NENADIĆ

05/04/2021

Agora: Đorđo Sladoje

Niko u novijoj srpskoj poeziji, osim možda Disa, nije bio u toj mjeri dramatično opsjednut smrću i niko o njoj nije pjevao tako svečano i uzvišeno kao Milan Nenadić.  A ona se u obliku te bezbojne i nevidljive tvari privukla kao lasica i udavila ga u snu. Gušenje gasom jeste strašna smrt, ali i banalna u isti mah i gotovo uvredljiva. Ni nalik na onu iz pjesme, kao ni život, uostalom.

*

Nenadić je bio burna protivrječnost, nerazmrsivo klupko dinarskog vitalizma i još žešće, takođe dinarske autodestruktivnosti.

Te nevidljive sile tjerale su ga iiznutra da bjesomučno iskušava mračne strane života i sopstvene prirode i da iz te pomrčine, ko zna kako, ispreda skladne i zvučne stihove, buntovničke i molitvene, reske i blage istovremeno. Njegovi stihovi imaju egzistencijalno pokriće i sve što je napisao žestoko je plaćeno, što predstavlja ključni zalog pjesničke autentičnosti. Iako pjeva o teškim temama, o smrti, propadanju i prolaznosti, Nenadićeva pjesma nikad ne zvuči ni morbidno ni turobno, već zari nekom iskonskom svjetlošću, ponekad i crnim sjajem, trepereći kao svijeća pokraj „opšteg odra“. Odnedavno i pokraj njegovoga.

*

Ovaj pjesnik je ispjevao niz izvanrednih pjesama o istorijskoj sudbini srpskoga naroda, njegovim žrtvama i podvizima, uzletima i klonućima. To je, usuđujem se reći, patriotska poezija prvoga reda i mogla bi komotno u čitanke, ali i u najstrože antologije, samo da pjevanje o otadžbini, iz bizarnih razloga, nije kod nas prezreno kao niža vrsta.

Ključna, gotovo mitska figura ove osobene lirike jeste Gavrilo Princip. Oni su zemljaci, Grahovljni, i tu činjenicu je Nenadić, ne bez ponosa, često isticao. Ispjevao mu je čitav sonetni vijenac, jedan od ljepših u našoj poeziji, a u „Opštem odru“, njegovoj možda ponajboljoj knjizi, ima ciklus „Atentator je u pravu“. Moglo bi se, s tim u vezi, kazati, a to nam i autor sugeriše, kako su pozicije pjesnika i atentatora veoma slične. I jedan i drugi su očajni podvižnici, usamljeni pobunjenici protiv ustrojstva svijeta sazdanog na zlu, nepravdi, lažima i licemjerju, na nasilju istorije nad pojedincem i drugim zulumima kojima je slabo ljudsko stvorenje izloženo. I pjesnik i atentator gaje lijepu zabludu da će svojim činom promijeniti svijet i učiniti ga boljim. Pa iako se na prvi pogled njihov napor čini uzaludnim, ipak se bez te zablude ništa vrijedno ne da uraditi, pa čak ni dobra pjesma napisati.

*

Osim po izvanrednim pjesmama, Milan Nenadić će ostati upamćen i po brojnim anegdotama od kojih su neke zaista surove. Kao učesnik i svjedok, mogao bih i sam neke prepričati, ali umjesto toga bilježim susret sa kućnim Nenadićem, kakvog dotada nisam poznavao, iako smo se družili sve tamo od pradavnih sedamdeseih godina dvadesetog vijeka. I to će za mene biti jedno čudno i radosno otkriće.

Moglo je to biti negdje potkraj davne (a sve su izgleda davne) 1994, godine. Idemo nas trojica – Miroslav Aleksić, Blagoje Baković i ja – u Zrenjanin, bivši Bečkerek i nekadašnji Petrovgrad da govorimo o Nenadiću. Priređuju mu u Narodnom pozorištu program povodom izlaska „Utočišta“, ako nisam pobrkao naslove, što u krajnjem za priču nije ni važno. Iz Beograda će doći Milosav Tešić, a od domaćih tu je Radivoje Šajtinac, još malo pa pravi simposion. Stigli smo ranije, pa ćemo po dogovoru svratiti kod Nenadića koji je tada živio u Zrenjaninu. Osvrćemo se po stanu u kojem očito nema nikoga osim našeg bodrog i srdačnog domaćina. Djeca su vjerovatno u školi, a Ileana na poslu ili je možda skoknula do majke, po namirnice. Jer bješe vrijeme kad su grah i krompir suvoga zlata vrijedili. „Sjedajte da ručate vi ste s puta i gladni i žedni“, kako su govorili moji stari svakome ko bi svratio u Grkovce. „Mojoj ženi je preči posao i od mene i od gostiju, pa sam ja nešto zbrčko i ko zna na šta to liči“, kaže. I već iznosi rakiju, valja se čašu, dvije pred ručak, odlična je Zorićeva, dvije godine odstajala u buretu. A onda servira supu: „Uzmi supu“, kaže, „domaća je, kokošija i odlična je za pušače“. Zagledam ga u čudu i provjeravam da nismo slučajno došli kod nekog drugog. I nije valjda da imaju dva Nenadića. I jedan je ponekad previše. Hvalimo  i supu  i glavno jelo i kuvara, a njemu drago kao da mu kažemo: „Baš ti je dobra pjesma“. U neko doba se prisjeti da na stolu nema salate i silno nam se zbog toga izvinjava. „E, morate probati moj kiseli kupus, valjda je nadošo“. I ubrzo se sa kupusnom glavicom vraća iz podruma.  „E, gledaj je, žuti se ko dukat, a puna vitamina, uzmite dobri su vam vitamini, naročito C, vi ste ipak alkoholičari, a ovo odnosi mamurluk ko rukom“. Gledam ga – jeste Nenadić. Slušam i ne mogu da povjerujem to što čujem. Nenadić i vitamini – pa ima li u državi i u svemiru, u ovom gradu koji je tako nemilosrdno opjevao išta nadrealnije.

„Probajte kolače i popijte  kafu dok ja nabrzinu opeglam košulju da vas večaras ne brukam pred narodom“. Vidim ga kroz odškrinuta vrata – stvarno pegla bijelu košulju, klečeći na tepihu.

*

Poslije, pred prepunom pozorišnom salom izgovorismo o Nenadiću sve što mu pripada kao jednom od najznačajnijih pjesnika  našeg vremena. A onda odosmo u kafanu i prosusmo supu, sadžgasmo vitamine, zgužvasmo košulje i stoljnjake i „čelom svega padasmo po stolu“, kao toliko puta prije i poslije. Ali zato su onaj ručak prepun vitamina i njegov kuvar ostali nezaboravni i jedinstveni.

*

Sad se opet valja navikavati na vječno odsustvo još jednog prijatelja. I govoriti o njemu u perfektu. Ili ćutati.

Ostavi komentar

Vaš komentar će biti proveren pre objavljivanja