Autor: msr Srđan Graovac, istoričar
Istok ili Zapad – dilema pred kojom se Rusija svakako ne nalazi prvi put. Međutim, čini se da je danas ona aktuelnija više nego ikad u poslednjih tri veka. Tačnije, to pitanje se nije na ovako ozbiljan način ni postavljalo još od vremena Petra Velikog, koji je pred istom dilemom bio krajem XVII i početkom XVIII veka. Naime, od eskalacija rata u Ukrajini, 24. februara 2022. godine, zemlje političkog Zapada ušle su u ekonomski, medijski, kulturni, a delimično i vojni obračun sa Rusijom. Odnosno, sankcijama nametnutim ruskoj državi, uz otvoreno naoružavanje Ukrajine, SAD i njihovi evropski partneri otpočeli su svaki mogući rat protiv Rusije, sem direktnog oružanog. U tim okolnostima Ruska federacija, našla se duboko izolovane u odnosu na Zapad, što svakako ostavlja značajne posledice po funkcionisanje te zemlje. Posebno kada uzmemo u obzir da je Rusija ne samo decenijama, već vekovima unazad, važan deo evropskog civilizacijskog, kulturnog, ali i političkog kruga. Upravo tu, na starom kontinentu Rusija je bazirala ne samo centar svog sveukupnog razvoja, već i središte širenja sopstvenog političko – bezbednosnog uticaja. Samim tim, ta dilema Istok ili Zapad, koja se danas postavlja pred Rusiju, suštinski je iznuđena i voljom Zapada podignuta na pijedestal kao jedno od najvažnijih pitanja. Sa druge strane, koliko god ideja dramatičnog zaokreta spoljnopolitičke, ekonomske, kulturne, sportske i svake druge orjentacije Rusije prema Istoku delovala kao jedino moguće rešenje, činjenica je da bi ona iziskivala nimalo lake ni jednostavne rezove. Odnosno, ta promena zahtevala bi radikalne i sveobuhvatne rezove u ruskom društvu. Svakako ne iste, ali u dobroj meri slične onima koje je pre više od tri veka u toj velikoj evro-azijskoj zemlji sprovodio Petar I Romanov, najveći reformator u Istoriji Rusije.
Nije Petar I (1672–1725) slučajno dobio nadimak „Veliki“ ili „otac nacije“. Dubina i dalekosežnost promena koje je sproveo u ruskom društvu ostavile su trajne posledice po dalju sudbinu te zemlje. Ne samo što je uveo Rusiju u red velikih evropskih i svetskih sila, Petar je presudno uticao i na to da se Rusija potpuno otvori prema Zapadu. Tačnije, da prihvati zapadne principe kao temelj svog daljeg ekonomskog i kulturnog, odnosno, opštedruštvenog razvoja. Nije takva odluka Petra Velikog bila nimalo slučajna. U mladosti, dok mu kormilo države još uvek nije bilo u rukama, Petar se upoznavao sa naučno-tehnološkim, kao i kulturnim dostignućima Zapada. U Rusiji tog vremena gotovo pri svakom većem gradu, trgovačkom centru, postojale su svojevrsne zapadnjačke četvrti. Naseobine, ograđene i izolovane od običnog ruskog sveta, u kojima su boravili i živeli Evropljani, mahom trgovci, poslom vezani za Rusiju. Ove naseobine, uređene potpuno u skladu sa evropskim standardima tog vremena, predstavljale su Petrov prvi kontakt sa zapadnjačkom kulturom. Posećujući tamošnje kafane, družeći se sa trgovcima, moreplovcima i vojnicima, Petar je stekao prva iskustvo o evropskom načinu života i dostignućima. Odnosno, o svemu onome što je taj deo sveta učinilo superiornim u odnosu na ostatak naše planete, pa i tadašnju Rusiju. Upravo su te činjenice presudno uticale na Petra da, onda kada preuzme vlast, započne radikalne reforme unutar ruskog društva i to baš po zapadnom uzoru. Istovremeno, sprovodio je odlučnu ekspanzivnu politiku prema Baltičkom i Crnom moru, ne bi li svojoj zemlji obezbedio strateški važan pristup svetskim plovnim putevima.
Sve do 1689. godine Petar I je živeo u senci svoje polusestre Sofije Aleksejevne koja je kao regentkinja vršila vlast u zemlji. Petar i njegov stariji polubrat Ivan, inače i fizički i umno bolestan, bili su savladari, ali bez mogućnosti da utiču na ključne političke tokove. Tek nakon što se direktno obračunao sa polusestrom, zatvorivši je u manastir, Petar je te 1869. preuzeo vlast. Doduše, pošto je još uvek bio maloletan regentsku dužnost obavljala je njegova majka Natalija, koje će praktično sve do svoje smrti imati presudan uticaj na politiku zemlje. Zato, tek od 1694. godine Petar u punom kapacitetu preuzima vlast i kreće u realizaciju svojih velikih planova. Mladi ruski car je dobro razumeo da moć zapadno-evropskih zemalja počiva na floti, kako vojnoj tako i trgovačkoj. Teritorijalno, Rusija tog vremena, bila je najveća evropska zemlja, ali izuzetno ograničenog pristupa morima. Tačnije, sem luke Arhangelsk na Belom moru, koja je dobar deo godine bila okovana ledom, Rusija nije imala pristup ni Baltičkom ni Crnom Moru. Na severu Baltikom je gospodarila moćna Švedska, jedna od vojno najorganizovanijih država tog vremena, dok je na jugu Crno more kontrolisala, preko svojih tatarskih saveznika na Krimu, snažna Osmanlijska imperija. Prvobitni plan Petra Velikog bio je da iskoristi Veliki turski rat (1683–1699), kako bi obezbedio svojoj zemlji izlaz na Crno more. Petar uspeva, doduše iz drugog pokušaja, 1696. godine da zauzme utvrđenje Azov i obezbedi pristup svoje zemlje Azovskom, a indirektno i Crnom moru. Međutim taj prvi veliki Petrov uspeh na međunarodnom planu nije značio i trajnu orjentaciju ruske ekspanzionističke politike prema jugu.
Pošto nije uspeo, tokom svoje velike diplomatske misije („Velika ambasada“) po evropskim zemljama, da obezbedi saveznike za dalji rat protiv Osmanlija, okrenuo se Baltičkom moru. Inače, iako Petrovo gotovo jednoipogodišnje diplomatsko proputovanje po Evropi nije dalo rezultate u pravljenju antiturske koalicije, u nečemu ipak jeste. Petar se iz ove diplomatske misije vratio sa stotinama stručnjaka, zanatlija, radnika, svih onih koje je poveo sa sobom kako bi mu bili oslonac u naučnom, privrednom i kulturnom modernizovanju Rusije. Petar je to proputovanje iskoristio da se iz prve ruke upozna sa dostignućima zapadnih država. Nije se libio da pod lažnim imenom obilazi holandska i engleska brodogradilišta, radionice i druge proizvodne pogone. Čak je kao običan uposlenik radio u holandskom brodogradilištu kako bi stekao dragoceno znanje i iskustvo koje će primeniti u svojoj zemlji. Inače, bio je veoma specifičan vladar, prevashodno praktičar, a tek onda mislilac i teoretičar. Neretko je lično, ne samo nadgledao već i učestvovao u izgradnji brodova ili vojnih i drugih infrastrukturnih objekata. Takođe, nije bio od onih krunisanih glava koji su iz prestonice upravljali zemljom. Kao veoma operativan vladar neretko je lično predvodio diplomatske misije i vojne pohode. Direktno je učestvovao u stvaranju saveza Rusije sa Poljskom, Danskom, Brandenburgom i Hanoverom protiv Švedske, kao što je i predvodio svoju vojsku u Poltavskoj bici, najvažnijem i presudnom boju u tom za Rusiju sudbonosnom Velikom severnom ratu.
Naime, pošto je uspeo da oformi antišvedsku koaliciju Petar se upustio u rat koji će trajati dvadeset jednu godinu, od 1700. do 1721. godine, i koji će obeležiti njegovu vladavinu. Tokom tog obračuna sa Švedskom trpeo je i teške poraze, kao onaj kod Narve na samom početku rata, kada je izgubio gotovo celokupnu vojsku i artiljeriju. Međutim, nadljudskom upornošću, istrajnošću i odlučnošću obnovio je i reformisao rusku vojsku. Uvodeći regrutni princip u njenu popunu, modernizući je oružano i taktički, Petar je stvorio jednu od najrespektabilnijih sila na Starom kontinentu. Međutim, svo to vreme, uporedo sa vođenjem rata, radio je na uvođenju reda u poreskom sistemu, državnoj upravi, Crkvi i plemstvu. Pa se čak bavio i fizičkim izgledom i oblačenjem ruskog vladajućeg staleža. Naime, Petar je formirao Sinod, kao najviši organ pravoslavne crkve u Rusiji, i to sa laikom na njegovom čelu. Time je Crkvu potpuno potčinio sebi, slamajući moć crkvenih velikodostojnika. Stari ruski kalendar, koji je računao vreme od postanka sveta, zamenio je Julijanskim. Nova godina u Rusiji više se nije obeležavala u septembru, već prvog januara i to uz upražnjavanje pojedinih zapadnih običaja. Isto tako, obavezao je svoje plemstvo, da nosi evropska odela i da brije brade. Terao je ruske aristokrate da po ugledu na Evropljane organizuju balove i da na njih vode supruge, koje su morale nositi moderne zapadnjačke haljine. Sve to izazivalo je brojne potrese, a ponekad i pobune, u konzervativnom ruskom društvu tog vremena. Pojedinci su u Petru videli otelotvorenje antihrista, a u njegovoj vladavini najavu skorog dolaska Sudnjeg dana. Međutim, nepokolebljivi ruski car nije dozvolio da ga bilo šta spreči u sprovođenju svoje istorijske misije, a to je da Rusiju modernizuje i okrene ka Zapadu.
Pobeda u Velikom severnom ratu Petru je omogućila da realizuje svoje ciljeve. Rusija je dobila širok prilaz Baltičkom moru na kom je već 1703. godine započela gradnja nove ruske prestonice, Sankt Peterburga. Izgrađen na ušću Neve u Baltičko more, Sankt Peterburg je istovremeno predstavljao i ruski prozor ka Evropi i najbolji primer kako je Petar video budućnost Rusije. Pravljen po uzoru na evropske gradove on je do danas ostao simbol Petrovih težnji da „vesternizuje“ Rusiju. I nije Petar Veliki sve to radio zbog neke opčinjenosti Zapadom i njegovom kulturom, pomodarstva ili zbog osećaja inferiornosti i potcenjivanja sopstvenog naroda. Petar okreće Rusiju ka Zapadu pre svega zato što je uočio da je taj deo sveta postao centar globalnog razvoja. Mesto gde se kreiraju ne samo nove vrednosti, već i središte naučnih i tehničko-tehnoloških inovacija. Petar nije želeo da njegova zemlja ostane po strani tih procesa koji su zapad Evrope učinili toliko moćnom i superiornim u odnosu na ostatak sveta. Odnosno, dobro je razumeo da ukoliko Rusija ne isprati te važne razvojne tokove, veoma lako može dopasti u inferioran, pa možda čak i kolonijalan položaj u odnosu na razvijene evropske države. Zato je i načinio taj veliki, vizionarski, iskorak usmeravajući dalji razvoj svoje zemlje ka Zapadu.
Danas, kada govorimo o dilemi koja se ponovo nakon više od tri veka postavlja pred Rusiju, a to je Istok ili Zapad, delo Petra Velikog može biti dobar primer za izvlačenje dragocenih pouka. Naime, svakako da je ovaj rata sankcijama Zapada protiv Rusije aktuelizovao ovo pitanje. Međutim, to ne znači da ono već godinama unazad nije nešto o čemu se u određenim ruskim političkim i naučnim krugovima raspravlja. Glas onih koji govore o tome da je ruska budućnost na Istoku sve je jači, pogotovo kako ekonomska moć Zapada opada, dok se u Aziji formira novi centar globalnog razvoja. Danas se Rusija na svojevrstan način nalazi u sličnoj situaciji, kao i u vreme Petra Velikog. Samo što se krajem XVII i početkom XVIII veka suočavala sa dilemom, ostati začauren u tradicionalnom miljeu tadašnjeg ruskog društva i izolovan u svom delu istočne Evrope ili se otvoriti ka središtu ekonomskog i tehnološkog razvoja na zapadu kontinenta. Dok se danas pred Rusijom postavlja nešto drugačije pitanje, ostati izolovan u pokušaju traženja zajedničkog jezika sa Zapadom ili napraviti novi veliki istorijski zaokret, samo ovaj put ka Istoku. Petar Veliki tu ne bi imao dilemu. Koliko god to bilo teško i bolno on bi izabrao onaj put koji bi njegovoj zemlji obezbedio najbrži mogući razvoj. Bez obzira na stranu sveta, kao i izazove koji se na tom putu nalaze. Beskompromisno bi kormilo svog broda okrenuo tamo gde je centar globalnog razvoja, odnosno tamo gde je budućnost.
IZVORI I LITERATURA
DŽejkob Abot, Petar Veliki. Karupović: Beograd, 2008.
Robert K. Mesi, Petar Veliki: njegov život i svet. Tom 1. Laguna: Beograd, 2019.
Robert K. Mesi, Petar Veliki: njegov život i svet. Tom 2. Laguna: Beograd, 2019.
Pavel Miljukov, Istorija Rusije. Narodna kultura: Beograd, 1939.
Fjodor Uspenski, Istočno pitanje. Logos: Beograd, 2013.
Ostavi komentar