Autor: msr Ognjen Karanović, istoričar
Srpska nacionalna ideja ozbiljno je dovedena u pitanje pre svega jugoslovenskom zabludom kojoj su u svim Jugoslavijama najviše podlegli Srbi. Kada se govori o jugoslovenskoj zabludi potrebno je da najpre na umu imamo prvu Jugoslaviju koje ne bi bilo bez srpskog učešća u ratu, ogromnih ljudskih žrtava i još većeg moralnog kredita sa kojim je Srbija izašla iz tog sukoba. Jugoslovenska zabluda sastojala se u tome da su Srbi, odričući se u prvoj Jugoslaviji i svog imena i svojih nacionalnih simbola, poverovali da ta država predstavlja trajno rešenje srpskog nacionalnog pitanja, dok je za druge narode (Hrvate, a kasnije i Slovence) ta država predstavljala samo prolaznu pojavu na putu ka sopstvenoj državi. Slobodan Jovanović je kritički pisao u emigraciji da su se u novoj državi Srbi odmah nacionalno demobilisali, dok su se drugi (pre svega Hrvati) odmah u toj zemlji nacionalno mobilisali. Još određeniji je u ovom pogledu bio Aleks Dragnić: „Prva greška koju su Srbi počinili posle stvaranja Jugoslavije bila je da prestanu da misle kao Srbi i da počnu da misle isključivo kao Jugosloveni. Oni nisu uspeli da dovedu u sklad interese Srbije sa interesima nove države. Dok su druge etničke grupe vodile računa prvo o svojim posebnim interesima. Srbi su prvo razmišljali o opštim, to jest jugoslovenskim interesima.ˮ Danas se često postavlja pitanje da li je Jugoslavija bila moguća posle Jasenovca. Pravo pitanje možda bi trebalo da glasi: da li je ona uopšte bila moguća i pre Jasenovca? Stvarajući prvu Jugoslaviju Srbi su ispoljili spremnost da žive sa drugim narodima. Drugi, međutim, nisu hteli zajednicu već svoje države. Broj „drugihˮ koji su hteli svoju državu posle Drugog svetskog rata se udvostručio, pored ostalog i odvajanjem delova od samog srpskog nacionalnog korpusa i „rađanjemˮ novih nacija pod ideološkom zaštitom „komunističkog sivilaˮ. Srpska nacionalna ideja dovedena je u pitanje i komunističkim nasiljem koje je dva puta proglašeno legitimnim od strane međunarodne zajednice, tačnije rečeno od političkog Zapada. Zapad je prvi put politički i moralno opravdao komunističko nasilje 1945, a drugi put 1991. godine kada je stao na branik unutrašnjih granica Jugoslavije, proglasivši administrativne granice komunističkih republika u Jugoslaviji starijim od same Jugoslavije stvorene posle Prvog svetskog rata. Osnovna zamisao unutrašnjih granica druge Jugoslavije bila je da se Srbija učini manjom nego što jeste, a druge republike učine većim nego što one stvarno jesu. Sve to bilo je u skladu sa vladajućim, premda neproklamovanim geslom druge Jugoslavije: „Slaba Srbija – jaka Jugoslavijaˮ.
Ispod raznih ideoloških naslaga i fraza, kao što je bilo „bratstvo i jedinstvoˮ, međunacionalni problemi su tinjali i uveliko se umnožavali. Izjednačavanjem hrvatskih i srpskih zločina iz Drugog svetskog rata nije izvršen proces deustašizacije kod znatnog dela hrvatske nacije. Neiskorenjen šovinizam je ciklično izbijao, ali su te pojave skrivane od šire javnosti. Položaj Srba u Hrvatskoj dugo je bio politička tabu tema. Partijsko rukovodstvo ove republike nije se držalo odluka ZAVNOH-a i „Rezolucijeˮ usvojene na Kongresu Srba održanog 1945. godine u Zagrebu, ni u ratu, niti u mirnodopskom socijalističkom periodu od 1945. do 1990. godine. Još u toku rata, naročito posle osnivanja ZAVNOH-a i Drugog zasedanja Avnoja, otvoreno je pitanje o položaju Srba i njihovog političkog statusa u okviru Hrvatske. Od prvog dana u igri su bile dve opcije – autonomija ili stvaranje „Srpskog kluba vjećnika ZAVNOH-aˮ. Pobedila je druga opcija i „Klubˮ je formiran 12. januara 1944. godine. Problem položaja Srba u ovoj republici javio se i odmah posle oslobođenja prilikom rasprave o novom ustavnom uređenju čitave zemlje i Hrvatske i nagovestio je duboke političke suprotnosti u srpsko-hrvatskim odnosima. Partijski vlastodršci u Zagrebu su planski ekonomski zapostavljali ova područja. Industrijalizacija koja je zahvatila celu Jugoslaviju jednostavno je preskočila Baniju, Liku, Kordun, Dalmaciju, krajeve koji su dali ogroman doprinos u narodnooslobodilačkoj borbi. Prve posledice u poratnom periodu su bile glad, zarazne boleštine, nemogućnost zapošljavanja. Takva politika je dovela do pojačanog iseljavanja u veće gradske centre i ispraznila etničke teritorije srpskog naroda. Trend neulaganja u razvoj nekadašnjih ustaničkih krajeva rezultirao je odlaskom mladih generacija i njihovom asimilacijom u jakim gradskim centrima. Pokušaj srpskih ministara u hrvatskoj vladi, najuglednijih partizanskih rukovodilaca (Rade Žigić, Dušan Brkić, Stanko Opačić, Bogoljub Rapaić, Stevo Zečević, Dušan Egić…) da se izmeni takav odnos završen je njihovom ostavkom, a potom hapšenjem pod optužbom da su neprijatelji države. Predlog Moše Pijade za uvođenje autonomnih oblasti na tlu Republike Hrvatske u nacrtu ustava iz 1946. godine glatko je odbijen. Za vreme porasta hrvatskog nacionalizma u Hrvatskoj 1970. godine obnovljena je ova ideja. Istovremeno u hrvatskom Saboru i Saveznoj skupštini podnet indentičan dokument da se Srbima na prostoru Krajine garantuje teritorijalna autonomija. Predlagači, narodni poslanici, imali su na umu da su neke garantovane političke i kulturne tekovine postepeno i lako ukidane. Ukinut je prvo „Klub vjećnika Srba u Saboru Hrvatskeˮ, list Srpska riječ i časopis Prosvjeta. Ukinut je potom Etnografski muzej Srba u Hrvatskoj, a početkom šezdesetih i posebno odeljenje sa tematskom postavkom u Etnografskom muzeju Hrvatske. Pogoršane društvene prilike u Hrvatskoj Srbe su podsećale na egzistencijalne pretnje koje su trajale od 1939. godine, kada je formirana Hrvatska banovina, pa do kraja postojanja Pavelićeve ustaške države 1945. godine.
Republičke granice u drugoj Jugoslaviji bile su komunistička improvizacija prema formuli „oslobađanja svih naroda i narodnosti od velikosrpskog hegemonizmaˮ. To je značilo da Srbija može da bude samo „onolika koliko preostane kad se svi drugi namireˮ. Titove „zamišljene i privremene administrativne linije koje više spajaju nego što razdvajajuˮ postale su „trajna kategorijaˮ usvajanjem više zakona o teritorijalnom ustrojstvu Srbije i ostalih federalnih jedinica u periodu 1946–1947. godine. Izvorna dokumenta o pitanju republičkih granica nisu poznata, kao da se o tome nije raspravljalo ni na jednom organu ili forumu. Stiče se utisak da su prećutno prihvatane granice koje su „dateˮ ili određene od strane državnog i partijskog rukovodstva i to bez ozbiljne rasprave. Odgovore na otvorena pitanja u vezi sa proizvoljnošću određivanja unutarjugoslovenskih granica, te indiferentnog stava srpskih predstavnika u partijsko-državnom vrhu prema determinisanju srpske teritorijalno-političke zajednice pronalazimo u opštoj atmosferi i ideološkom zanosu internacionalizma ili partijskog stava, odnosno propagande o „manjem značajuˮ granica unutar Jugoslavije. Dokumenta pokazuju da je Broz već na zasednju Avnoja 1943. kreirao granice republika nove Jugoslavije, ali je tom prilikom jedino granice Srbije ostavio nedefinisanim. Srpska delegacija nije prisustvovala na tom skupu, ali je kao zastupnik Srbije predstavljen hrvatski političar dr Ivan Ribar, predsednik Avnoj. Godinu dana ranije, isti čovek je na Prvom zasedanju Avnoja u Bihaću bio predstavnik Hrvatske. Ipak, ni on, ni delegati nisu donosili ključne odluke. U staljinističkom duhu, koji je dominirao u Komunističkoj partiji Jugoslavije, o sudbini Srbije i Srba odlučivao je i tada i kasnije Broz, kao i veoma uzak krug ljudi oko njega. Generalno gledano ključne odluke usvajane su od strane Politbiroa KPJ, odnosno o njima su, pored presudnog uticaja Broza odlučivali Ranković, Kardelj i Đilas.
Nije problem u tome što su svi hrvatski i slovenački komunisti bili prvo Hrvati, odnosno Slovenci, pa tek onda komunisti. Problem je što niko nije zastupao srpske interese. Navedenu tvrdnju ilustruje referat Aleksandra Rankovića na prvom zasedanju Antifašističke narodnooslobodilačke skupštine Srbije, održane 10. novembra 1944. godine. Na tom skupu udareni su temelji „složene zajedniceˮ Srbije u Federativnoj Jugoslaviji. Ranković kaže: „Razni hegemonisti, reakcioneri i izdajnici optuživali su, pa i danas optužuju narodnooslobodilački pokret kako on hoće da pocepa ʼsrpske zemljeʼ i da oslabi srpski narod za račun Hrvata i drugih, kako narodnooslobodilački pokret vodi Hrvat Tito i tome slično. To su već svima poznate priče onih koji bi hteli istovremeno da stvaraju Veliku Srbiju na račun drugih naroda Jugoslavije…ˮ Na istoj skupštini usvojen je i Zakon o sudu za suđenje zločina protiv srpske nacionalne časti, koji je bio osnov za progon, ubijanje, pljačku i zastrašivanje svih za koje se sumnjalo da se mogu usprotiviti Titovoj oligarhiji. „Ima ljudi koje interesuje pitanje Srba u Hrvatskoj. Sva prava Srba u Hrvatskoj su zagarantovana odlukama Prvog, Drugog i Trećeg zasedanja Antifašističkog veća narodnog oslobođenja Hrvatske: pravo jezika, škola, veroispovesti, ravnopravnog učešća u državnoj upravi itd. Takva Hrvatska je najbolja garancija bratstva i ravnopravnosti Srba i Hrvata u Hrvatskojˮ, grmeo je Aleksandar Ranković u novembru 1944. godine u Beogradu. Ipak, Nezavisna Država Hrvatska nije kapitulirala sve do 15. maja 1945. godine, a u vreme dok je Ranković napadao „velikosrpske hegemonisteˮ logor smrti Jasenovac „radio je u tri smeneˮ. Čim se vlast u Zagrebu promenila vrh Komunističke partije Hrvatske na čelu s Andrijom Hebrangom tražio je da njegova narodna republika zadrži granice Pavelićeve NDH. Joca Eremić, komandant kordunaškog područja do maja 1944. godine, kad je napustio partizane, u emigraciji je otkrio da je od 1941. postojao dogovor hrvatskih komunista i Pavelićevog režima o izvesnom „nacionalnom pomirenjuˮ.
Svakako, jedan od prvih događaja koji nedvosmisleno ukazuju na snagu ideološkog gesla „da je za Jugoslaviju jedino prihvatljiva neka slaba Srbijaˮ pronalazimo u pitanju razgraničenja između federalnih jedinica Hrvatske i Srbije odmah posle završetka Drugog svetskog rata. U ratu započeto institucionalizovanje federalističkog i republikanskog uređenja buduće Jugoslavije završiće se usvajanjem prvog ustava Federativne Narodne Republike Jugoslavije 31. januara 1946. godine. NJime su određene republike kao federalne i administrativne jedinice savezne države, ali nikada nisu pravno regulisane njihove međusobne granice. Način na koji su komunisti određivali granice pokazuje slučaj Vukovara. Komunisti su ga, uz Baranju, priključili Hrvatskoj iako joj nikada nije pripadao. Teško je na osnovu oskudnih argumenata procenjivati razloge povezivanja pitanja Bačke, Srema i istočne Slavonije i Baranje. Đilas nije bio spreman da otkrije motive povezivanja ovih pitanja, zbog lične odgovornosti pred svojim narodom. Možda se odgovor može nazreti u pokušaju Hrvata da dobiju Srem. Taj pokušaj prvi put je učinjen tokom rata. U tom periodu oslobodilački rat vodila su partijska rukovodstva. Kada je NDH okupirala Srem tada je CKKP Hrvatske tražio da mu se poveri organizovanje NOB na ovom terenu kao i rukovođenje partijskom organizacijom. To je tada CKKPJ odbio, ali u svim prilikama kad god su smeli to da iskažu, u periodu autoritarne vlasti u Jugoslaviji, hrvatski rukovodioci su isticali pravo nasleđa nad teritorijama koje je u svom sastavu imala Austrougarska, uključujući i Srem, koji nikada u istoriji nije ni etnički ni istorijski imao veze sa hrvatskom državom. Nije li, dakle, tada otvoreno pitanje Bačke na način kojim će se doći do potvrde njenog ostajanja u Srbiji da bi se lakše progutala gorka pilula o pripajanju Baranje i istočne Slavonije Hrvatskoj. Površan i na šupljim argumentima zasnovan pristup problemu razgraničenja Srbije i Hrvatske, ubrzavanje rešenja bez pozivanja na istorijske i etničke principe, bez oslanjanja na stanje pre izvršenog genocida, nelogično povezivanje pitanja koja nisu postavljena sa onima koja opterećuju odnose Srbije i Hrvatske – govore o tome da je o rešenju problema razgovarano u najužem političkom vrhu i da je Đilas dobio zadatak da dogovorene stavove samo potvrdi.
Moguće je da je taj dogovor postignut između Tita, Kardelja, Hebranga i Đilasa, ali to su samo pretpostavke za koje nemamo dokaza. Već tokom rata bilo je izvesno da Hrvatska ne može računati na Srem stoga što su upravo Srbi na ovom prostoru, na kome su imali ogromnu etničku prevlast, pretrpeli nečuven genocid, jer su oni podigli ustanak i u vreme rata vodili upornu borbu protiv nemačkih okupatora i ustaša. Na kraju rata dali su ogroman doprinos definitivnoj pobedi. Prema tome nikakva sila nije mogla dati Srem u ruke Hrvatskoj, pogotovo što nijednog valjanog principa za takvo rešenje nije bilo. Zato se prvenstveno manipulisalo statusom Bačke. Zahtevi hrvatske etničke grupe da se Hrvatskoj priključi severna Bačka sa Suboticom i da se mađarska nacionalna manjina podeli na dva dela, od kojih će po jedna polovina pripadati Hrvatskoj i Srbiji (Vojvodini) bili su toliko besmisleni i nelogični da je i poslednjem političkom laiku bilo jasno da se date aspiracije hrvatskih komunista jednostavno ne mogu prihvatiti, posebno jer je deo mađarske nacionalne manjine (podstaknut i usmeren od srpskih komunista) organizovano pružio otpor okupatoru. Združeni u ratu sa srpskim borcima oni nisu bili voljni da posle sukoba budu podeljeni u dve federalne jedinice. Naročito su razmišljanja o prepuštanju Subotice Hrvatima bila lišena svake zdrave logike jer bi tada ovaj grad ostao na periferiji Hrvatske, odvojen od suštinskih privrednih, kulturnih i drugih veza sa Novim Sadom, Beogradom i ostatkom severne srpske pokrajine. Na taj način je sudbina istočne Slavonije bila već određena, i to na štetu srpskih državnih i nacionalnih interesa.
IZVORI I LITERATURA:
Dimić, Ljubodrag (2001). Istorija srpske državnosti. 3. Novi Sad: Ogranak SANU.
Radojević, Mira (1992). „Sporazum Cvetković-Maček i pitanje razgraničenja u Sremu”. Istorija XX veka: Časopis Instituta za savremenu istoriju. 10 (1-2): 61–72.
Radojević, Mira (1996). „Srpsko-hrvatski spor oko Vojvodine 1918-1941”. Istorija XX veka: Časopis Instituta za savremenu istoriju. 14 (2): 39–73.
Ostavi komentar