Autor: msr Ognjen Karanović, istoričar
Pored epske pesničke tradicije, srpski etnički kolektivitet Jakšiće je upamtio i na drugačiji način. Navedeno pamćenje nalazi se u snažnoj vezi sa ulogom i značajem porodice u sferama materijalne kulture koja svoj uticaj svakako proteže i na aspekte ranije pominjane duhovne kulture. Slično drugim velikaškim porodicama i Jakšići su kolektivno pamćenje na njih „ugradili u kamen svetinja i kula“. Kada su u pitanju ostaci materijalne kulture koja se na bilo koji način dovodi u vezu sa Jakšićima, teško je odvojiti predanje od istorijske istine. Narodna tradicija i predanje Jakšićima su pripisali posedništvo nad kulom Nebojšom ispod Kalemegdana u Beogradu, kao i ktitorsku ulogu pri izgradnji, ali ponovo i posedništvo nad crkvom Ružicom, što nije proverivo i ne odgovara istorijskim faktima. Jakšići su zaista posedovali jedan dvorac u Gornjem gradu u Beogradu, a takođe i po njima nazvanu „Jakšića kulu“ koja se „sa krajnjeg dela Kalemegdana lepo vidi“. Jakšići su pružali novčanu pomoć svojim rođacima iz despotske kuće Brankovića prilikom izgradnje manastira Krušedol.[1] Međutim, mnogo polemike u modernoj srpskoj istoriografiji izaziva pitanje zadužbinarske uloge Jakšića prilikom nastanka manastira Bezdina i Hodoša u Pomorišju. Na imanju Jakšića, kraj sela Munare, na levoj obali nasipima ukroćenog Moriša, sazidan je manastir Bezdin.[2] Nasuprot široko rasprostranjenom usmenom predanju da je Bezdin zadužbina vlastelinske porodice Jakšić koja je Munaru imala u posedništvu od 1529. godine, nigde se u izvorima izričito ne spominju Jakšići kao ktitori ovog manastira. Naprotiv, najstariji pouzdani pisani spomen o manastiru Bezdinu jeste zapis na manastirskom Psaltiru koji se danas nalazi u Vladičanskom dvoru Eparhije banatske u Vršcu i u njemu se navodi: „Va ime Otca i Sina i Sveta Duha. Da se ima znati kade poče se manastir Bezdin praviti: ot sozdanija mira 7048, Roždestva Hristova 1539, i nareče se hram Vavedenje Bogorodici, nastojanijem Joasava Milutinovića, arhimandrita, i sa pomoščiju vaseja brati i hristijana, pri mene ikonomu Leontiju Bogojeviću, jeromonahu“.[3] Dakle, u tekstu jasno piše da su manastir gradili „bratija i hristjani“. Takođe, potrebno je da se prisetimo da su potomci braće Jakšić, odnosno druga i treća generacija porodice u trećoj i četvrtoj deceniji XVI veka, bili daleko privrženiji katoličkoj veroispovesti, nego pravoslavnoj konfesiji i srpskim etničkim korenima, pa je možda teže i zamisliti da bi pristupili tako zahtevnom poduhvatu, kao što je izgradnja pravoslavnog hrama, odnosno manastira.
Međutim, manastir je nastao na posedu Jakšića, pa je sasvim razumljivo pretpostaviti da je građen sa njihovim odobrenjem i znanjem. Postoji mogućnost da su oni i poklonili bratstvu, tj. monasima manastira potrebno zemljište ili ga je monaštvo otkupilo, jer je cena zemljišta zbog stalne opasnosti od osmanlijskih najezda bila jeftina. Kao svojevrsni zaključak nameće se mišljenje da Jakšići možda nisu bili zadužbinari i ktitori u užem, neposrednom značenju te reči, ali su svakako pripadali delokrugu pojedinaca i porodica koji su pomagali izgradnju manastira, a koje u svom zapisu pominje jeromonah Leontije.[4] Druga pravoslavna svetinja za čiji nastanak se vezuje delatnost članova kuće Jakšića jeste manastir Hodoš ili Bodrog. Manastir Hod se kao rimokatolički samostan pominje još u XIII veku, najčešće na vlastelinskom posedu plemena Čanad. Međutim, u istom stoleću prilikom tatarske najezde uništeno je i selo Hodoš, kao i obližnji manastir. Iako je nakon najezde Čanadska oblast i samo selo Hodoš obnovljeno, manastir je ostao u ruševinama sve do kraja XV veka. Za istoriografiju i naučnoistraživačku delatnost od tog momenta se pojavljuju nedoumice i polulegende o izgradnji pravoslavnog manastira Hodoš. Pojedini i ne samo srpski istoričari tvrde da je imanje na kom se nalazi manastir, na potezu između sela Hodoš i Bodrog[5], kralj Matija poklonio Stefanu i Dmitru Jakšiću u znak zahvalnosti za pokazanu hrabrost prilikom borbe protiv Turaka. Prema datim tvrdnjama, Dmitar Jakšić II je 1498. godine obnovio manastir, ali sada kao hram i objekat Srpske pravoslavne crkve. Manastir Hodoš bio je opasan zidovima, poput tvrđave, pa je ceo kompleks dobio i jednu kulu koja je do danas sačuvana i naziva se „Jakšićev toranj“. Ovaj toranj je posebno zanimljiv jer u istorijat gradnje i autentičnog posedništva nad manastirom u vreme njegovog nastanka unosi dodatne nepoznanice i misterije. Naime, na kuli se nalazi jedan, ne samo dekorativni, već i istorijski važan detalj. Na priličnoj visini, smešten između prozorskih otvora, ugrađen je u južni zid izvesni plemićki grb, zbog čega je već u dužem periodu otvorena ozbiljna polemika između eminentnih delatnika iz oblasti heraldike o tome da li pomenuti grb pripada despotskoj porodici Branković ili gospodi Jakšićima za koje je izvesnije da su bili ktitori prilikom izgradnje manastira Hodoš.[6]
Na kraju ovog dela izlaganja, a u vezi sa pominjanjem grba na „Jakšićevom tornju“ u manastiru Hodoš potrebno je izneti i nekoliko reči o grbu plemićke porodice Jakšić. Više od nekoliko reči je i nemoguće navesti, s obzirom na to da i kada je u pitanju grb Jakšića zalazimo ponovo „u polje narodnog predanja, epike i tradicije“. Kao i druge srpsko-ugarske plemićke porodice i Jakšići su, sasvim pouzdano, imali svoj grb, ali je poznat isključivo na osnovu tzv. ilirske heraldike i kao takav nije baš najpouzdaniji. Takođe, grb Jakšića nije prisutan ni u svim „ilirskim“ grbovnicima, pa ni u Fojničkom grbovniku. Postojeći prikaz grba danas se nalazi u grbovniku koji je sačuvan u Muzeju primenjene umetnosti u Beogradu, a postojao je i u uništenom Beogradskom grbovniku. Pomenuti grb sastoji se od nekoliko celina: u centralnom planu prisutan je štit koji je horizontalnom linijom podeljen u dva osnovna polja. U gornjem polju, na srebrnoj osnovi je prikazan torzo, gornji ekstremiteti i glava crvenog zmaja sa zlatnom krunom na glavi, dekorisanom u baroknom stilu. Donje polje štita je vertikalnom osom podeljeno, opet na dve manje celine i zasebno u svakoj od njih se nalazi po pet poprečno postavljenih crnih i zlatnih sfera, pravougaonog oblika.[7] Na vrhu štita sa desne strane je postavljen riterski srednjovekovni šlem sa urezanim krstom ispod otvora za oči nosioca pomenutog segmenta zaštitne opreme. Sam šlem na prikazu grba poslužio je kao držač, odnosno oslonac za plašt koji se sastoji iz dva dela i proteže se na levu i desnu stranu od štita. Deo plašta koji se nalazi na desnoj strani je crno-zlatne boje, a drugi deo je dekorisan crveno-srebrnim nijansama.[8] Krajevi plašta su bogato ukrašeni kićankama. Šlem prekriven delovima plašta je poslužio kao oslonac ili postolje na kome stoji petao. Potpuno je nesigurno da li je plemićka porodica Jakšić uopšte imala grb prikazan i opisan na ovaj način. Sasvim je izvesno da se autor datog grbovnika, kao i u nekim drugim slučajevima, prilikom njegove izrade rukovodio veličanstvenim nasleđem srpske tradicije narodnog predanja i epske pesme o braći Jakšić. Prikazani grb, legendarne predstave o životu braće i njihovih potomaka u junačkim pesmama, kao i istorijski više autentično ktitorstvo i zadužbinarska delatnost Jakšića u odnosu na prevažne centre duhovnosti i prosvećivanja srpskog sveta nepobitan su dokaz da je riznica etničkog i kulturnog nasleđa tradicije srpskog kolektiviteta očuvala prekopotrebnu svest o značaju i ulozi ove porodice i pre same nauke i istoriografije. Srpski svet je, ne uvek sistematski i osmišljeno, ali u kontinuitetu, čuvanjem i prenošenjem „s naraštaja na naraštaj“ bogatog duhovnog i materijalnog nasleđa stvorio pravi segment stožera etničkog i pravoslavno-konfesionalnog karaktera svog bića. Jakšići u ovim procesima imaju nemerljiv doprinos.[9]
IZVORI I LITERATURA
Bugarski, Stevan; Stepanov, LJubomir (1999). Manastir Bezdin, prilog za monografiju. Temišvar: Savez Srba u Rumuniji.
Jovanović, Miodrag (2007). Srpski manastiri u Banatu. Beograd: Izdavačka kuća „Draganić“; Novi Sad: Pokrajinski zavod za zaštitu spomenika kulture.
Mrđenović, Dušan; Palavestra, Aleksandar; Spasić, Dušan (1987). Rodoslovne tablice i grbovi srpskih dinastija i vlastele (prema tablicama Alekse Ivića). Beograd: Nova Knjiga.
Panić, Božidar (2006). Crkva Svetog Jovana Krstitelja u staroaradskom Đukovcu, Temišvarski zbornik, 4. Novi Sad: Matica srpska.
Ruvarac, Dimitrije (1918). Manastir Krušedol. Karlovci.
Ćorović, Vladimir (2002). Srpska despotovina u Sremu, rukopis iz ostavštine, Sveske Matice srpske, građa i prilozi za kulturnu i društvenu istoriju, 38, Serija književnosti i jezika, sveska 10. Novi Sad: Matica srpska.
[1] Izgradnju manastira Krušedola je pored pomoći ruskog velikog kneza Vasilija III, budućeg zeta Ane Jakšić – Glinske pomagao i Jovan NJegoje Basaraba, inače prijatelj vladike Maksima Brankovića, bivšeg srpskog despota, vidi: Dimitrije Ruvarac, Manastir Krušedol, Karlovci, 1918, 35. Uporedi i Vladimir Ćorović, Srpska despotovina u Sremu, rukopis iz ostavštine, Sveske Matice srpske, građa i prilozi za kulturnu i društvenu istoriju, 38, Serija književnosti i jezika, sveska 10, Matica srpska, Novi Sad, 2002, 70.
[2] Božidar Panić, Crkva Svetog Jovana Krstitelja u staroaradskom Đukovcu, Temišvarski zbornik, 4, Matica srpska, Novi Sad, 2006, 32. Uporedi i Miodrag Jovanović, Srpski manastiri u Banatu, Izdavačka kuća „Draganić“, Pokrajinski zavod za zaštitu spomenika kulture, Novi Sad, 2007, 111.
[3] Stevan Bugarski, LJubomir Stepanov, Manastir Bezdin, prilog za monografiju, Savez Srba u Rumuniji, Temišvar, 1999, 62. Prema pojedinim tvrdnjama Bezdin je bio zadužbina Jovana Jakšića, gde se verovatno misli na najstarijeg sina Dmitra Jakšića I, a opet prema određenim mišljenjima manastir je zadužbina despota Brankovića, vidi: Arkadije, Manastir Hodoš, reč povodom izveštaja Dra Mite Mušickog saborskom odboru, u Banatu, 1903, 4.
[4]Selo Munara se krajem XV veka nalazilo u posedu Miloša Belmuževića i bilo je predmet ostavine testatora koji je ovo imanje ostavio u nasledstvo svojoj ćerki Milici. Preko Milice Belmužević, bračnim vezama, Jakšići su došli u posed Munare. Uporedi i Miodrag Jovanović, Srpski manastiri u Banatu, Izdavačka kuća „Draganić“, Pokrajinski zavod za zaštitu spomenika kulture, Novi Sad, 2007, 112.
[5] Prema imenima sela i manastir se dvojako nazivao kao Hodoš ili kao Bodrog, vidi: Miodrag Jovanović, Srpski manastiri u Banatu, Izdavačka kuća „Draganić“, Pokrajinski zavod za zaštitu spomenika kulture, Novi Sad, 2007, 145.
[6]Svakako, postoji mogućnost da su i pojedini članovi srpske despotske porodice Branković bili ktitori manastira Hodoša – Bodroga. O manastiru Hodošu uporedi i Arkadije, Manastir Hodoš, reč povodom izveštaja Dra Mite Mušickog saborskom odboru, u Banatu, 1903, 1–8.
[7] Ukupno ima deset sfera, pet zlatne i pet crne boje.
[8] S obzirom na vreme pojavljivanja ovog prikaza grba u „ilirskim“ grbovnicima, dakle u XIX veku, postoji mogućnost da se pri izboru boja (dominantna crna, zlatna, pa i crvena boja) za ukrašavanje ovog grba autor rukovodio heraldičkim simbolima države i prostora u kome je i obavljao svoju delatnost – Habzburške monarhije.
[9] Dušan Mrđenović, Aleksandar Palavestra, Dušan Spasić, Rodoslovne tablice i grbovi srpskih dinastija i vlastele (prema tablicama Alekse Ivića), Nova Knjiga, Beograd, 1987, 157–161. Uporedi i Miodrag Jovanović, Srpski manastiri u Banatu, Izdavačka kuća „Draganić“, Pokrajinski zavod za zaštitu spomenika kulture, Novi Sad, 2007, 111.
Ostavi komentar