Autor: dr LJubiša Despotović
Duhovna kriza hrišćanstva nije isključivo posledica istorijskih dobro poznatih procesa sekularizacije evropskih društava, koje su generisali ubrzani razvoj nauke i opšti trend obaveznog obrazovanja u Evropi, već i delovanja raznih oblika tajnih organizacija evropske i svetske elite koje su osporavale autoritet i monopol hrišćanskih crkava na duhovni život čoveka. Same crkve pak (rimokatolička, protestantske i pravoslavna) davale su svoj „doprinos“ označenim procesima, kako rigidnim stavovima u pitanjima dogmatskog učenja i apsolutizacije svoje verske „istine“, tako i koruptivnim skandalima, vezama s radikalnim političkim ideologijama i sl., neretko protežući svoje ambicije i na sferu političkog uticaja nad svetovnim aspektima vlasti. DŽulijan Haksli je 1940. godine pisao o tome da je „humanistička religija“ predodređena da zameni tradicionalnu teološku religiju, i da su društveni pokreti religiozne prirode, kao što su nacizam i komunizam, potvrda tog zamenjivanja.“ (Asad T., 2008:272). Reakcija sekularne države na povremene pojave klerikalizma sadržana je u suzbijanju predmetne ambicije tako što je crkvu zakonski ali i praktično držala daleko od institucionalnih okvira funkcionisanja političkog sistema demokratskih društava, težeći da osnovno težište njene institucionalne delatnosti locira u polje privatnog doživljaja vere svakog pojedinca ponaosob.
Duboki koreni duhovne krize hrišćanstva mogu se takođe tražiti i u moderni, preciznije u njenom hladnom scijentizmu koji je još od Dekarta zasnovan na raciocentrizmu, temeljeći se na filozofskoj sumnji i pokušajima spoznaje mišljenja sveta (iz pozicije ja mislim u poziciju ja znam) bez Boga, dakle na čoveku samom i njegovom razumu , ne sluteći da će takvom ontološkom zamenom ukloniti bazični temelj smisla njegove egzistencije. Činilo se dugo vremena da je naučna spoznaja sveta i čoveka bez religije ne samo moguća, već i preko potrebna ali je posle preležanih „dečjih bolesti“ scijentizma kod jednog broja kritički orijentisanih filozofa došlo do spoznaje da svakodnevni život čoveka i traganje za njegovim smislom apsolutno nije moguć bez referentnog okvira koji se i dalje orijentiše prema Bogu.[1] I to opet ne definisanog kroz institucionalne oblike religijskih sistema moći moderne epohe gde su bog, njegovo tumačenje kao i vlastita hijerarhijska nomenklatura monopolisani do tragične zloupotrebe vere, već boga kao nezaobilazne tačke i referentnog okvira sveta bez kojeg nije moguće definisati čoveka i smisao njegove ograničene egzistencije a da se ne zapadne u epistemiološki apsurd, duhovno ništavilo i egzistencijalno beznađe.[2] Takođe, sekularna evropska država delovala je tokom moderne istorije da bi sprečila „česte verske sukobe koji su društveni život izložili samodestrukciji . (…) Smatralo se da je to najbolja odbrana multireligijskog društva od nametanja verskih vrednosti i dominantnog uticaja jedne zajednice na drugu.“[3]
Kriza hrišćanstva se naročito produbila u dvadesetom veku i to najviše u krugu zapadne civilizacije i dostigla je danas gotovo ponižavajuće razmere. Ona se nije očitovala samo u stavu prema institucionalnim oblicima religijskih organizacija, već u nečemu što je suštinski mnogo dublje i opasnije po sam demokratski poredak i slobodu zapadnog čoveka. Kriza je zahvatila bazični korpus hrišćanskog sistema vrednosti na kome je sazdana njena celokupna kultura i civilizacija, ljuljajući iz temelja i same političke zajednice koje su počele da dekomponuju svoj hrišćanski identitet. Evropska unija je još od Mastrihtskog ugovora u velikoj meri dehristijanizovala svoj identitet, otvarajući vrata identitetskoj krizi evropskog čoveka.[4] „Ovim identitetskim intervencijama geografske predstave o Evropi nisu se samo istorijski i kulturološki promenile, nego i geopolitički.“ (Despotović LJ.,2012:8), a „Evropa za nas zato nije geografski, nego istorijski pojam. U istom smislu posmatramo i Zapad: ne kao geografsko područje sveta (ili Evrope), nego kao posebnu istorijsku epohu u kojoj se javio jedan poseban (po tome nazvan „zapadni“) sistem vrednosti! To je sistem koji polazi od ličnosti pojedinačnog čoveka kao najrealnije ljudske pojave, kao realnosti bez obzira na to da li mi tu realnost možemo da shvatimo (i filosofskim pojmovima obuhvatimo) ili ne!“ (Vidović Ž., 1989:73). Stoga je razumljivo ali ne i prihvatljivo „da doseljenici koje su jako obuzele islamske strasti i ideje ne mogu da komforno žive u civiliziranim institucijama sekularne Evrope. A ipak se Evropa mora truditi da obuzda, potčini i inkorporira ono što je van nje i što će na kraju biti unutar nje. Evropski strateški i ekonomski interesi ne mogu se ograničiti na evropski kontinent,“ smatra Talal Asad. (Asad T., 2008:246)
„Može se dakle slobodno zaključiti da deo zapadne elite sledi tradiciju filozofije i ideologije perenijalizma[5] (koja ima korene u teozofiji i okultizmu), a saglasno ovom učenju istina se nalazi u prošlosti, posebno u islamu. Zbog toga deo zapadne aktuelne političke elite podržava islam, a mrzi hrišćanstvo. To je i uzrok da u Ustavu Evropske unije nije bilo mesta za stav o hrišćanskim korenima Evrope.“ (Milošević Z., 2013:37). [6]
Intrigantna su ali i subverzivna ova teozofsko-okultna strujanja u Zapadnoj Evropi dvadesetog veka kao dela idejnih „surogata za klasičnu religioznost“, a osobito onaj pravac koji preko Renea Genona, Izabel Eberhart, Rudolfa Frajhera fon Sebotendorfa, Ivana Agelija, Mirče Elijade i drugih čas otvoreno čas potajno pozivaju na saradnju s islamom i to pre svega preko sufističkih učenja, smatrajući ih duhovno plodnim produktima orijentalne duhovnosti za materijalistički posrnuli Zapad. U svojoj suštini ova škola mišljenja/delovanja je zapadno antimodernistička i oslonjena na traganje za „drevnom mudrošću“ u religijskoj tradiciji koja je prethrišćanska ili nehrišćanska, pa je u tom pogledu i naklonjenija istočnom tradicionalizmu kao produktu orijentalnog tipa iskustva, posebno sufijske provenijencije, a preko njega i islamu samom.“ U Alžiru i islamskom svetu sufizam i islam su bili i jesu nerazdvojivi. Sufiji su po definiciji muslimani, a religijska praksa sufija se temelji na pažljivom pridržavanju šerijatskog zakona.“ Osobito jer su smatrali da je prijem u islam pojednostavljen i lišen komplikovanih duhovnih priprema.[7]
Uticaj ovih krugova na neke delove evropske intelektualne i političke elite nije bio nimalo za potcenjivanje, osobito zato što je išao kroz infiltraciju u različite oblike delovanja tajnih društava u širokom spektru, od neognostičara, martinista i slobodnih zidara, pa sve do najkonzervativnijih krugova zapadnog okultizma i teozofskih frakcija.“ Nešto kasnije, Margaret DŽejkob je iznela argument o postojanju istorijske veze između sekularnih rituala i formiranja modernih političkih vrednosti. Ona opisuje kako je došlo do toga da se novi model osećanja, verovanja i ceremonijalnih aktivnosti ‒ „nova religioznost“ ‒ povezuju sa Slobodnim zidarima osamnaestog veka, i kako je to doprinelo pojavi liberalnog društva. „Razum“ i „civilno društvo“ su, po njenom mišljenju, na taj način sakralizovani u životu novih zapadnoevropskih nacija ‒ što je“, iz njenog ugla, „bila prava stvar.“ (Asad T., 2008:272)
Brisanje hrišćanskog koda kulturnog identiteta Evrope, koje je učinjeno još od Mastrihtskog ugovora, jasan je dokaz saučesništva evropske političke i kulturne elite u razaranju sopstvenih nacija ali i Evrope u celini.[8] Da tu postoje još neke druge arkanske namere i patološki interesi, svedoče i sledeći navodi: „Naime, postoji hipoteza da je od samog početka od stvaralaca Evropske unije zamišljeno da se unište evropske nacije i stvori nova, mešana rasa, sa znatno nižim intelektualnim potencijalom od današnjih Evropljana. Ta rasa bila bi lišena svoje kulture. U svemu tome učestvuju vlade evropskih država. Drugim rečima, izbeglice sa Bliskog istoka, severa Afrike i centralne Azije su namerno dovedene da ‘ubiju’ evropske narode.“ Ne uklapa li se to u radikalan koncept stvaranja nove „evropske nacije“ idejnog inspiratora koncepta Panevrope austrijskog grofa Kudenhof-Kalergija sa početka dvadesetog veka, koja treba da bude odvojena od države brisanjem postojećih granica nacionalnih država i ispunjena nekakvim novim sadržajima koji naciju svode na isključivo lični doživljaj, bez ikakvog dodira sa kolektivnim bićem nacionalne zajednice koju treba razgraditi.[9] „Ubeđeni smo da postoji ideja da se stvore izmešana društva na evropskom tlu, i mi kažemo ‘ne’ tome. Branićemo se. Oni prvo ispituju sigurnost naših granica, zatim šalju svoje ljude, stvaraju se konflikti i paralelna društva. To se već dešava”, rekao je Orban na bezbedonosnom forumu oktobra meseca 2017. godine u Budimpešti.
Pod izgovorom borbe protiv autoritarnosti i moći evropskih hrišćanskih crkava i brišući vlastite nacionalne identitete zasnovane na duhovnim aspektima hrišćanskih vrednosti (ljudskih prava, slobode, tolerancije i nenasilja,) i svodeći ih samo na njihovu pravno-političku dimenziju, evropska politička i kulturna elita je ohrabrivala pojave kojima se taj ispražnjeni identitetski prostor u početku postepeno, a u poslednjoj deceniji sve intenzivnije ispunjavao drugim sadržajima nehrišćanskog porekla. Ta glavna infiltracija u tkivo evropskog društva ide preko Katara i projekta Evropski islam (čiji je saradnik i učesnik sa ovih prostora veliki muftija BiH Mustafa Cerić), čiji je glavni zadatak da kroz propagandu, angažovanje lobista, uglavnom evropskih političara stvaraju predstavu o prihvatljivosti evropskog islama i njegovom navodnom razlikovanju od ekstremizma i fundamentalizma radikalnog islama. Iz ovakvih subverzivnih delatnosti evropske vlasti su izvele zaključak „da su katarski investitori pretnja po bezbednost, mada otkako je počela kriza u Evropskoj uniji ima sve više glasova da su sve investicije dobrodošle, pa i ove iz Katara. Sve to govori da je Unija u krizi koju možda neće preživeti, jer, da podsetimo, u Indiji reč „Katar“ označava ‘mač boga smrti‘“. (Milošević Z., 2012:93) Žestoka uklinjenja islama u evropska društva vrše se kombinovanjem različitih formi delovanja kao ofanzivnih aspekata asimetrične penetracije. Jedan koji je posebno indikativan, vidljiv je iz sledećeg primera: u svim zemljama EU, osobito u Belgiji, Holandiji, Francuskoj, Velikoj Britaniji i Norveškoj, vrši se intezivna distribucija Kurana, a samo u Nemačkoj islamska sveta knjiga je prevedena na nemački jezik i štampana u neverovatnih 25 miliona primeraka.[10] Mi bismo takav način delovanja nazvali islamsko civilno društvo. Iako na prvi pogled deluje kao oksimoron, jer islam odbacuje demokratski poredak kao prihvatljivi oblik političke egzistencije u zemljama koje već jesu islamske[11], sintagma islamsko civilno društvo predstavlja karakteristiku islamske političke elastičnosti, koja se koristi kao asimetrično sredstvo delovanja u kontekstu demokratskog i civilnog poretka zapadnoevropskih društava. Islamsko civilno društvo deo je islamske taktike u kojoj se demokratija i njena evidentna kriza i slabosti,[12] iskazani kroz neoliberalni model delovanja, koriste kao sredstvo protiv samih demokratskih društava, ne bi li se na taj način lakše ostvarili strateški ciljevi islama na evropskom kontinentu.
Sve se češće u evropskim intelektualnim ali i političkim krugovima upotrebljava pojam evroarabija kojim se želi naznačiti dostignuti stepen maligniteta islamizacije Zapadne Evrope. „Brisel je postao najveći muslimanski grad u Evropi, gde živi 300.000 verujućih muslimana koji aktivno ispovedaju islam. To znači da u Brislu islamska zajednica kontroliše više ljudi od Rimokatoličke crkve, političkih partija i profesionalnih udruženja zajedno. Na početku 2012. godine u Briselu je aktivno radilo 200 muslimanski organizacija i 77 džamija.“[13] Dakle, tipičan način organizovanja koji pripada zapadnom modelu civilnog društva ispunjenog islamskim organizacijama. O tome neposredno svedoči i Haled Fuad Alam kada piše: „Što se tiče organizacione strukture, islamistički pokreti nastali u okrilju muslimanske imigracije u Evropi sastoje se mnogo više od mrežnih sistema nego od organizovanih grupa u pravom smislu te reči.“ A mrežni sistemi su osobito važan idikator mrežnog ratovanja, kako u virtualnom prostoru globalizovanih medija, tako i u njegovoj prostornoj realnosti koja je vezana za konkretne aspekte društvenosti i civilnog organizovanja. „To znači da će mnogi procesi moći da se veštački modeluju“[14] i organizuju, u zavisnosti od potreba i interese moći koja iza njih stoji.
Kao reakcija na ovakve pojave i procese, kod običnog Evropljanina indukovala se islamofobija. Ona je u trendu stalnog porasta u većini evropskih država, reaktivnog je karaktera i „prirodan“ refleks građana koji su žrtve dekonstrukcije hrišćanskog identiteta. Islamofobija jača zato što se (za razliku od procesa dekonstrukcije identiteta koji su skriveni u zatamnjenoj zoni delovanja njihovih elita) u svakodnevnom kontaktu Evropljana sa posledicama delovanja radikalnog islama (terorizam i verski motivisano nasilje) proizvodi više nego realan doživljaj teskobe, straha i nesigurnosti.[15] Poseban problem predstavlja takođe surova činjenica da danas u Evropi niko od relevantnih institucija ne zna tačno koliko se muslimana nalazi u njenom okrilju. Problem je kompleksan i višeslojan, a posebno je zanimljiv njegov pravni aspekt, jer zakoni o popisu stanovništva zabranjuju popis na verskoj osnovi. I bezbednosni aspekt, na primer, jasno ukazuje da je mnogo muslimana danas u Evropi koji su bez relevantnih identifikacionih dokumenta pa su kao takvi potpuno van sistema i to ne samo onih statističkog karaktera, što je osobito rizično po ta društva. Stoga je potpuno opravdana ocena nekih zapadnih analitičara da se može govoriti o „paralelnoj islamskoj realnosti“ evropskih društava na koju ona nažalost sve manje imaju uticaj.
Bezbednosni rizici takvog stanja su ne samo nesagledivi, već i apsolutno neprihvatljivi. O tome na najdirektniji način i potpuno trezveno svedoči bivši britanski premijer Dejvid Kamerun, koji je na konferenciji o bezbednosti u Minhenu 2011. izneo priznanje da je „politika integracija muslimana u britansko društvo pretrpela potpuni krah“ i postavio nekoliko suštinskih pitanja dalje sudbine tih procesa: „Mi smo prinuđeni da trpimo segregaciju, koja nije deo naših vrednosti. Mnogi muslimani su neprilagođeni. Oni se ne preobraćaju u teroriste za jedan dan, no mi smo svedoci procesa njihove radikalizacije. Prinuđeni smo da preduzmemo žestoke mere prema takvim propovednicima i da zabranimo njihovu delatnost u našim državama. Dajte da ocenimo te organizacije: veruju li one uopšte u prava ljudi, uključujući i žena i ljudi drugih veroispovesti? Veruju li u jednakost svih pred zakonom? Veruju li u demokratiju i pravo čoveka da bira sopstvenu vladu? Podržavaju li integraciju ili separatizam?“[16]
Nečastan doprinos svemu rečenom dala je i zapadna društvena nauka, osobito politikologija. Uobručena u okvire tzv. političke korektnosti a ideologizovana dogmom o multikulturalizmu, decenijama u nazad odbijala je da stvari nazove pravim imenom i da tako prekrati muke u prepoznavanju opasnosti koje su dolazile iz okrilja radikalnih religijskih učenja i praksi. S pravom to nečasno posrtanje zapadne društvene nauke konstatuje i markira Miroljub Jevtić kada kaže: „Očigledne religijske manifestacije u politici koje su čak išle dotle da se politika apsolutno poistoveti sa religijom nisu hteli da vide.“ Tipičan primer jeste percepcija i ocena masovnih nereda na ulicama Pariza iz 2005. godine. Svi su videli da se radi o isključivo islamskom revoltu, a oni su ipak govorili da je reč o socijalnim neredima izazvanim ekonomskim problemima iako su kamere zapadnih medija (CNN i BBC) u direktnom prenosu prikazivale islamske propovednike kako u klasičnim mudžahedinskim odelima podbunjuju i predvode masu uzvikujući „ratni“ poklič Alahu Ekber. Jevtić ističe da je „važno da sve do kraja nereda ‘objektivni francuski novinari i naučnici’ nisu smeli da progovore o stvarnoj suštini nereda. Nisu smeli jer je opšta slika o kojoj se i danas, 9 godina kasnije, posle pomenutog događaja u Francuskoj i dalje priča kako je multikulturalizam budućnost i kako je verska harmonija zagarantovana za vjeki vjekov.“ (Jevtić M., 2014, str.186)
Konstatacije bivšeg britanskog premijera, dakle, otvaraju suštinsko pitanje: može li se islam integrisati u evropska društva? Odgovor mnogih evropskih sociologa je negativan. Razlozi su više nego jasni. Radi se o posebnom kulturološkom i civilizacijskom korpusu koji je kodiran preko opet potpuno drugačijeg vrednosnog sistema na kome je Evropa pre više vekova izgradila svoj civilizacijski i kulturološki kôd a na njemu i čitavu socijalnu i političku strukturu na kojoj egzistira.
Sve to se malignim procesima islamizacije Evrope dovodi u pitanje. Na primer, islam je sazdan na neravnopravnosti polova u kojoj je položaj žena neprihvatljivo diskriminisan još od samog rođenja. On je seksistički nastrojen prema ženi i svodi je na objekat muških „prava“ i strasti. Islamski pravni pa i politički ideal je šerijat, koji je u potpunoj vrednosnoj i pravnoj opreci s evropskim pravnim normama i pravnoj filozofiji na kojoj su sazdane. „U delikatnom prelasku s muslimanskog prava na prava muslimana, očigledno je da šerijat u Evropi ne može da predstavlja utemeljujući princip. (…) Krivično delo apostazije, koje se po tradicionalnom muslimanskom pravu kažnjava smrtnom kaznom, nema pravno utemeljenje u evropskim zemljama; simetrija između religija je nemoguća, između ostalog i zbog toga što je došlo do laicizacije hrišćanstva.“ (Alam H. F., 2012:108) Isti je slučaj i sa doktrinama prirodnog prava i društvenog ugovora, koje se temelje upravo na „obračunu“ sa hrišćanskim shvatanjima božanskog prava vladara ali i crkava kao verski institucionalizovanih sistema moći, dajući prednost prirodnom pravu čoveka da živi slobodno, organizovan u zajednici koja je zasnovana na vladavini prava i dobrih zakona bez posredovanja, tumačenja ili dozvole crkvenih autoriteta i njene jerarhije.
Spisak temeljnih razlika je poduži i nećemo se dalje njima teretiti, jer su i ove već navedene sasvim dovoljne da ilustruju i argumentuju nemogućnosti islama da prihvati evropske vrednosti a da samim tim ne poništi svoje, zasnovane na potpuno suprotnim vrednosnim sistemima i idealima socijalnog života, nerazdeljivo prožetih i normiranih muslimanskom verom i njenim religijskim autoritetima. Ono što nije moguće islamu, moguće je pojedinačnom muslimanu kao demokratska opcija integracijacije u zapadna društva uz svođenje verskog identiteta na isključivo privatni doživljaj, kao što je to u najvećoj meri i pozicija svakog Evropljanina kao vernika u njegovim sekularnim društvima. Na ovakav korak integracije spreman je zanemarljivo mali broj muslimana nastanjenih u Evropi, čak i onih koji su tu već nekoliko generacija. A od onih koji su tek stigli kao deo migrantske populacije to nije realno očekivati jer je ceo njihov dosadašnji život bio natopljen iskustvom koje sa novom sredinom gotovo da nema nikakvih pozitivnih dodirnih tačaka. Veliki deo njihove percepcije zapadnog sveta išao je preko okcidentalizma, jednako svedene i jednostrane slike o Zapadu, kao što je uostalom i sam Zapad prema njima svoju sliku gradio na pojednostavljenim predstavama orijentalizma.
Ako se pak uzme u obzir činjenica da je veliki deo ove populacije opasno sredstvo u rukama svojih versko-političkih vođa i organizacija, onda je mozaik rizika po evropska društva u velikoj meri definisan i sve transparentniji. Sintagma „oružje za masovno migriranje“ na jasan i pregnantan način konotira suštinu aktuelnih migracionih kretanja u kojima se demografski višak stanovništva koristi kao populaciono oružje protiv Evrope i njenih građana. Dirigovanim vektorima infiltracije islamska emigracija vrši destabilizaciju zemalja označenih civilizacijskim protivnicima islama. Uostalom, jednako precizno kao i u oceni da je „terorizam atomska bomba siromašnih“ kojim se ističe njegov asimetrični karakter ali i potencijal razaranja i destrukcije.[17]
Zaključak:
Aktuelni procesi radikalne islamizacije Evrope nisu ni slučajna ni spontana pojava koja se eto danas dešava Evropi. Oni imaju svoje duboke korene u duhovnoj krizi hrišćanstva, odrođavanju njene elite i pohlepi dubinskih struktura moći koje ne biraju sredstva za ostvarivanje svojih izopačenih interesa. Žrtve takvih ambicija nisu samo pojedinci ili socijalni slojevi, već čitava društva, njihove nacionalne države, ali i identiteti koji ih određuju kao pripadnike evropskih nacija i kao hrišćane. U sadejstvu s ološ-elitama Evrope i sveta deluju i strukture radikalnog islama, nekada kao instrumenti a sada sve češće i kao partneri, naplaćujući svoj koautorski doprinos sve dubljom i zloćudnijom penetracijom u hrišćansko tkivo posustalih i izdaji izloženih građana i država Evrope.
Literatura:
Alam H. F. (2012) Globalni islam, Službeni glasnik, Beograd
Asad T. (2008) Formacije sekularnog, Beogradski krug, Beograd
Brdar, M. (2015) Između bezdana i neba, Institut društvenih nauka, Beograd
Vidović Ž. (1989) Ogledi o duhovnom iskustvu, Svairos, Beograd
Despotović LJ. (2012) Srpska geopolitička paradigma , Kairos, Sremski Karlovci
Despotović LJ. (2016) Geopolitički i demografski aspekti aktuelne migrantske krize, Kultura polisa, br. 31. Novi Sad
Subotić, M. (2015) Ekstremizam pod okriljem religije, Medija centar „Odbrana“, Beograd
Sedžvik, M. (2006) Protiv modernog sveta, Ukronija, Beograd
Milošević Z. (2012) Identitet Evrope ‒ budućnost muslimana u EU, Institut za političke studije, Beograd
Milošević Z. (2013) Religija i identitet, NUB Republike Srpske, Banja Luka
Stepanov R., Despotović LJ. (2002) Evropska unija, Stilos, Novi Sad
Savin V. L. (2013) Od šerifa do teroriste, Mir, Beograd
Jevtović Z., Aracki Z. (2015) Požar islamskog fundamentalizma i ćutanje Zapada, Viteška kultura br. 4, Beograd
Jevtić M. (2014) Verski ratovi u 21. veku, promašaji političke nauke, Nacionalni interes br. 2, IPS, Beograd
Hofman B. (2000) Unutrašnji terorizam, Narodna knjiga, Beograd
[1] M Brdar, (2015) Između bezdana i neba, Institut društvenih nauka, Beograd. „Nemoguće je da pored svega toga, na kraju, sve ostane u kontigenciji i neizvesnosti. (…) Ideja Boga, dakle, potiče iz čovekove nemoći i neodrživosti egzistencijalne neizvesnosti. (…) Bog se ne meša u ljudske stvari da im ne bi narušio slobodu i zacrtan put: da kao slobodni izbore put ka njemu i nagradi koja vodi izbavljenju. Kao što smo ranije istakli: nije reč o izbavljenju od greha, nego od besmisla!“ str. 420.
[2] „Moderna filozofija, kao epistemiološki skepticizam“, tvrdio je Niče „javno i tajno antihrišćanska, iako treba to reći zarad rafiniranijih ušiju, ni u kom slučaju nije antireligijska.“ M. Subotić, (2015) Ekstremizam pod okriljem religije, Medija centar „Odbrana“, Beograd, str. 27.
[3] M. Subotić, (2015) Ekstremizam pod okriljem religije, Medija centar „Odbrana“, Beograd, str. 24.
[4] “ U ovoj globalističkoj tvorevini vodi se prava kampanja protiv svega hrišćanskog, pa i simbola, posebno krsta, koji se želi proterati iz javnog života.“ Milošević Z. (2013) Religija identitet, NUB RS, Banja Luka,str.36.
[5] „Henri Olkot je želeo da Teosofsko društvo istražuje komparativnu religiju i da tako pronađe „drevnu mudrost“, posebno u „prvotnim izvorima svih religija, Hermesovoj knjizi i Vedama“, – drugim rečima, perenijalnu filozofiju. Kao i Rene Genon, pukovnik Olkot je pretpostavljao da se perenijalna filozofija može pronaći u Vedama; verujući da se ona može pronaći i u Hermesovoj knjizi, Olkot je sledio originalni perenijalizam renesansnog učenjaka Marsilija Fićina.“ M Sedžvik (2006) Protiv modernog sveta, Ukronija, Beograd, str.58.
[6] „Odnos nekih država, članica EU, prema hrišćanstvu je veoma negativan, što neke analitičare navodi na zaključak da se islam i islamizacija Unije podržavaju od nekih političkih centara.“ (Milošević Z., 2012, str. 29).
[7] „Preobraćenje u islam je, tehnički rečeno, jednostavan proces: nema potrebe za nekim upućivanjem ili bilo kakvim stvarnim formalnostima. Sve što je potrebno jeste da se pred dvojicom svedoka ‒ koji moraju biti odrasli ljudi, muslimani i zdravi ‒ potvrdi vera, rečima na arapskom: ‘Nema dugog boga do Alaha i Muhamed je njegov prorok.’ Tada čovek postaje musliman, i kao takav je obavezan da se pokorava šerijatu, islamskom zakonu…“. M. Sedžvik (2006), Protiv modernog sveta, Ukronija, Beograd, str. 83.
[8] „Iako se hrišćani na Zapadu bune protiv ove nove politike hristijanofobije, zvanične politike svih država koje čine Evropsku uniju, sledeći uputstva Brisela, promovišu versku trpeljivost (toleranciju), što se pretvara u nacionalno i identitetsko samoubistvo.“ Milošević Z. (2013) str. 37.
[9] LJ. Despotović, (2016), Geopolitički i demografski aspekti aktuelne migrantske krize, Kultura polisa, br. 31. Novi Sad, str. 26.
[10] Milošević Z. 2013, str.43.
[11] „Tako se u etičkim sistemima svetskih religija na pijedestal postavlja dužnost verovanja, i to na način koji odgovara isključivo toj religiji.“ Milovan Subotić, Ekstremističke tendencije kao prepreka u (pre)oblikovanju političkog identiteta Srbije, Kultura polisa, br. 21, Novi Sad, 2013, str. 174.
[12] „Pojednostavljeno, islam za mnoge vernike predstavlja lek za mnoge bolesti od kojih pati čovek zapadne civilizacije ‒ moralno izopačen, seksualno frustriran, dekadentan, hedonistički oblikovan, zavisan od narkotika, bezosećajan, prepušten ulici i brojnim psihičkim poremećajima. Islam baš tu nudi alternativu ‒ stvaranje ravnopravnog i pravednijeg društva, utemeljenog na tradiciji, autoritetu roditelja i porodice, sistema koji počiva na verskoj hijerarhiji koja jedina životu daje puni smisao.“ Z. Jevtović , Z. Aracki, Požar islamskog fundamentalizma i ćutanje Zapada, Viteška kultura br. 4, Beograd, 2015, str. 239
[13] Z. Milošević, Identitet Evrope: budućnost muslimana u Evropskoj uniji, IPS, Beograd, 2012, str. 119.
[14] Savin V. L. (2013) Od šerifa do teroriste, Mir, Beograd, str.190.
[15] „U Evropi sve više jača islamofobija zasnovana na živom kontaktu Evropljana sa muslimanima, ali i strahu da će muslimani uskoro postati većina. Prema istraživanjima Centra za prognoziranje Salzburškog univerziteta 53 odsto Austrijanaca smatra da će doći do sukoba između starosedelaca i imigranata, dok 45 odsto misli da će sukob započeti hrišćani i muslimani.“ Milošević Z., 2012, str. 17.
[16] Milošević Z., 2012, str. 31.
[17] „Danas je verski imperativ terorizma zaista najsnažnija karakteristika terorističkih aktivnosti.“ B. Hofman, Unutrašnji terorizam, Narodna knjiga, Beograd, 2000, str. 78.
Ostavi komentar