Autor: msr Marijana Jelisavčić, književni kritičar
Mnogo je referenci zajedničkih za Savu Tekeliju i Aleksandra Piščevića. Rođeni su u istoj deceniji osamnaestog veka[1], privlačio ih je odlazak u Rusiju kao i književnog junaka Vuka Isakoviča – sličnim željama savršeno ukalupljenog u njihove ispovesti, ratovali su u senci ljudi od koji su potekli – u Tekelijinom slučaju to je stric Petar, a u Piščevićevom otac Simeon. Takođe su im zajednički nesporazumi sa najbližim članovima porodice, a motiv preljube jedan je od označitelja njihovih života.
Memoarska proza Tekelije više nego kod Piščevića, prikazana je čitaocima kroz „sentimentalistički retuš“, kako navodi Milorad Pavić, jer „autor uvek pre pisanja propušta realnost kroz stilsku samocenzuru koja vodi ka stilizovanju i ublažavanju svega što štrči ili razbija osećajan ton kazivanja“ (Pavić 1991: 93–94). To je naročito uočljivo kada govore o sebi i o ženama.
I jedan i drugi svesni su svog izgleda i ugleda. Sava Tekelija će reći: „Dosta ja onda mlad ot dvadeset šest godina svakoj sam bio mio“ (Tekelija 1989: 45), a Milorad Pavić će ga uporediti sa Ignjatovićevim Šamikom Kirićem, nakon što Gezeman „večitog mladoženju“ prepozna kao motiv. „Lepo se nosio, bogat i pust, lepo slikao i svirao u flautu, a na maskaradama divili su se njegovim beloputim prsima i njegovoj veštini koju je pokazivao probijajući debela hrastova vrata strelom. Bio je svetski čovek vičan konverzaciji na nekoliko jezika“ (Pavić 1985: 171). I zaista, čovek koji je postao doctor juris, prvi doktor prava među Srbima i Mađarima, koji je zasenjivao lepotice po bečkim i peštanskim nobl-balovima, verovatno nije ni sanjao da će biti žrtva jednog zlehudog braka i brakorazvodne parnice koja će trajati dugo koliko i izbavljenje kotarskog junaka Stojana Jankovića od turske ruke. U narodnom epskom ključu može se čitati i ženidba Save Tekelije. Svoju potragu za nevestom završava lamentom: „Nigdi devojku ne nađoʼ i tako se vratim“ (Tekelija 1989: 169), koje podsećaju na reči Milića Barjaktara kada nakon obilaska zemlje od istoka do zapada nije sreo devojku spram sebe, jer junak svakoj nađe manu, kao i Tekelija – ili je neugodna ili mlada ili boginjava. „Tekelija se ženio sa nadom da se neće oženiti“ (Pavić 1985: 173). Međutim, videvši da će se loza Popović-Tekelija ugasiti bez naslednika, odlučuje da ipak isprosi devojku protiv koje je i nebo učinilo protest na dan venčanja (v. Tekelija 1989: 173). Ranije, kada je prvi put došao da je vidi, jedan spahija pao je s tavana i slomio vrat, a sam župan mu je rekao da traži drugu nevestu. Kao i pred početak bune na dahije, kada je nebo vrglo prilike da predskažu bunu koju su Turci pokušali da preduprede i osujete sečom knezova, jedanaest godina od tada, Sava Tekelija jadikuje: „i tako Bog poslao i vatru i vodu, i sve se ja nisam dao osvestiti“ (Tekelija 1989: 173–174). Prepreke koje su se caru Dušanu isprečile pred ženidbu, aradskom plemiću oslikale su se pred očima tek nakon izgovaranja sudbonosnog da.
Buduća supruga, kontroverzna Amalija Bezeg, donela mu je toliko sramote i negativne reputacije da se i pored dobročinstava i plemenitih darova zaveštanih državi Sava Tekelija i dalje posmatra kroz prizmu prevarenog muža. „Aradska Mesalina“ (Eraković 2009: 725), koja je samo trebalo da učestvuje u činu prokreacije jedne od najpoznatijih plemenitaških loza, i bude verna ljuba tada već sredovečnom Tekeliji, nije učinila ništa od toga. Najpre nije htela u postelju s njim, a kada je, nakon muževljevog darivanja porodičnim relikvijama – majčinim češljem i minđušama, ipak pristala da ispuni svoju bračnu obavezu, Tekelija se gorko pokajao. Bile su mu potrebne tri nedelje da se izleči od bolesti kojom ga je zarazila. „A kamoli bi tko pomisliti mogao da jedna kankovom puna devojka bi smela poći za mene“ (Tekelija 1989: 184). Bez stida i srama, Amalija je svoju bolest prenela ne samo mužu, već oficirima koje je Tekelija viđao oko doma, a kasnije po gradu iscrpljene od groznice koja je jasno govorila da se morala javiti kao posledica obitavanja u postelji njegove supruge. „Beše druga Dalida kao prva Sampsonu, i ova se nađe kriva svome krasnome gospodinu“ (Teodosije 1988: 232). Ova koristoljubiva žena stajala je ugleda potonjeg predsednika Matice Srpske. On, koji je svojevremeno mamio uzdahe peštanskih grofica, pokazujući umešnost u plesanju, sofisticiranost u odevanju i svoje poliglotske sposobnosti tako da je odavao utisak da je grof Esterhazi lično, pao je na bračnom ispitu, odabravši nepodobnu ženu za zajednički život. Svoju prevaru Amalija nije ograničila samo na bračnu postelju. Nakon četiri godine života, „sas ženom u kući, a bez žene“ (Tekelija 1989: 175), Tekelija od sluge saznaje da ga ona potkrada. Rasipala je muževljev novac i zaovine bisere šaljući ih porodici u Ribar, a izneveravanje bračnog druga kulminira u tački u kojoj pisac memoara čitaocima otkriva da je njegova supruga čak sklopila pakt sa svojim bratom da ga ubije. Tekelija odlučuje da nevernu ženu udalji od sebe. On je ne vezuje konjima za repove, niti je zamišlja rame uz rame sa Semiramidom, Kleopatrom i drugim preljubnicima u drugom krugu Pakla „koje crn vazduh šiba kao čvorke“ (Aligijeri 2005: 79). Bez izazivanja nepotrebnih skandala, otprema je kući iz koje je došla, ne sluteći da se njegovim nevoljama kraj i ne nazire.
Aradske krčme pronosile su glasine hvalisavog Amalijinog brata da će usmrtiti Savu Tekeliju. U vreme kada Arad i Erdelj postaju rasadnici gladi i bolesti, a vodena bolest hara šaljući u smrt i Tekelijine najbliže, on ne može da se posveti tim problemima i njihovom rešavanju, jer započinje mučni proces prekidanja braka. Poput Kafkinog junaka, i Tekelija gubi nit u procesu u kojem se obreo. Takozvana varmeđa – županija, koju je odabrao za podnošenje razvoda, budući da mu je supruga bila luteranka, i misleći da se protestanti lakše rastavljaju, radila je na njegovu štetu. Kao zlopatnik nad županijskom presudom, Tekelija apelira i opovrgava gnusnu nepravdu kojom ga raskid braka neuobičajeno mnogo košta. Pristaće on da ustupi i nakit i novac, ali ni po koju cenu ne priznaje da je Amalija nevina. Proces dospeva i do kraljeve table, ali nema ruke da razdreši čvor nad plemićevim mukama. Najzad, on uviđa da je čitav proces zasnovan na modelu „kadija te tuži, kadija ti sudi“. Kada se razboli, uviđa da najbliži samo čekaju trenutak njegovog izdahnuća kako bi razgrabili njegovu zaostavštinu. Tekelija neće dozvoliti da se to desi, preduprediće koristoljubive namere svog sinovca i bivše supruge, zaveštavajući imovinu Matici srpskoj, osnivajući Tekelijanum, i podižući toranj na crkvi koju je sagradio njegov deda, oberkapetan Jovan Tekelija.
Sa druge strane, u slučaju Aleksandra Piščevića, preljuba se posmatra gotovo sa simpatijama. Kroz svoje nedovršene memoare, autor pored svojih vojničkih pohoda daje pregled i jednog ljubavnog albuma, već na prvim stranicama nagoveštavajući njegovu neminovnu prisutnost u životu mladog vojnika: „Jedino strast prema ženama kao da mi je bila urođena“ (Piščević 2003: 35). Ako se Sava Tekelija može uporediti sa čitavom lepezom epskih junaka, Aleksandar Piščević svoj pandan ima u proslavljenom venecijanskom ljubavniku Kazanovi. „Osećajući da je rođen da voli lepi pol i uvek ljubeći i nastojeći da bude ljubljen koliko je god to bilo mogućno, Kazanova je imao umesto ideološki erozivne jednu drugu lozinku, javku slobodnog telesnog uživanja“ (Aleksić 2009: 28–29). Istu lozinku prepoznajemo kod sina proslavljenog generala Simeona Piščevića. Ta telesna potreba jasno se očitava u trenucima kada mladi vojnik traži dokaze ljubavi od svojih ljubavnica.
Odlazak u Šklov predstavlja polaznu tačku u ljubavnim pohodima Piščevićevim, kada se prvi put zavetuje na odanost i ljubav šesnaestogodišnjoj Horejnovnoj. Međutim, njegova potonja ljubavna osvajanja biće opsade već utvrđenih kula – afere sa udatim ženama. On to objašnjava na sledeći način: „Mladom vojniku je svojstveno da odmarajući se na stalnom kvartiru pomišlja i na ljubav. Od ne malo dama i devojaka koje su posećivale mog pukovnika, najviše mi se dopadala gđa Kolokoljcova“ (Piščević 2003: 65).
Ova gospođa predala se zabranjenim strastima jedne noći u grmu, kada je saznala da će vojnik kom je priznala ljubav otputovati u Gruziju. Od početka do kraja memoara, Piščević upućuje čitaoce na svoju nesrećnu sudbinu oličenu u premeštajima na zabačena mesta, nesporazumima okončanim na njegovu štetu, nepoverenju nadređenih, nedostatku zasluga. Zapravo, čini se da je to mala cena koju su mu naplatili nadređeni zbog pridobijanja naklonosti (a često i nečeg više) od njihovih žena.
Gruzija je bila više nego pogodno tlo za ubiranje ljubavnih plodova. U kuću gospodina Ismailova koji je želeo da ukaže posebno gostoprimstvo, svakodnevno je dolazilo nekoliko lepotica koje su se utrkivale za izazivanjem većih simpatija mladog vojnika. Piščeviću je za srce naročito prirasla mlada Nina, koju će zbog ove avanture muž tući i zatočiti, ali koja će nekoliko godina kasnije naći način da ponovo vidi svog ljubavnika. Poput Kazanove koji ne zaboravlja odbeglu ljubavnicu Anrijetu, ni Piščević ne zaboravlja Ninu, sa kojom je, poput italijanskog zavodnika, proveo svega nekoliko noći.
Za razliku od Tekelijinih memoara gde se o preljubi čita sa zgražavanjem, isti motiv kod Piščevića gotovo da nije problematizovan. Prevareni muževi kao da ne vide šta im se dešava ispred očiju ili dok su na odsustvu, ili ne žele da vide ono zbog čega bi izazvali skandale koji će im ugroziti reputaciju. Ali već pomenuti načini kojima je Piščević skrajnut na margine vojne scene, ukazuju na to da je nekih indikacija o njegovim avanturama van puka ipak bilo. Čak je i veliki ruski vojskovođa Grigorij Potemkin zazirao od njega i prestao da ga šalje kao kurira svojoj mladoj supruzi.
Piščevićeve avanture čitaju se kao pustolovine kakvog književnog junaka koji traži onu pravu na svom putešestviju po tuđoj, obećanoj zemlji. Svakoj od svojih dama, vojnik je otkrivao tajne zaljubljenog srca, svaku je voleo gotovo istim žarom. Možda najintrigantnija epizoda iz plejade tajnih brakolomnih avantura jeste ona sa gospođom Peutling, koja mu se predala u sobi gde ih je jedan zid delio od kabineta u kojem joj se muž nalazio. Piščević tada beleži: „Posle ovoga niko me ne može uveriti da je moguće sprečiti žene da svoje muževe naprave budalama ako one to naume“ (Piščević 2003: 104). On ne okleva, ne žali, čak u nekoliko navrata podgreva strast starih prijateljica. Nijednu od njih ne portretiše – o njima saznajemo samo da su bile neprijatelji dosade, zabavne i vrle žene koje su mu se, kako u nekoliko navrata navodi, kosnule srca. Osim toga, poput bratstvenika po peru, pomenutog Đakoma Kazanove, Piščević prećutkuje trenutke uživanja u ljubavnoj nasladi, „čuva misteriju samog spajanja: opisuje uvek samo način koji ga do tog spajanja vodi“ (Aleksić 2009: 56). Zajednička im je i izvesna odbojnost prema ženama koje im se nameću (Kazanovina gospođa F. i Piščevićeva gospođa Dekonska – pred kojom se on poistovećuje sa Josifom Smernim).
Opravdavajući svoju igrariju devizom da je u ljubavi i ratu sve dozvoljeno, a kako se nalazio istovremeno na poprištu i jednog i drugog, Piščević ispisuje u memoarima glumljenje naklonosti prema izvesnoj gospođici, ćerki pukovnika Rebindera, kako bi bio blizu svoje udate prijateljice. Veliki trijumf beleži u trenutku kada ženu majora svog puka, gospođu Han, koja je u međuvremenu postala pobožna a samim tim i nedostupnija, uspeva da ubedi da se prepusti strastima. Sa suprugom potpukovnika Butkeviča družio se u nekoliko navrata, isprva ne dobijajući mnogo više od prijateljstva. „Ma koliko žena bila obazriva, ipak naiđu trenuci u kojima se ona predomisli“ (Piščević 2003: 155). Ako je i bilo takvih koje nisu poklekle pred šarmom mladog vojnika, mi o tome ne saznajemo. Iz memoara se jasno vidi koliko je Piščević računao na svoju slatkorečivost i moć ubeđivanja. Čak je u jednom trenutku bio sa dve žene istovremeno – gospođa Pančulidze mu je otkrila lepotu prave ljubavi, a gospođa Linicka mu je u kabinetu svog muža rasplamsavala strast. „U zagrljajima gđe Linicke zanosio sam se ljubavlju, a vraćajući se gđi Pančulidze, tinjao sam pred njenim nogama od iste te ljubavi“ (Piščević 2003: 207). I u slučaju gospođe Pančulidze poslužio se lažnom zaljubljenošću u sestričinu njenog muža kao paravanom, diverzijom za aferu koja se odigravala u bračnoj odaji. Na listi njegovih ljubavnica našla se i gospođa Martinova koja se tajno susrela s njim. Međutim, avantura sa ćerkom doktora Šmita, kasnije suprugom kapetana Kuglova, gotovo ga je stajala glave jer je bivša ljubavnica pokušavala da ga sabotira na sve načine.
Sve epizode preljube jednog momačkog života naglo su zavšene onog trenutka kada je Piščević upoznao tada još udatu gospođu Mitendorf i poželeo da je načini svojom suprugom. Noć pre susreta s njom u njemu sve besni, kao i vremenske prilike na dan venčanja Save Tekelije, predskazujući veliku promenu. Piščević kazuje da je „sasvim tačno da žena dobrog ponašanja nameće ophođenje i najsmelijem muškarcu“ (Piščević 2003: 309). Uvređujuće bi bilo za takvu ženu da bude nečija, pa i njegova ljubavnica, i u tome se vidi njena izuzetnost. NJihova uzajamna opčinjenost koja vodi do radikalnih promena u životima i jednog i drugog, slična je opčinjenosti Dimine junakinje Margerite svojom najvećom ljubavlju Armanom Divalom i obrnuto. Nakon što se sporazumno razvela od gospodina Mitendorfa, koji je priznao da nije u stanju da bude suprug, Piščevićeva buduća nevesta i srpski Kazanova počinju zajednički život. NJeno prisustvo isceljuje sve neprijatnosti, čak i kada porodični problemi počnu stihijski da nadolaze. Na pola pisanja o njima, završava se memoarska ispovest, prekinuta smrću svog sačinitelja u četrdeset prvoj godini života.
Goran Maksimović u knjizi Trijumf smijeha govori o značajnoj ulozi sarkazma u Tekelijinom ispovednom delu kao „krajnjeg i deformisanog stepena duhovitog prikrivenog ismijavanja i neposredne najave ili realizacije grotesknih situacija“ (Maksimović 2003: 74). Ženidbena kalvarija ima takav karakter, budući da Tekelija ovaj incident posmatra kao splet nesrećnih okolnosti koje su se poklopile na njegovu štetu. Groteskna je njegova potraga za zdravom ženom koja će mu roditi naslednika, a koja se okončava na poznat, nesrećan način. Opisanije života sam čin ženidbe prikazuje kao loš i poguban po čoveka. Na jednom mestu Tekelija kaže: „Oženi se Napoleon […] može se rešti da je počeo biti nesrećan“ (Tekelija 1989: 149). Nemili događaji koji su usledili morali su učvrstiti njegove stavove po tom pitanju.
Za razliku od njega, Aleksandar Piščević u ženidbi vidi priliku da raskrsti sa kazanovističkom[2] prošlošću i posveti se stvaranju porodice sa ženom koju voli. Primer još jedne ženidbene groteske jeste činjenica da je njegova nevesta (nimalo iznenađujuće) udata u trenutku kada ju je upoznao, bila i njegov poslednji preljubnički trofej.
Autori ovih memoara govore o preljubi na dva različita načina: kod Piščevića je podrazumevana, neodvojivi deo njegovih ljubavnih osvajanja. Kod Tekelije je problematizovana, između ostalog i razlog za raskidanje braka sa nevernom ženom. Tekelija je onaj koji je prevaren i govori iz te perspektive, a Piščević je onaj sa kojim ruske gospođe varaju svoje muževe, pa je njegova perspektiva mnogo drugačija. Bez imalo kajanja ili bojazni, mladi vojnik pomalo hvalisavo sve pobede ucrtava u svoj ljubavni atlas. S druge strane, Sava Tekelija je patnik od kojeg je preljuba (pored drugih supružničkih izneveravanja) napravila čoveka koji se skoro deceniju povlačio po sudovima uludo trošeći novac i pokušavajući da spase okaljano ime. Verovatno na Piščevićevu ispovest uopšte ne bi gledao sa simpatijama.
Shodno biblijskoj paraboli, gotovo da nema osobe upoznate sa slučajem preljube u Tekelijnim memoarima koja ne bi hitnula kamen na prevrtljivu Amaliju Bezeg. Pitanje je – koliko bi ljudi bacilo kamen na Aleksandra Piščevića?
Foto: privatna arhiva
LITERATURA
Aleksić 2009: B. Aleksić, Kazanovistička erotika (Erotica casanoviana), Beograd: Službeni glasnik.
Aligijeri 2005: D. Aligijeri, Pakao, Beograd: Prosveta.
Eraković 2009: R. Eraković, „Opisanije dobrih dela jednog Arađanina“ u: Letopis Matice srpske, br. 483–484, Novi Sad.
Maksimović 2003: G. Maksimović, „Komično kao elemenat narativne strukture: Autobiografska proza“ u: Trijumf smijeha: komično u srpskoj umetničkoj prozi od Dositeja Obradovića do Petra Kočića, Niš: Prosveta.
Pavić 1985: M. Pavić, „Tema ʼvečitog mladoženjeʼ u srpskoj književnosti“ u: Istorija, stalež i stil, Novi Sad: Matica srpska.
Pavić 1991: M. Pavić, „Memoarska književnost i putopisi“ u: Istorija srpske književnosti klasicizma i predromantizma: Predromantizam, Beograd: Dosije, Naučna knjiga.
Piščević 2003: A. Piščević, Moj život (1764–1805) – uspomene. Novi Sad: Matica srpska.
Tekelija 1989: S. Tekelija, Opisanije života moga, Beograd: Nolit.
Teodosije 1988: Teodosije, „Žitije Svetog Save“ u: Žitija, Beograd: Prosveta, SKZ.
[1] Sava Tekelija rođen je 1761, a Aleksandar Piščević 1764. godine.
[2] „Kazanova“, kao antonomastički naziv u enciklopedijskim rečnicima, važi kao zajednički naziv za zavodnika, ljubavnog pustolova i osvajača žena“ (Aleksić 2009: 247).
Ostavi komentar