritorija. Do suštinskog preokreta došlo je za vreme Prvog svetskog rata kada su se sukobile mitelevropska i panslavistička koncepcija preuređenja Evrope, gde su kamen spoticanja bile Poljska i baltičke države. Upravo zbog toga, uočavajući opasnost po koncept Mitelevrope, nemačka politika je „bacila oko na ruska prostranstva“ finansirajući Lenjina i revoluciju 1917. godine. Verovatno zbog svega navedenog ideja panslavizma u Sovjetskom Savezu između dva svetska rata je potpuno marginalizovana, jer su pod uticajem dramatičnih dešavanja oživele ideje antizapadnjaštva, koje su bile veoma naglašene kod Bakunjina i Hercena. Tako je, primera radi, Hercen poredio Zapadnu Evropu s Rimom i predviđao njen pad i uspon slovenskog sveta, smatrajući da je osvajanje Carigrada i oslobađanje Slovena istorijska misija Rusije. Na taj način je stara ruska predstava o trulom i dekadentnom Zapadu dobila svojevrsno teorijsko objašnjenje u radovima ovih panslavista.

Francusko-italijanska vizija

Francusko razumevanje geopolitičnosti Srednje Evrope obuhvata tri različita misaona spektra: prvi spektar je zasnovan na francuskoj intelektualnoj nadmoći, drugi je onaj obrazac koji ovaj geokulturni koncept vezuje prvenstveno za ulogu Poljske i Mađarske posle revolucije 1848. godine, i treći obrazac je u osnovi germanofonskog karaktera. Zanimljivo je da je četrdesetih godina 19. veka, pod uticajem stavova Mickjeviča, Roberta ili Hockog, u Francuskoj veoma popularna predstava o Srednjoj Evropi u okviru koje se „slovenski svet postepeno oslobađa zajedničke ruske ljušture“. Ova logika je u suštini značila francusku podršku modelu austroslavizma koji bi po Ipolitu Depreu „ojačao Austrougarsku u odnosu na sve moćniju Nemačku“. Takva Austougarska bi kao iznutra demokratizovana istovremeno bila i prepreka ruskom uticaju.

Posle 1871. godine i ujedinjenja Nemačke sve je više prisutno stanovište o podršci državnom poletu Slovena kao elementu unutrašnjeg slabljenja nemačke pozicije u Evropi. Pojedini francuski teoretičari nastoje da isključe nemačku pripadnost Srednjoj Evropi, što je naročito naglašeno posle Prvog svetskog rata. U to vreme se Poljska, Rumunija, Čehoslovačka i Jugoslavija navode kao države koje „brane liniju na Rajni“, što je eufemizam za sprečavanje nemačkog uticaja u ovom delu Evrope. Emanuel de Marton je na primer predlagao stvaranje „veće Austrije“ koja bi kao takva bila osnova jednog antigermanskog saveza. Uopšteno, francusko razmatranje ove tematike je u osnovi ambivalentnog karaktera, ali je u svojoj biti motivisano geopolitičkim razlozima i svodi se na obuzdavanje nemačkih pretenzija.

Koncept Srednje Evrope na tlu Italije nastaje između dva svetska rata, najpre među geografima, a zatim postaje deo diplomatije fašističkog režima. Posle sporazuma s Mađarkom 1927. godine ova doktrina je formalno ugrađena u odgovarajuća spoljnopolitička dokumenta. Ipak, bez obzira na praktične političke posledice sprovođenja ovog koncepta, za Italijane je predstava o Srednjoj Evropi bila oduvek više kulturološkog nego geopolitičkog karaktera. Ovakve ideje su posebno bile razrađivane u okviru časopisa Istočna Evropa gde je uočljiva tendencija stapanja Istočne Evrope u još nedovoljno izgrađeni model Srednje Evrope. Reč je pojavi sasvim suprotnoj od logike koja je dominirala u „ujedinjenoj Italiji“ gde o Srednjoj Evropi uopšte nije bilo reči. Posle Drugog svetskog rata ova ideja će na italijanskom tlu oživeti tek sredinom sedamdesetih godina zbog strategijskog značaja Tršćanskog zaliva. Ona će čak izazvati određena nostalgična raspoloženja posle 1989. godine na području starog kulturnog trougla od Trsta ka Gorici. Ovo posebno važi za prostor koji obuhvataju pogranične oblasti ka Austriji, ali i za Lombardiju i Toskanu.

Nova istočna politika

Katrin Orel s pravom ukazuje na hladnoratovsko poreklo „preporoda ideje Srednje Evrope“ kao mehanizma koji je ne samo protivrečio sovjetskim interesima nego i poslužio za razbijanje „globalizatorskog naziva Istočna Evropa“. Čini se posebnom zanimljivom tvrdnja francuske teoretičarke da je pozivanje na geografsku pripadnost kod Čeha, Poljaka, Mađara, baltičkih naroda, Slovenaca i Hrvata, stvorilo jedno „osećanje superiornosti“ u odnosu na Rusiju (Srbiju) i samim tim pretpostavke za približavanje ovih naroda Zapadu. Ovde treba ukazati na lokalni odjek ove ideje među slovenačkim i hrvatskim društvenim delatnicima kojima je pripadnost Mitelevropi bila izgovor ne samo za odbacivanje socijalizma nego i Balkana kao tobožnjeg simbola kulturnog zaostajanja i inferiornosti. O ovim manifestacijama raspoloženja u nekadašnjim jugoslovenskim republikama dragocene beleške je ostavio srpski pisac Dobrica Ćosić.

Otuda nije slučajno da je, primera radi, i posle otcepljenja od SFRJ, hrvatska društvena elita nastavila da se Srbima obraća „povišenim tonom“ u ime nekakve neupitne pripadnosti Evropi. Ova vrsta raspoloženja danas je, u odnosu na Ruse i rusku kulturu, posebno izražena u Ukrajini i delimično Belorusiji, gde manifestacije antiruskog raspoloženja poprimaju i psihopatološka obeležja kroz veličanje nacizma. Zanimljivo je da je posle okončanja Hladnog rata iz geopolitičkog rečnika nestao ne samo pojam Istočne Evrope, nego i pojam Istoka, koji se uglavnom identifikuje sa Rusijom kao navodnim simbolom hronične neslobode i totalitarizma.

Na kraju ovog ogleda nameću se i određeni zaključci. Naime, posle završetka Hladnog rata, ujedinjenja Nemačke, raspada Istočnog bloka i Sovjetskog Saveza, mitelevropska ideja postala je pitanje od prvorazrednog geopolitičkog značaja na evropskom kontinentu. Pored nemačkog uticaja, rađanju „stvarne Mitelevrope“ svakako je doprinela i proaktivna politika Vatikana, koja je nastojala da na katoličkoj duhovnoj osnovi definiše civilizacijske granice „Nove Evrope“ u odnosu na istočno-pravoslavni svet. Sa ove vremenske razdaljine ova procena Vatikana pokazala se kao fatalan strateški promašaj koji je stvorio preduslove za „novu gvozdenu zavesu“, ovoga puta na verskoj i kulturno-civilizacijskoj osnovi (podela Evrope na rimski i vizantijski deo). Ovakva orijentacija je područje nekadašnje Istočne Evrope (danas Nove Evrope) zakonomerno pretvorila u ekskluzivnu zonu angloameričkih geopolitičkih interesa, a što dramatično pokazuju aktuelna dešavanja u Ukrajini u kojima se EU ponaša kao „filijala atlantskih interesa“.

Ipak, to ne znači da u nekom skorijem vremenu, potencijal Mitelevrope ponovo neće doći do izražaja jer je reč o geopolitičkom entitetu koji je izrazito kontinentalističkog i antiatlantističkog karaktera, odnosno strogo je vezan za Nemačku i centralnost njenog geografskog položaja. Naime, Srednja Evropa je hteli to da priznamo ili ne, istorijski pojam i zajednica sudbina kultura i civilizacija nastalih u okviru Habzburškog carstva. Pritom, nema sumnje da je integracijom u EU ona izgubila ono geopolitičko značenje koje je imala osamdesetih godina prošlog veka. Mišljenja smo takođe da je integracija nekadašnje Istočne Evrope drugi element njenog postepenog rastapanja, a što je misaoni obrazac koji je nedovoljno naglašen u savremenim analizama ukrajinske situacije.

Otuda će od načina artikulacije ove teme, posebno u odnosu na Rusiju, zavisiti i geopolitička budućnost čitave Evrope koja je u strogo geografskom smislu ipak malo poluostrvo Velikog kopna.

LITERATURA: Katrin Orel, Srednja Evropa: od ideje do istorije, Klio, Beograd 2012; Milorad Vukašinović, Misliti prostorno, SAJNOS, Novi Sad 2021; Milorad Vukašinović, Globalna perestrojka, SAJNOS, Novi Sad 2022.

Ostavi komentar

Vaš komentar će biti proveren pre objavljivanja