Autor: Prof. dr Boris Stojkovski
Aktuelna vojna i politička situacija, kao i ratni sukob u Ukrajini, teška je i turobna tema koja već više od godinu dana potresa čitav svet. Posledice za ceo svet su brojne, a ponajviše za dve zemlje između kojih se i odvija sukob, naročito Ukrajinu na čijoj se teritoriji rat i vodi. Pored ljudskih žrtava, najtežih posledica rata, posledice su i u ekonomiji, saobraćaju i na brojnim drugim poljima. Međutim, jedan poprilično važan segment jeste i korpus identitetskih pitanja gde se ponajviše prožima versko, odnosno crkveno pitanje.
Prostor današnje Ukrajine je vrlo kompleksna teritorija čiji pojedini delovi imaju različitu istoriju i bili su izloženi drugačijim uticajima kroz prošla vremena. Zapadna Ukrajina bila je jednim delom kako pod Ugarskom, tako i svim njenim naslednicama na tom prostoru, Habzburškom monarhijom i Austrougarskom do 1918. godine. Uostalom, ugarski kraljevi su se krunisali za kraljeve Galicije, a ova zemlja, kao i Volinija bile su u intitulacijama vladara. Potkarpatska, odnosno Zakarpatska oblast (mađ. Kárpátálja) je prostor koji je i danas naseljen mađarskim stanovništvom. Lavov i još neki krajevi zapada Ukrajine, pak, su bili izloženi velikom poljskom uticaju, i bila je deo Poljsko-Litvanske države. Na tom prostoru je izuzetno jaka unija i postoji značajan broj grkokatolika, a delovanje papske kurije preko unijata traje od Brestovske unije 1595. godine.
Teritorija Krima je prostor koji tek ima svoju posebnu istoriju, koja datira od antičkih vremena. U vreme Istočnog Rimskog carstva, odnosno Vizantije, ovo područje je pripadalo kako samom carstvu, tako i Hazarima. Posle raspada njihovog kaganata na tom tlu su se menjali gospodari, poput Pečenega i Mongola. Manji priobalni delovi Krima su se tada našli pod kontrolom Venecije i Đenove, sa dve ključne luke Kafom i Tanom. One su bile i ekonomski centri i odatle se vodila trgovina kožom, krznima, pa čak i robljem po celom Mediteranu tokom srednjeg veka. Formiranjem Krimskog kanata 1441. godine počinje period vazalnog odnosa prema Osmanskom carstvu što je trajalo skoro tri stotine godina. Ono što je za ovu temu bitno istaći jeste da su Krimski Tatari, kao jedna vrlo specifična etnička grupa ispovedali islam, te je na ovom tlu i taj uticaj značajan. Ne treba zanemariti ni povremene uplive budizma, ali i drugih religija koje su se kroz istoriju ovde pojavljivale.
I na kraju, od krštenja Rusije krajem H veka najveći deo teritorije koju danas obuhvata Ukrajina jeste istorijska i kanonska teritorija Ruske pravoslavne crkve. Posle brojnih vekovnih potresa u crkvenoj organizaciji ruske crkve, od 1990. godine postoji kao jedina kanonski priznata crkva na teritoriji Ukrajine – Ukrajinska pravoslavna crkva Moskovskog patrijarhata sa veoma širokom autonomijom. Ova crkva ima puno pravo izbora episkopa i osnivanja novih eparhija na svojoj kanonskoj teritoriji, a poglavar ove crkve nosi naziv mitropolit kijevski i sve Ukrajine. Poglavara Ukrajinske pravoslavne crkve bira ukrajinski episkopat i njegov izbor potvrđuje patrijarh moskovski i sve Rusije, a mitropolit kijevski je stalni član Svetog sinoda Ruske pravoslavne crkve.
No, da situacija bude još komplikovanija od 1992. godine postoji i nekanonska organizacija pod nazivom Ukrajinska pravoslavna crkva Kijevskog patrijarhata. Od 2018. godine, međutim, nekanonskim delovanje carigradskog (vaseljenskog) patrijarha Vartolomeja stvorena je, kao 15. po redu u carigradskom diptihu, autokefalna Pravoslavna crkva Ukrajine. Proklamovani status autokefalne crkve ustanovljen je od vaseljenskog patrijarha putem izdavanja patrijaršijskog i sinodskog tomosa. Međutim, Ruska pravoslavna crkva i većina pomesnih crkava, uključujući i Srpsku pravoslavnu crkvu, ne priznaju kanonski status novostvorene organizacije na čijem se čelu nalazi Epifanije Dumenko. Priznati kanonski status uživa jedino prvopomenuta Ukrajinska pravoslavna crkva kao samoupravna crkva s pravima široke autonomije pod jurisdikcijom Ruske pravoslavne crkve, odnosno Moskovskog patrijarhata. Međutim, među raskolnicima nije vladao dugo mir. Dotadašnji poglavar Kijevskog patrijarhata Filaret Denisenko je ušao u sukob sa Epifanijem Dumenkom oko niza pitanja unutrašnje organizacije novostvorene ukrajinske crkvene tvorevine, kao i oko statusa eparhija u dijaspori. Tu treba pomenuti da je tendencija Vaseljenske patrijaršije da preuzme pod svoju jurisdikciju što veći broj eparhija pomesnih crkava u dijaspori. Ne treba smetnuti nikada sa uma da posebno nakon pogroma 1955. godine broj Grka u Carigradu i celoj Turskoj je svega nekoliko hiljada (2500 prema podacima iz 2006). Sa tako malim brojem vernika u domaćem okruženju, carigradska patrijaršija može jedino da se osloni na dijasporu, gde je posebno velika uloga njenih eparhija u Sjedinjenim Američkim Državama. Dodajmo tome i da Turska odbija otvaranje bogoslovije na Halki, ili usporava taj proces, što je jedan od uslova da se iškoluje budući konstantinopoljski patrijarh.
Ovaj, možda naizgled poduži uvod, služi pre svega kako bi se imao uvid u to koliko je verski, a samim tim i nacionalni problem na području današnje Ukrajine, kompleksan i višeslojan. Od XIX veka, kada kreće proces nacionalnih buđenja i rađanja modernih nacija pojavljuje se sve izraženije, i to pod okriljem Habzburške monarhije i ukrajinsko nacionalno pitanje te konstituisanje moderne ukrajinske nacije, uz značajnu ulogu Kozaka.
U jednom tako komplikovanom i istorijski vrlo višeslojnom dugom procesu došlo je i do sadašnjih konfliktnih situacija koje su eskalirale 2022. godine, a koje su u prvi plan upravo izbacile sve ove razlike. Ponešto se od toga manifestuje i nad kompleksom Kijevsko-pečerske lavre, prostora ogromnog duhovnog značaja koji postoji bezmalo hiljadu godina. NJen naziv je od reči za pećinu (pečeru) što predstavlja izdvojena mesta, skitove, pećine gde su se monasi podvizavali živeći strogo asketskim hrišćanskim životom. Budući da se nalazi u samom gradu Kijevu ponela je taj naziv Kijevsko-pečerska, dok lavra označava tip manastirskog života u zajednici – opštežiću.
Nastanak ovog kompleksa manastira vezuje se sa 1051. godinu i vreme vladavine srednjovekovnog ruskog kneza Jaroslava Mudrog. Prema najstarijem ruskom izvoru Povest vremenih ljet ili Nestorov letopis manastir je osnovao 1051. godine Sveti Antonije Pečerski, monah rodom iz LJubeča, koji je živeo za vreme već pomenutog ruskog vladara Jaroslava Mudrog. Drugi ktitor Lavre je bio i njegov učenik Teodosije Pečerski, koji je pa bio rodom iz Kurska. Manastir je podigao na mestu stare pečerske/pećinske lavre koju je napravio asketa Ilarion Kijevski, rodom iz sela Berestova, koji je tamo boravio do 1051. godine, nakon čega je postao kijevski mitropolit. Pečerska lavra je bila napuštena do dolaska Antonija sa Svete gore koji se vratio u Kijevsku Rusiju kao misionar. Kako je osnovao lavru, u njoj živeo i imao velike zasluge za širenje monaštva dobio je taj nadimak Pečerski, jednako kao i njegov učenik Teodor. U periodu od 1073–1078. godine trajala gradnja prvog nadzemnog hrama od kamena i to je današnji Saborni hram Uspenja Presvete Bogorodice (danas se taj deo naziva Gornja Lavra). Peštere se od tog vremena mahom koriste za sahranu monaha. Te 1073. godine umro je i Antonije, koji je ubrzo i kanonizovan kao svetitelj, a iste godine su došli i carigradski majstori koji su gradili crkvu. Iz Vizantije su bili i ikonopisci, tako da je prvobitni svetouspenski saborni hram bio građen pod velikim vizantijskim uticajem.
Lavra je podeljena na dva dela. U Donjoj lavri su hramovi, monaške pećine, lavre, sinodalna odeljenja, kao i Duhovna akademija i seminarija i zvanična rezidencija predstojatelja Ukrajinske pravoslavne crkve (dakako Moskovskog patrijarhata). Gornja lavra obuhvata muzeje, galerije i pomenutu biblioteku, dakle radi se o institucijama kulture.
No, sam manastir je tokom srednjeg veka bio često pustošen i paljen, a najteže 1240. godine kada su Mongoli zauzeli Kijev i južne ruske zemlje. Manastir je bio obnovljen u XIV veku i oko nje su se sabirali mnogi ugledni ruski rodovi, kako kneževski, tako i velikaški i drugi. No, više mongolskih pustošenja je ponovo manastir zavilo u crno. Uspeo je 1470. godine kijevski knez Semjon Oleljkovič da obnovi manastir, ali 1482. godine je usledilo novo rušenje i pljačkanje od strane krimskog tatarskog kana Mengli Gireja. Manastir je imao i pravo da šalje u Moskvu izaslanike da sakuplja priloge za lavru, a 1555–1556. godine obnovljena velika crkva Kijevsko-pečerske lavre. Tada je i ukrašena i živopisana vrlo bogato.
Sledeću epohu karakteriše borba protiv unije, koja je pokušana da bude nametnuta Lavri već 1596. godine ali je arhimandrit Nićifor Tur sa monaštvom se oružano suprotstavio ovom nasrtaju, a dve godine kasnije to je nanovo pokušano. Zatim je manastir, u cilju zaštite od novih pokušaja nametanja unijatstva postao stavropigijalni pod jurisdikcijom carigradskog patrijarha. Od 1616. godine u Kijevsko-pečerskoj lavri je i štamparija koja je imala za osnovni cilj upravo suzbijanje unijatskih nasrtaja ne samo na lavru nego uopšte na pravoslavno kanonsko područje ovih krajeva. Vremenom je u Lavri nastala i duhovna škola, Kijevo-Mogilanska akademija, koja je ime poneka po mitropolitu i egzarhu carigradskog trona Petru Mogili. Od 1688. godine Lavra je pod Moskovskom patrijaršijom, a njen arhimandrit je prvi po časti od svih mitropolita Ruske pravoslavne crkve. Od 1786. godine pripala je kijevskom mitropolitu koji je dobio i titulu sveštenog arhimandrita.
No, HH vek je doneo novo veliko stradanje ruske crkve i naroda na području čitave Ruske imperije. Najpre je tzv. Obnoviteljstvo, raskolnički pokret u ruskoj crkvi, pokušalo da 1924. godine preuzme kompleks Lavre. Vredi istaći da su ovoj raskolničkoj jerarhiji kanoničnost priznale i Vaseljenska patrijaršija, kao i druge istočne patrijaršije, osim Antiohije koja je od početka HH veka bila oslobođena grčkog uticaja. Sovjetske vlasti su, međutim, 1926. godine Kijevsko-pečersku lavru proglasili za sveukrajinski muzejski grad. Tada je krenuo žestok obračun sa Lavrom, monaštvo je iseljeno, a ona je pretvorena u muzejski kompleks. Tu se nalazi i danas Državna istorijska biblioteka Ukrajine, a bio je i Muzej knjige, Muzej istorijskih dragocenosti i drugi. Nemačke okupacione vlasti su u Lavri ubile pet stotina mirnih građana i uništile Uspenski saborni hram. O ovome postoje dokazi u materijalima sa Nirnberškog procesa nacističkim vođama. Nakon završetka Drugog svetskog rata, sovjetske vlasti su odlučile da ne obnavljaju Lavru, a u sklopu antireligijske kampanje Nikite Sergejeviča Hruščova manastir je zatvoren 1961. godine.
Donja lavra, odnosno donje peštere kako se često naziva, vraćena je crkvi 1988. godine na hiljadugodišnjicu krštenja Rusije, a prvi nastojatelj Kijevsko-pečerske lavre postao je Filaret Denisenko, a od 1992. godine mitropolit kijevski i sve Ukrajine Vladimir Sabodan, koji je na toj poziciji bio sve do 2014. godine. Namesnik Lavre od 1994. godine je mitropolit višgorodski Pavel Lebed. Od 1990. godine ovaj kompleks je pod zaštitom UNESKO-a.
U ovo najnovije vreme, država Ukrajina je otkazala formalni ugovor o arendi 2013. godine kojom je manastir predat Ukrajinskoj pravoslavnoj crkvi. Rukovodstvo manastira se obratilo i sudu, koji je za ročište odredio 26. april 2023. godine. Ukrajinske vlasti su namerne da ipak izbace UPC iz Lavre, te je situacija u trenutku kada ovo pišemo i dalje vrlo neizvesna i tenzična u ovoj ratom zahvaćenoj zemlji. Zvanične državne institucije podržavaju raskolničku Pravoslavnu crkvu Ukrajine i Epifanija Dumenka, te im daju punu podršku u nekanonskom otimanju svetinja. Sa druge strane, Ukrajinska pravoslavna crkva je 27. maja 2022. godine proglasila punu samostalnost od Ruske pravoslavne crkve, izrazivši neslaganje sa stavom patrijarha Kirila prema ratu u Ukrajini. Eparhije pod direktnom ruskom vlašću, međutim, ostale su verne dotadašnjem crkvenom poretku. Sinod Ukrajinske pravoslavne crkve je obnovio i čin mirovarenja, a istakao i nadu u prevazilaženje raskola sa Pravoslavnom crkvom Ukrajine. Ostaje da se vidi kako će aktivnosti se dalje odvijati uz nadu za mir kako među crkvama, tako i državom i narodima.
Ostavi komentar