Autor: prof. dr Boris Stojkovski
Kao što je dobro poznato, naredne nedelje, 2. aprila 2023. godine je drugi krug izbora za predsednika Crne Gore. Kandidati koji su se probili do drugog kruga jesu dosadašnji predsednik te zemlje Milo Đukanović i kandidat Pokreta Evropa sad Jakov Milatović. Crnogorski izbori nose sa sobom dosta komplikovanih i nerešenih pitanja. Od onog korpusa o kojem je najčešće i bilo reči, a to je niz identitetskih pitanja, od istorije, jezika, crkve pa sve do tema vezanih za korupciju i organizovani kriminal.
No, jedna od takođe izuzetno značajnih tema, pokrenuta još 30. avgusta 2020. godine, jeste i pitanje smenjivosti vlasti u Crnoj Gori. Naime, od 1945. godine kada je na vlast nakon Drugog svetskog rata došla Komunistička partija Jugoslavije (Savez komunista Jugoslavije), dakako njen crnogorski ogranak, vlast se u Crnoj Gori nije promenila. Demokratska partija socijalista, na čijem je čelu od 1997. godine upravo Milo Đukanović, pravna je naslednica crnogorske komunističke partije, te je na vlasti neprekidno bila i od obnavljanja, odnosno uvođenja višestranačja. Tako da bi eventualna pobeda Jakova Milatovića na izborima 2. aprila ove godine bila uistinu jedan važan korak koji bi crnogorsku demokratiju ojačao jer bi se aktivirao princip koji u ovoj zemlji jako teško funkcioniše – to je upravo princip smenjivosti vlasti. On je već zaživeo na lokalnom, pa donekle i na parlamentarnom nivou, ali bi smenom čoveka koji je personifikacija jednog žilavog, ali ipak okoštalog sistema, demokratija u Crnoj Gori uistinu počela da pokazuje sasvim nove obrise.
A zbog čega je ovaj princip smenjivosti vlasti toliko bitan? Razloga je pregršt. Počnimo od činjenice da su utemeljivači moderne demokratije upravo tu videli veliku prednost ovog sistema u odnosu na apsolutizam i slične druge sisteme koji su vladali Evropom i svetom. Mogućnost smene vlasti u demokratskom društvu je u suštini jedan od njegovih temelja. Uistinu, ako neko društvo sebe smatra demokratskim i naprednim po merilima zapadne demokratije, smenjivost vlasti mora biti imperativna kategorija.
Čak i u doba srednjeg veka, koje se po svemu razlikuje od ovog sadašnjeg, postojala je ponekad ideja o tome da se loš vladar može i treba smeniti. Ako samo istaknemo englesku Veliku povelju sloboda iz 1215. godine ili Zlatnu bulu donetu 1222. godine u našem neposrednom susedstvu, Ugarskoj, uočavaju se neke zanimljivosti. Ukoliko se vladar ne bi držao odredaba ovih dokumenata, plemstvo bi imalo pravo da se podigne protiv njega. Štaviše, u Velikoj povelji sloboda se nazire i početak ili bolje rečeno zametak parlamenta. Naravno, opet ističemo da je ovo ipak srednjovekovni svet, ali je nužno istaći činjenicu da je ideja o smenjivosti vlasti postojala čak i u jednoj takvoj epohi.
Postoje i retki primeri iz još starijeg doba kakav je Lucije Kvinkcije Cincinat (oko 519. g. p. n. e – oko 430. g. p. n. e). Bio je primer rimskih vrlina, naročito državničkih. O njemu postoji priča (koju neki naučnici dovode u pitanje) da je bio osoba koja je nakon 16 dana na poziciji diktatora spasio konzulsku rimsku vojsku u borbi sa Ekvima i Sabinjanima i da se onda odrekao apsolutne vlasti i mirno vratio na svoju farmu. Po njemu je i grad Sinsinati u Sjedinjenim Državama dobio ime, a i sam Vašington je često poređen upravo sa njim. Pojedinaca, dakle, koji su imali svest o neophodnosti promene vlasti, odricanja ili ograničenja apsolutizma je uvek bio kroz istoriju.
No, savremen princip smenjivosti vlasti o kome je reč u ovom slučaju i koji bi trebalo da se odnosi i na Crnu Goru jeste iz moderne istorijske epohe. Evo nekoliko primera iz moderne istorije koji o tome najrečitije svedoče. Mandat predsednika Sjedinjenih Američkih Država, kao što je dobro poznato, po ustavu iz 1788. godine traje četiri godine, a Ustav u svojoj osnovi nije predvideo ograničenje reizbora, odnosno broja mandata na ovoj najvažnijoj državnoj funkciji u SAD. Međutim, prvi predsednik i jedan od osnivača SAD DŽordž Vašington (1789–1797) je posle drugog mandata odbio treću kandidaturu, a isto to je učinio i treći američki predsednik Tomas DŽeferson (1801–1809), pa je tako stvoren ustavni običaj da predsednik može biti izabran samo na dva mandata uzastopno. No, u vreme Drugog svetskog rata Frenklin Delano Ruzvelt je bio izabran i u trećem, pa i četvrtom predsedničkom mandatu (1933–1945), tako da je nakon ovog, ipak svojevrsnog presedana u vanrednim okolnostima, XXII upravnim amandmanom iz 1951. godine konačno utvrđeno ograničenje za izbor predsednika na dva uzastopna mandata. I to je princip koji je u SAD primenjen do današnjeg dana. Ograničenje vlasti predsednika je tako pravno sankcionisano i niko u istoriji SAD od predsednika nije prekoračio ovu odredbu. Smenjivost vlasti je tako u ovoj zemlji, toliko bitnoj za savremenu demokratiju, postulat koji se ne dovodi u pitanje.
Jedan posebno zanimljiv slučaj za ovu temu jeste primer Vinstona Čerčila. On je bez sumnje jedna od najbitnijih ličnosti HH veka, a predstavlja i jednog od najpoznatijih političara uopšte u istoriji, naročito modernoj. Za istoriju Velike Britanije njegov značaj je nemerljiv pre svega zbog pobede u Drugom svetskom ratu. Takođe, bio je jedna od ključnih ličnosti koja je, uz SSSR i SAD, doprinela da i Ujedinjeno Kraljevstvo bude jedna od zemalja saveznica koje su izvojevale pobedu nad Adolfom Hitlerom i njegovim partnerima u Silama Osovine. No, upravo njegov primer možda i ponajbolje ilustruje koliko je princip smenjivosti vlasti blagorodan i blagotvoran za demokratiju.
Iako je značaj uloge Vinstona Čerčila u Drugom svetskom ratu bio neosporan, uspeo je da stvori mnoge neprijatelje ili bolje rečeno političke i ideološke neistomišljenike u svojoj domovini. Javno se usprotivio brojnim popularnim idejama kao što je obezbeđenje zdravstvenog osiguranja i boljeg školovanja za najveći deo populacije što je izazvalo veliko nezadovoljstvo u narodu, a naročito u onim slojevima koji su aktivno učestvovali u Drugom svetskom ratu. Imao je izjave koje su, najblaže rečeno, bile ocenjivane kao problematične, kada je za svoje najljuće političke protivnike izjavio da bi im bio potreban Gestapo kako bi pobedili. Takva jedna izjava iz 1945. godine izrečena iz usta ličnosti tolikog formata kao što je to bio Čerčil, može biti samo težak autogol. I izborni rezultati su pokazali sav paradoks demokratije i pobednik nad Hitlerom je bio pobeđen od svog naroda. Na prvim posleratnim izborima 1945. godine Vinston Čerčil je pretrpeo težak poraz od kandidata Laburističke partije Klementa Atlija. Neki istoričari smatraju da je predominantan stav britanskog naroda bio da političar koji tako dobro vodi državu u ratu neće moći da je isto tako dobro vodi i u miru. Drugi pak tvrde da su poražavajući rezultati na izborima posledica ne negativnog stava prema Čerčilovoj ličnosti već loših rezultata vladavine Konzervativne partije ostvarenih tridesetih godina za vreme Boldvina i Čemberlena.
Narednih šest godina Vinston Čerčil je bio opozicioni vođa. Poraz je prihvatio dostojanstveno i ne samo što nije napustio politiku, već je diljem Evrope držao predavanja, imao javne nastupe i nastavio aktivno da participira u političkom životu. Već naredne 1946. godine pamti se njegov govor na Univerzitetu u Cirihu kada je izneo neophodnost formiranja Sjedinjenih Evropskih država koje bi ojačale Stari kontinent. Vinston Čerčil je tako, kao opozicioni lider u svojoj zemlji, bio jedan od svojevrsnih pokretača panevropskog pokreta (koji je postojao i u međuratnom periodu) i utemeljivač ideje na osnovu kojih je formirana moderna Evropska Unija.
Iste 1946. godine, nakon govora u Vestminster koledžu u Misuriju kada je Čerčil, koji je inače bio gost tadašnjeg američkog predsednika Harija S. Trumana, izjavio da je spuštena u Evropi gvozdena zavesa što je postala svojevrsna simbolika Hladnog rata. Laburisti su 1951. godine doživeli težak poraz na opštim izborima u Velikoj Britaniji i Vinston Čerčil je formirao svoj treći kabinet na čijem će čelu ostati naredne četiri godine. I tada je akcenat bio na spoljnoj politici, zbog čega mu je onovremena domaća javnost i zamerala, i to je imalo dalje posledice na unutrašnji razvoj njegove Konzervativne partije, a on sam je odstupio 1955. godine, već poprilično bolestan i umoran.
Dakle, kako se iz ovog kratkog ekskursa vidi, razvijene demokratske tradicije u najvećim silama sveta, kakvo je nesumnjivo Ujedinjeno Kraljevstvo i te kako poznaju princip smenjivosti vlasti i to čak i u slučaju onih ljudi koji su ostavili neizbrisiv trag čak na celokupnu istoriju pa i na tako krupne događaje koji su promenili ceo svet kao što je to bio Čerčilov uticaj na Drugi svetski rat.
Kada je reč o zapadnoevropskim zemljama, ne treba posebno isticati primer Italije. U ovoj zemlji smenjivost vlada i vlasti veoma je česta pojava, a neki istraživači bi možda čak rekli da je to druga krajnost u odnosu na samovladu. Poznato je da su od kraja 50-ih godina HH veka pa na dalje mnoge italijanske vlade trajale po mesec dana ili tek nekoliko meseci. No, zbog istorijskih i geografskih veza Crne Gore sa Italijom, ovaj primer bi možda ipak trebalo istaći. Tamo je, dakle, princip smenjivosti vlasti oličene u vladi, odnosno Savetu ministara, jedna sasvim uobičajena i čak izuzetno česta praksa.
Što se, pak, Srbije tiče, pod uticajem prvenstveno Srba iz Austrije, odnosno Habzburške monarhije (od 1867. godine Austrougarske) sve je veći upliv ideja o ograničenju kneževske vlasti, a u tome se ističu ustavobranitelji. Oni su predstavljali svojevrstan pokret usmeren ka ograničenju apsolutne vlasti kneza Miloša Obrenovića. Osim toga, ovaj pokret imao je i druge ideje kao što su uređenje svojinskih odnosa, sloboda trgovine i regulisanje činovničkog položaja. Jedna od tekovina ustavobraniteljskog doba (1842–1858) jeste i donošenje Građanskog zakonika 1844. godine, pisanog opet po uzoru na austrijski. No, još jedan važan momenat iz ovog perioda jeste i smenjivost vlasti koja je, iz raznih razloga, pre svega ozbiljnih političkih suprotstavljenosti, bila više nego prisutna. Vlade su se smenjivale u ustavobraniteljskoj Srbiji prilično velikom brzinom, te je od 1855. godine, kad se desio pad Simićeve vlade, pa sve do kraja vladavine kneza Aleksandra Karađorđevića, tj. događaja na Svetoandrejskoj skupštini 1858. godine, smenjeno ukupno pet vlada. Iako su razlozi za ovako dinamičan politički život ipak bili mnogobrojni, mlada srpska demokratija se ovim sve više učvršćivala a moderna srpska država počela je ubrzano da se uređuje pravno i da napreduje ekonomski. Uostalom, već za nepune dve decenije od ovih događaja, jula 1878. godine Srbija, kao i Crna Gora, ušle su u krug međunarodno priznatih i suverenih država kakvih je u onovremenom svetu bilo vrlo malo.
Kroz čitavu istoriju sveta, od rimskog i vizantijskog senata, engleskih barona, ugarskog ili nemačkog plemstva, francuskog i britanskog parlamenta, srpskih ustavobranitelja, postojale su namere da se zaustavi i ograniči vladarska apsolutna vlast. Isto tako, posebno u modernom periodu, jačanjem demokratskih i liberalnih ideja, te formiranjem građanskog staleža, umrežuju se politički i demokratski principi u dnevni parlamentarni i uopšte politički život. Jedan od najbitnijih faktora koji su u stanju da ograniče apsolutnu vlast pojedinih političara, pored ustava i drugih reformi, jeste svakako i princip smenjivosti vlasti. Ovaj princip je u samom korenu svih ideja savremen političke liberalne i demokratske teorije. Vlast je ta koja treba da služi narodu, a ne treba narod i svi građani neke zemlje da budu zatočenici i taoci jednog režima, oličenog u nekoj političkoj partiji ili pak pojedincu na istaknutoj poziciji. Istorija nas uči da svaka diktatura pre ili kasnije nužno krene u tiraniju i okrene se protiv svih svojih građana. Isto tako, kao učiteljica života, nas upućuje da, ukoliko je proklamovani cilj živeti u modernom demokratskom društvu, smenjivost vlasti mora biti jedna od osnovnih postulata na kojima bi funkcionisao politički život. Izgrađen sistem sa smenjivim pojedincem i grupama na vlasti jeste ono što čini temelj moderne demokratija. Tako nešto je svakako neophodno 2. aprila i Crnoj Gori.
Ostavi komentar