Zmaj i Dimitrijević o izborima u Vukovaru

30/05/2022

Autor: dr Miloš Savin, istoričar

Odnose između Srba i Hrvata srpski liberali iz Ugarske uvek su doživljali kao „otvorenu ranu”. Nisu poricali da je Srbima neophodna podrška Hrvata kako bi se izborili za svoja prava, ali su smatrali da su Srbi više potrebniji Hrvatima. Takvo pisanje Branika na neki način potvrđeno je krajem 1886. godine, pri čemu važnu ulogu ima Jovan Jovanović Zmaj, koji je tada kao lekar i urednik lista Starmali živeo u Beču.  Pored toga što je bio možda i najveći predstavnik srpskog romantičarskog pesništva, Jovan Jovanović Zmaj važi i za veoma značajnu političku figuru svog vremena. Zmaj je bio jedan od istaknutih prvaka nekadašnje Miletićeve stranke i veliki borac za njeno jedinstvo. U tom istrajavanju je pokazivao izvesnu naivnost, nerealno procenjujući političke prilike i činioce. Razočaran, distanciraće se od aktivne politike 1892. godine, da bi se deset godina kasnije ponovo aktivirao u redovima radikala. Polarizacija na srpske liberale i radikale u Ugarskoj vremenom bila je sve veća, pri čemu je Zmaj ostao uz Zastavu, koja je tada bila glasilo radikala. Iako je vođa srpskih liberala u Ugarskoj, Miša Dimitrijević, bio razočaran Zmajevim držanjem kada su u pitanju sukobi između Zastave i Branika, prijateljski odnosi i privatno političko polemisanje – pogotovo kada je reč o Srbima u Hrvatskoj – među njima nije prekinuto, što potvrđuje korespodencija o izborima koji su se 1887. održali u Vukovaru.

Pored statusa važne političke figure među Srbima u Ugarskoj, Zmaj je bio nezaobilazna adresa za sve hrvatske političare koji su uočavali značaj srpske podrške za svoje političke ciljeve. I u tom pogledu Zmaj je bio neporavljivi idealista, što će biti jedno od temeljnih obeležaja njegovog političkog rada. U cilju zbližavanja Srba i Hrvata, Zmaj se kasnije 1898. preselio u Zagreb, gde se usputno bavio i uređivanjem dečijeg časopisa Neven. U Zagrebu je boravio sve do 1902. godine, kada se razočaran vratio u Sremsku Kamenicu. Ta činjenica i u ovom slučaju potvrđuje njegovu političku naivnost, o čemu svedoče reči prvaka Neovisne narodne stranke, biskupa Josipa Štrosmajera, da Zmaj „o politici ne razume ni prvo slovo”. Međutim, hrvatski političari, a među njima i Štrosmajer, pred izbore 1887. godine odlazili su u Beč i Zmaju nudili političku saradnju. Neovisna stranka je nastojala da preduhitri Centrum, pa je sredinom novembra 1886. godine u Beč poslala dr Milana Armuša u nadi da će obezbediti podršku srpske opozicije.  Armuš je ubeđivao Zmaja da će obzoraši u slučaju pobede ispuniti sve srpske političke zahteve. Istim povodom su Zmaja, nedugo nakon toga, posetili i biskup Štrosmajer i Šime Macura. O svojim sastancima sa istaknutim hrvatskim delegatima i njihovim ponudama Zmaj je iscrpno obaveštavao Mišu Dimitrijevića. To nedvosmisleno ukazuje da je tada još uvek, bez obzira na raskol, u konkretnim političkim aktivnostima ozbiljno računao na liberale, kao naslednike Miletićeve politike.

Nakon posete Vukovaru, Miša Dimitrijević  4. decembra 1886. godine iznosi veoma bitna gledišta u svom pismu Zmaju, koje nam pruža uvid u stvarne stavove srpskih liberala iz Ugarske o političkoj situaciji u Hrvatskoj, kao i o položaju tamošnjih Srba. Lišene formalnosti i samocenzurisanog diskursa publicistike, Miša Dimitrijević opisuje svoj višednevni boravak u Vukovaru. Imao je priliku da se sretne i razgovara sa viđenijim Srbima, kako iz Vukovara, tako i sa onima iz čitavog Srema. Dimitrijević u tom pismu potvrđuje Zmajeve tvrdnje da je jaz između Srba i Hrvata velik, te da nijednog čoveka spremnog na saradnju nije sreo. Navodi da Srbi ne žele saradnju dobrim delom zbog sopstvene „sebičnosti i kukavičluka”, kao i zbog hrvatskog šovinizma, koji je i ono malo ljudi spremnih na saradnju, nateralo da se predomisle. Županijsku skupštinu u Vukovaru Dimitrijević navodi kao konkretan primer hrvatskog šovinizma, kada je narušen dogovor o tome ko će koliko delegata imati. Naime, pri postizanju dogovora Srbi su napravili ustupak tako da su od devet delagata petorica bili Hrvati, a ostali Srbi. Međutim, Hrvati ni to nisu ispoštovali, pa su nastupali sa ceduljama na kojima je bilo osmorica Hrvata i jedan Srbin. Iako su ovi izbori poništeni, Dimitrijević je pesimistično gledao na mogućnost da Srbi i Hrvati jedinstveni izađu na predstojeće izbore i žali što Srbi za Hrvate, a pogotovo za Štrosmajera, neće ni da čuju. Ipak, naglašava da će svojim izlaskom u javnost pokušati da utiče na približavanje između ova dva naroda.

Jedna od zanimljivosti u ovom pismu jeste Dimitrijevićevo pohvalno izražavanje o članku Jaše Tomića, objavljenog u Zastavi, u kome ovaj analizira pomenut odnos između Srba i Hrvata. Jasno je da Miša Dimitrijević i liberali u tom momentu još uvek vide određenu mogućnost saradnje sa Tomićevim radikalima, bar kada je u pitanju podrška Srbima u Hrvatskoj i Slavoniji. Suprotno tome, stav liberala prema srpskim notabilitetima, okupljenim u Srpskom klubu u Hrvatskom saboru, i hrvatskim vladinovcima je nepomirljiv. Naime, verovatno u nameri da zauzme bolje pozicije pred izbore planirane za 1887. godinu, Srpski klub je Hrvatskom saboru podneo svoju rezoluciju. Pomenutu rezoluciju i srpke vladinovce na Saboru, oštroj analizi i kritici podvrgao je Branik, ironično konstatujući da je „Srpski klub progovorio”. Branik oštro piše da je, nakon „kulučenja” zarad interesa vlade, vreme da srpski vladinovci nešto učine i za narod, koji od njihove politike nikakvu korist nije imao. Sa druge strane, Branik je prema hrvatskoj opoziciji kritičan, ali ne isključiv. Nastojeći da poboljša i utvrdi položaj Srba u Hrvatskoj, povodom započetog zbližavanja sa hrvatskom opozicijom, u broju koji je izašao na katolički Božić 1886. godine, liberalni Branik ističe da se u hrvatskoj opoziciji osećala praznina zbog toga što su Srbi uglavnom bili uz vladinu stranku, od koje nikakvu korist nisu imali. Isto tako Branik ističe da se hrvatski interesi ne mogu očuvati bez Srba, te da se oni ne mogu boriti za zemlju u kojoj bi se njihova prava kršila.

Na samom početku 1887. godine Zmaja su posetili i prvaci Centruma, grofovi Ivan i Josip Drašković, čiji je cilj bio da ispitaju stavove Srba i da pokušaju da ostvare dogovor kojim bi što veći broj Srba uzeo aktivno učešće u njihovoj stranci i na izborima. Draškovići su želeli da im Zmaj i srpski opozicionari iz Ugarske pomognu u ponovnom pridobijanju srpskog političara iz Hrvatske, Bogdana Medakovića. Drugi cilj grofova Drašković bio je da im Zmaj posreduje u saradnji sa srpskim liberalima Ugarske. Naime, liberalima je trebala pripasti uloga inicijatora pregovora, kako bi centrumaši izbegli da ih ostale hrvatske stranke optuže da se nude Srbima.

Uprkos centrumaškom taktiziranju, Zmaj je pasionirano radio na tome da do srpsko-hrvatskog dogovora dođe. U pismima Miši Dimitrijeviću Zmaj je glorifikovao značaj dogovora između dva naroda, odnosno saradnju između Srba iz Hrvatske i stranke Centruma. Već 8. februara 1887. godine u svom pismu Zmaju, Miša Dimitrijević se iskreno i precizno izjasnio o odnosu liberala prema politici u Hrvatskoj. Dimitrijević piše Zmaju da on nema pravo da pregovara sa bilo kojom hrvatskom političkom opcijom u ime tamošnjih Srba. Navodi da je to pre svega njihova stvar, te da izuzev privatnih razgovora i obaveštavanja on ne može ništa učiniti. Dimitrijević takođe piše da tamošnjim Srbima ne može garantovati ni za jednu hrvatsku stranku. To se pogotovo odnosi na stranku Centruma, iako priznaje da je ona jedina na Saboru u svoj program unela i srpsko pitanje. Problem Centruma je, smatra Dimitrijević, što ona nikako nije hrvatska, već odnarođena aristokratska partija. Hrvatske elemente on nalazi samo u opoziconim partijama, među obzorašima i pravašima. Sa pravašima se nikako ne može ostvariti saradnja jer je ona revolucionarna i nepokolebljiva u svojim antisrpskim stavo-vima. Zbog toga Dimitrijević „zdravu hrvatsku svest” nalazi unutar Štrosmajerove Neovisne narodne stranke, sa kojom bi on lično najradije sarađivao. Međutim, iako obzoraši u poređenju sa pravašima nisu bili toliki šovinisti, glas o njihovoj neiskrenosti među Srbima u Hrvatskoj glasno se čuo. Ističe razumevanje za Srbe koji bi najradije išli uz Centrum, ali kao protivargument navodi odnos sa Bogdanom Medakovićem i taktiziranje u iniciranju pregovora sa liberalima. Zbog toga Dimitrijević zaključuje da se ni sa jednom hrvatskom političkom opcijom ne može ostvariti dugoročan savez, te da bi za Srbe u Hrvatskoj najbolje bilo da nastupaju samostalno i sa sopstevnim programom, pa tek onda na Saboru, zavisno od okolnosti, sarađuju sa nekom od opozicionih hrvatskih stranaka.

Stav srpskih liberala je, dakle, potpuno jasan. Sa simpatijom su gledali na stranku Centruma kao na jedini politički faktor u Hrvatskoj, koji je svojim programom priznao Srbe i srpska prava. Srpska liberalna stranka iz Ugarske je znala da je većina Srba iz Hrvatske i Slavonije mnogo bliža saradnji sa uljuđenom hrvatskom aristokratijom, koju nije obuzimao šovinizam, nego sa obzorašima i pravašima koji su u svom delovanju pokazivali mali stepen razumevanja i tolerancije prema srpskom pitanju. Međutim, liberali su bili sumnjičavi prema mogućnosti da Centrum, zbog svoje aristokratske prirode, bude ozbiljniji generator hrvatskih političkih interesa.  Bilo kakva saradnja sa Starčevićevim pravašima bila je nemoguća zbog revolucionarnog karaktera i fanatizma ove grupe i njenog otvorenog antisrpskog šovinizma. Pravaši su kao veliki ustupak smatrali pristanak na činjenicu da Srbi u Hrvatskoj i Slavoniji uopšte postoje, te da to nisu Hrvati istočnog obreda ili pravoslavni Vlasi i „Šćipteri” – bilo kakva druga srpska prava su imperativno odbijali da prihvate. Obzoraši odnosno štrosmaje-rovci, koji su za srpske liberale bili potencijalno prihvatljiva, u hrvatskom narodu utemeljena politička snaga, nisu uživali podršku Srba Hrvatske i Slavonije zbog svojih neverstava i izigravanja svojih obećanja prema Srbima, u Mažuranićevom periodu i kasnije.

Ostavi komentar

Vaš komentar će biti proveren pre objavljivanja