Autor: dr Aleksandra Kolaković
Iako su se posledice poraza od Prusa 1870. godine imale snažan i dugotrajan uticaj na Francusku, njen intelektualni život na kraju 19. i početkom 20. veka ispoljavao je karakteristike dinamičnog razvoja. Republika je želela da novim uređenjem grada, koji je poprimao monumentalni i trijumfalni izgled (između ostalog oličenim kroz podizanje spomenika ili izgradnju Ajfelove kule), neformalnim podržavanjem privlačne intelektualne klime i organizovanjem svetskih izložbi prikaže preporod francuske nacije. Prisustvo različitih idologija, koje su preovladavale u Evropi toga doba, među francuskim intelektualcima pokretao je želje za sticanjem novih saznanja, upoznavanjem drugih kultura, razmenu mišljenja, podsticanje kritičke i argumentovane rasprave na stranicama francuske štampe.
U francuskom akademskom životu u toku poslednje decenije 19. veka osporavane, ali i veoma uticajne bile su ideje pozitivističkog determinizma i pozivanje na prirodne nauke u objašnjavanju čoveka. Ipolit Ten i Ernest Renan imali su značajnog uticaja na formulisanje idejnih strujanja u Francuskoj, dok je politika Žila Ferija, koji se tokom sedamdesetih i osamdesetih godina 19. veka našao na čelu desnog krila republikanske stranke („oportunista“), sprovodila pozitivističke ideje u delo. Nošen verom u ideje napretka i nauke, Feri je kao glavni arhitekta francuskog kolonijalizma smatrao da nerazvijene narode treba staviti pod kontrolu razvijenih („civilizatorska misija“). On je u političku praksu i uveo ideje vere u kult progresa i protivljenje prodoru masa u politiku, a u ovom kontekstu zalagao se za lišavanje uticaja crkve u nauci. Feri je 1882. godine kao ministar prosvete započeo i proces uklanjanja uticaja crkve na školski sistem Francuske. NJegove školske reforme, koje su podrazumevale obavezno, besplatno i svetovno školstvo bile su primer koji se sledio u Evropi, pa i u Srbiji pod vladom Stojana Novakovića samo nekoliko godina kasnije. Ovim je Feri postavio temelje i aktuelnom školskom sitemu Francuske.
Diga u knjizi Kulturni život Evrope na prelazu iz 19. u 20. vek ocenjuje da je dovedena u pitanje tradicionalna nastava i isticana potreba za primenom aktivne metode. Paralelno, školstvo je usmereno ka obrazovanju građanina, razvoju svetovnih moralnih vrednosti i patriotizma. Pod tzv. „Ferijevim školstvom“ formirana je generacija francuskih intelektualaca koja je bila uticajna u društvenom životu u periodu do Velikog rata. „Rezidualni pozitivizam“ bio je zastupljen u stvaralaštvu filozofa i leksikografa Emila Litrea, književnog kritičara Emila Fagea, sociologa Emila Dirkema i filozofa Alfreda Fujea.
Poraz u ratu sa Pruskom 1871. godine imao je značajnog uticaja na percepcije francuskog nacionalizma i patriotizma. U francuskom javnom mnjenju delovala je snažna antinemačka propaganda, stoga je u periodu do 1914. godine preovladavala negativna slika nemačkog društva. Insistiranje na razvoju velikonemačke nacionalne ideje bilo je prisutno na francuskoj intelektualnoj sceni u vreme „bulanžizma“, afere Drajfus i kasnije, međunarodnih kriza (Marokanske krize). Ideja „revanša“ bila je posebno izražena nakon 1891. godine, kada je pooštrena politika germanizacije Alzasa i Lorene. Generacija Žilijena Bende, ideologa Action française (Francuska akcija) Šarla Morasa, kao i pobornika katolicizma Pola Klodela i Šarla Pegija u svojim delima prikazuje Nemce u negativnom svetlu. Na pomenuta idejna strujanja uticala je Francuska akcija, kao nacionalna stranka od 1898. godine, koja je zagovarala stvaranje „jake Francuske“. Na osnovu spisa Šarla Morasa „Enquête sur la monarchie“ („Anketa o monarhiji“) rešenje za sve probleme nestabilnog republikanskog uređenja bila je „nasledna, antiparlamentarna i decentralizirana“ monarhija.
Iako se teorija rasizma javila u Francuskoj, u delima teoretičara Vaše de Lapuža francuski nacionalizam krajem 19. veka bio je manje netrpeljiv i natopljen rasnim pobudama od nemačkog. U intelektualnom, misaonom i političkom životu Evrope krajem 19. veka preovlađujući uticaj darvinizma sa postavkama o nejednakosti rasa i prirodnom odabiru, koji se postepeno preobrazio u socijaldarvinizam. Teorija evolucije i prirodnog odabira, Čarlsa Darvina izložena u knjigama Poreklo vrsta (1859) i Poreklo čoveka (1871), iako nastala u prethodnoj epohi, svoju popularnost i najveće rasprave dobila je krajem 19. i početkom 20. veka. Tumačenja su preneta sa odnosa među pojedincima na odnose među nacijama, državama i rasama, ustupajući mesto verovanjima da superiornije nacije imaju prirodno i istorijsko pravo da svim sredstvima, uključujući i ratna, onima inferiornima nametnu svoju hegemoniju.
Socijaldarvinizam, krajem 19. veka upotrebljen je kao osnov za „civilizatorske misije“ i „teorije“ rasizma. Ostvarivanje veličine i nadmoći vlastite nacije, obrazlagano je tzv. „civilizatorskom misijom“ koju su istorija i proviđenje nametnuli narodu. U ovom periodu Francuzi su negovali svest o svojoj duhovnoj superiornosti iz čega je, posebno tokom afere Drajfus, došlo i do demonstriranja antisemitizma. Iako sa verbalnog Francuzi sporije i sa manje oduševljenja prelaze na militantni nacionalizam, ipak oživljavaju Napoleonov kult početkom 20. veka. La Ligue de la patrie française (Liga francuskih patriota), pod vođstvom Morisa Baresa i Šarla Morasa, koja je okupila veći broj značajnih desno orijentisanih intelektualaca, publicista i pripadnika slobodnih profesija, ispoljila je u svom delovanju najoštrije forme ekstremnog nacionalizma krajem 19. i početkom 20. veka. Liga je propagirala svoju ideologiju u okviru nedeljnog lista Le Mercure de France. Antinemački šovinizam izrodio je parolu „Revanš“ koja je često pominjana u okviru delovanja Lige francuskih patriota. Najveći zamah i uticaj Liga francuskih patriota imala je u periodu Drajfusove afere.
U potrazi za izvorima obnove istorijskog metoda, filozofske misli i društvenih nauka, francuski naučnici, pred kojima je uvek stajao ideal političkih sloboda, nastoje da upoznaju i nemačku intelektualnu scenu i državu u kojoj se pozivalo na odgovornost i vršenje dužnosti. Ten i Renan su koristili nemačku literaturu, a potom se tradicija nastavila u toku perioda očiglednih suprotnosti i sukobljavanja između država opterećenih kolonijalnom konkurencijom. Uporedo, u štampi i stručnim časopisima pojavljuju se i članci koji ističu razvoj Nemačke, moderan izgled Berlina, superioran sistem školstva Nemačke naspram dekadencije Francuske. Ovo ukazuje da se takmičenje u osvajanju kolonija, privrednom rastu i uticaju u sistemu međunarodnih odnosa prelivalo i na polje nauke i kulture.
Ipak, do Velikog rata (1914–1918) liberalizam je u Francuskoj bio preovlađujuća ideologija kao i u većini evropskih zemalja. Prednost nad drugim idejnim pravcima omogućili su postulati s kraja 19. veka kao što su: opšte pravo glasa, mere državne kontrole nad kapitalom i intervencija u odnosima rada i kapitala u cilju očuvanja socijalnog mira, briga za standard života građana, briga za obrazovanje, zdravstvo i druga socijalna pitanja. Reformisani liberalizam, široko otvara vrata slobodama govora i organizovanja, ali uporedo prihvata i podržava imperijalističke ciljeve svojih država što će odrediti i istorijske tokove. Krupni kapital, katedre univerziteta, štampa i političke stranke u Francuskoj na početku 20. veka postale su nosioci i prenosioci reformisanih liberalnih ideja. „Osećaj za pravdu i smisao za nezavisnost pojedinca“ deo su kulturne baštine Francuske, ali i „zaokupljenost materijalnim problemima ne sprečava masu da sačuva sklonost za entuzijazam“ ocena je velikog Renuvena o ovom periodu i idejama liberalizma u Francuskoj.
U vreme naraslih imperijalnih ambicija i ideologija koje su pozivale na sukobe i ratove u Francuskoj su se pojavili i pacifistički pokreti. Među jednim delom Francuza su preovladala uverenja i da se bržom modernizacijom industrijske civilizacije mogu smanjiti mogućnosti eskalacije sukoba među narodima i državama. Saradnja intelektualca je bila nade za širenje mira, stoga su najobrazovaniji slojevi francuskog društva učestvovali u razmeni stručnih, naučnih i političkih iskustava. U cilju pacifizma, širenja znanja i iskustava organizovani su, tokom poslednje decenije 19. veka u Evropi, međunarodni kongresi naučnika različitih oblasti. Pored razvoja nauke i naučnika, u Francuskoj je veliki značaj imala umetnost, a posebno slikarstvo. Slikarske izložbe bile su jedan od glavnih načina međunarodne kulturne razmene. One su u drugoj polovini 19. veka povezane sa industrijskom proizvodnjom i kolonijalnom ekspanzijom u vidu organizovanja svetskih izložbi. Spektakularne predstave bogatstva privrede i kulture koje su manifestovale svetske izložbe, činile su da Pariz 1867, 1878, 1889. i 1900. godine, stekne prestiž u Evropi. Pored političkih i privrednih ciljeva svetske izložbe su podržavale razvoj umetnosti, arhitekture, kao i upoznavanje i približavanje naroda i njihovih kultura. Pjer de Kuberten je pokušao da oživi antički duh olimpizma organizovanjem prvih modernih Olimpijskih igara 1896. godine u Atini, u nadi da će doprineti ideji i težnji za svetskim mirom.
Naučna misao krajem 19. i početkom 20. veka načinila je pravi prevrat u pogledima na svet, o njegovim osobinama i mogućnostima saznavanja. Orijentiri u estetici, pravilima naučnog i umetničkog stvaralaštva dovedeni su u pitanje, a javili su se i novi pogledi na prirodu i čoveka. Istovremeno, došlo je do prvih revolucionarnih prodora biologije, hemije i fizike. Iako su industrija i nauka u Evropi, odnosno Francuskoj napredovale, pojavili su se i nagoveštaji duboke društvene i duhovne krize, što je uticalo da umetnici – književnici i slikari, pruže svoj poseban pečat periodu La Belle Époque. Realizam je u književnosti postepeno ustupio mesto drugim pravcima kao što je „Modernizam“ (Visoki realizam i naturalizam, parnasizam i simbolizam, avangardizam i futurizam). Pisci romana, pripovedaka, drama i pesnici odbacuju dotadašnje estetske norme i zauzimaju kritički stav prema civilizacijskim vrednostima i moralnim konvencijama građanskog društva. Najistaknutiji predstavnik naturalizma, najoštriji kritičar postojeće stvarnosti u francuskoj ali i evropskoj književnosti bio je Emil Zola. Pored Zole, postojao je niz velikih stvaralaca specifičnih senzibiliteta, koji su svojim delima menjali poglede na književnost, a najuticajniji su bili: Alfons Dode, Gi de Mopasan, Anatol Frans, Pol Burže i drugi. U slikarstvu su se javile slične tendencije kao i u književnosti, a ključna karakteristika perioda je raskidanje sa dotadašnjim tradicijama i pravilima estetike. Ovo se odnosi na korišćenje boja, odnosa svetlosti i senki, figuralnost slikanih likova i predmeta, kao i odnosa prema crtežu i perspektivi. Ispod sjaja La Belle Époque u pogledima umetnika, skrivala se ipak kriza civilizacije. Karakteristika ovog perioda u Francuskoj jeste i da su pisci, pesnici i slikari sve masovnije prelazili okvire svojih profesija i javnim istupima šire nove ideje i poglede. Pored „evropeizacije sveta“ u čemu je francuska kultura imala jednu od vodećih uloga, došlo je i do upoznavanja sa kulturama o kojima se malo ili nedovoljno znalo, posebno sa kulturama Istoka. Upoznavanje tradicionalnih kultura, pored nametanja kulturnih modela i ostvarivanja kulturnih uticaja francuske države u geografski i kulturološki udaljenim sredinama, pored političkih i ekonomskih interesovanja za Daleki istok, omogućilo je i interesovanje intelektualaca za nešto bliže, ali još nedovoljno istražene oblasti kao što je bio Balkan.
Širenju ideja i ideologija doprineo je snažan razvoj štampe. U periodu La Belle Époque štampa u Evropi doživljava procvat, a pisci postaju novinari brojnih listova i časopisa. Štampa je za kratko vreme postala moćno sredstvo uticaja na široke narodne mase. Novi tehnološki pronalasci, ekonomski razvoj, brže komunikacije, povećanje broja stanovništva u gradovima, kao i broja obrazovanih izmenili su i potrebu za novinama i časopisima. Tiraži uticajne francuske štampe (Le Petit Journal, Le Journal, Le Matin i Le Petit Parisien) dnevno su se kretali oko četiri miliona primeraka i snažno se razvijaju od perioda „bulanžizma“ i afere Drajfus. Štampanjem nedeljnih dodataka u koloru, kao što je Supplément illustré du Petit Journal, francuski listovi su počeli da koriste fotografije, crteže i karikature kao dopunu ili zamenu tekstu što je uticalo na njihovu popularnost i visoke tiraže. Do Velikog rata snaga javne reči iznete preko pisanih medija raste, kao i moć širenja informacija, ideja i ideologija u Francuskoj.
Afera Drajfus, odnosi između velikih sila, kolonijalno pitanje i međunarodne krize koje su početkom 20. veka postale učestale i na ivici rata oblikovale su osobenosti razvoja intelektualne klime Francuske. Naučnici, književnici i umetnici u ovom periodu u većem broju nego do tada, ulaze u politiku ili javno iznose svoja mišljenja o raznim društvenim pitanjima. Moć njihove reči, pre svega snažnim razvojem štampe, dobija snagu promene uverenja i stavova, sa povremenim oscilacijama u ostvarivanju uticaja na kreatore francuske politike.
Ostavi komentar