Klasično muzičko obrazovanje Vasila Hadžimanova je započelo kada je imao 5 godina, uključujući pohađanje jedne od najstarijih srednjih muzičkih škola u jugoistočnoj Evropi, «Stevan Mokranjac» u Beogradu (prof. Ljubinka Hadži-Jovančić). Međutim, njegovo zanimanje za džez mu je obezbedilo punu stipendiju za učešće u Interlochen Arts Camp-u dva leta za redom, pruživši mu priliku da uči i svira sa Milt Jackson-om, Curtis Fuller-om, i Bayron Stripling-om između ostalih. 1992. se preselio u Boston gde, pod punom stipendijom, studira klavir i aranžman na Berklee College of Music. Diplomirao je 1995, a njegovi učitelji klavira su bili Ray Santisi i Lazslo Gardony. U toku studija na Berklee-ju, nastupao je sa Matt Garrison-om, Rick Peckham-om, Leroy Jenkins-om (u njegovoj rep operi “Funky Faust”), George Garzone-om, Ayib Dieng-om, a sa Paskal Bokarovim afro-pop bendom je išao na američku turneju. Septembra 1996. Vasil se seli u New York, gde nastavlja da sarađuje sa nekim od najboljih mladih muzičara: David Gilmore-om, David Binney-jem, Chris Cheek-om, Markom Đorđevicem, Danny Sadownick-om, Adam Deutch, Antonio Sanchez, Reuben Rogers, Rodney Holmes-om, “Ultranate”… Istovremeno radi kao muzički programer u “TOMANDANDY” studiju (autori “Killing Zoe” soundtrack-a). Vasil je nastupao i sa brojnim muzičarima iz SCG: Jovan Maljoković Balkan Salsa Band (Rothweill Jazz Fest., Montreaux Jazz Fest.), Duško Gojković (evropska turneja), Steve Gut (Segedin Jazz Fest.), Mimo Mitrović, Bisera Veletanlić, Zafir i Senka Hadzimanov, Rambo Amadeus…Nakon godinu dana provedenih u Velikoj Jabuci, odlučio je da se vrati u Jugoslaviju i osnuje svoj: VASIL HADZIMANOV BAND. Njegova ideja o kombinovanju balkanskih tradicionalnih, folk ritmova i zapadnih, modernih muzičkih stilova (jazz, funk, rock, world music…) u njegovoj muzici je u potpunosti autentična i predstavlja nov pristup džez muzici.
U proteklih 9 godina, Vasil i njegovi muzičari su neumorno i sa velikim uspehom svirali njegove pesme na koncertima i džez festivalima sirom Srbije, kao i u inostranstvu Belgrade Enter Fest – nastup pre Joe Zawinul-a, Novi Sad Jazz Fest , Nis, Smederevo, Kragujevac…. (Srbija), Podgorica, Budva, Kotor (Crna Gora)… Banjaluka, Sarajevo, Mostar, Zelenkovac Jazz Fest… (Bosna), Skopje Soul and Blues Fest, Kumanovo Jazz Fest, Ohrid, Bitola (Makedonija), Maribor Lent Fest, Cerkno Jazz Fest, Novo Mesto (Slovenija), Opatija Jazz Fest, Pula, Poreč (Hrvatska), Benefit koncert (Berlin), Porgy and Bess jazz club, Joe’s Birdland / Balkan Fever Fest (Beč, Austrija), Bratislava Jazz Days (Slovačka), Polichka Jazz Fest (Češka), EXPO 2006. (Aichi Japan), Jazzycolors Fest (Pariz, Francuska), Trst (Italija)…2001. godine, Vasil Hadžimanov Band izbacuje prvi album pod nazivom “11 razloga za…”, pod etiketom PGP-RTS. Prvi tiraž je rasprodan za samo tri meseca. Takodje su za svoj prvenac osvojili nagradu Beovizije 2002. za Najbolji debi album 2002. godine. Leta 2002. godine,Vasil Hadžimanov Band se pridružuje Goranu Paskaljeviću i njegovoj filmskoj ekipi na snimanju dokumentarnog filma o Beogradu za ARTE televiziju. Vasil je komponovao muziku, a bend je, predvođen njihovim perkusionistom Bojanom Ivkovićem, glumio i svirao muziku u filmu. Vasilova muzika se takođe može čuti u filmu “011 Belgrade”, mladog austrijskog režisera Michael Pfeifenberger-a, kao i u filmu Raše Andrića "Kad porastem biću kengur". 2003. godine objavljuju drugi CD “Kafanki”, opet pod okriljem PGP-RTS-a, koji uspešno promovišu širom Evrope. Za ovaj album, bend osvaja nagradu na festivalu Sunčane skale 2003. za Najbolji instrumentalni album 2003 godine. 19. novembra 2003. godine, VH Band nastupa na “Enter Music Festival“ u Beogradu, deleći binu sa čuvenim Joe Zawinul-om i njegovim bendom Zawinul Syndicate. Čuvši kako bend zvuči uživo, Zawinul lično poziva Vasila i drugare da na proleće 2005. sviraju u njegovom novom klubu "Joe's Birdland", u Beču. Juna 2004. godine, VH Band je pozvan od strane virtuoza Nigel Kennedy-ja da nastupi sa njim na njegovom velikom beogradskom koncertu. Ovo iskustvo je bilo prijatno iznenađenje za sve prisutne...Avgusta 2005. godine, bend je predstavio muziku Balkana i bio jedini predstavnik Srbije i Crne Gore, na velikoj svetskoj izlozbi Expo 2005 Aichi u Japanu, gde doživljava veliki uspeh i najviše posetilaca (preko 3000) na sceni EXPO DOME do tada. Novembra 2005. godine, VH Band je odrzao tri koncerta, u Parizu, u okviru tradicionalnog jazz festivala kulturnih centara “Jazzy Colors” ponovo predstavljajući našu zemlju. Marta, kao i Avgusta 2006. godine, održali su dva, sjajno posećena i pozdravljena, koncerta u Trstu (Italija). Na proleće 2006. Vasil komponuje muziku za film “Stvar srca” reditelja Mike Aleksića, koji je prikazan na mnogim filmskim festivalima. Oktobra 2007, a ponovo u saradnji sa izdavačkom kućom PGP-RTS, izdaju svoj treći album pod nazivom “3” (Sega Mu e Majkata), koji su uspešno promovisali širom Srbije i Evrope. U aprilu tekuće godine snimili su svoj četvrti album pod nazivom „Života mi“, koji se trenutno producira i čije se izdavanje planira u novembru mesecu, kao i veliki promotivni koncert u Domu Omladine u Beogradu.
CD recenzija
ŽELJENI VETAR OSVEŽENJA
Autor: Aleksandar Grbović
Odlukom da se iz Njujorka, gde se muzički usavršavao i kao džez pijanista brusio, vrati u Beograd i osnuje sopstveni džez fjužn bend, Vasil Hadžimanov je svesno povukao rizičan potez i jasno stavio do znanja da nije čovek kompromisa.
Dokaze - da probiti se džez muzikom u Srbiji nije nimalo lako i da o Vasilovom konformizmu nema ni govora - nije teško naći. Probajte da se setite bar jednog domaćeg televizijskog kanala ili novina koje džezu daju prostor na vidnom mestu tj. u udarnom terminu. Možete li da zamislite reportažu na četiri strane u boji o skupom kič nameštaju ili italijanskoj keramici na zidovima nove senjačke kuće nekog od vodećih srpskih džezera? Naravno da ne, mada ćemo se složiti da njima pokretački motiv nije novac već umetnost. Ali, od raznih grand parada, hirurški usavršenih zvezda kafana, samozvanih hitmejkera i razdraganih splavarskih tezgaroša, zato, ne možete se odbraniti ni danju ni noću i od opšte kakofonije normalnom čoveku je jednostavno - muka.
Svesni ovdašnjeg preovlađujućeg muzičkog (ne)ukusa i znajući da je džez publika u Srbiji malobrojna ali da dobro poznaje materiju te da im tzv. tradicionalisti neće oprostiti što promovišu „taj komercijalni fjužn“, Vasil Hadžimanov Bend (VHB) su se pre osam godina odvažno uputili pravcem kojim se u srpskom džezu ređe ide. Uspevajući da održe kontinuitet u izdavanju albuma što je već kuriozitet svoje vrste, VHB su, promovišući koncertno svoju džez estetiku, neprestano opipavali bilo publike i tražili sopstveni izraz koji će biti prihvatljiv onima kojima džez nije baš u krvi a koji, istovremeno, neće potpuno odbiti džez puritance. Čini se da su se željenom cilju najviše približili upravo četvrtim studijskim albumom pod imenom „Života mi“.
Poređenja s prethodnim albumima se neminovno nameću i evidentno je da VHB ne odustaju od njima svojstvenog miksa etno muzike, fanka i klasičnog džeza, ali su aranžmani sada prilagođeni široj publici. Trajanje melodija je u proseku oko četiri minuta (što je za fjužn kratko), pa su i improvizacije svedene na minimum ali ne na uštrb kvaliteta i čini se da se VHB nadaju radijskim emitovanjima svojih kompozicija pa i mestu u vrhu domaće top liste. Već uvodna „Balkan Tribes“ donosi sve ono na šta su nas VHB navikli: strukturno kompleksnu kompoziciju razvijenu na osnovnoj etno melodiji ispresecanoj gitarskim segmentima, sket vokalima i upečatljivim zvucima čembala koja se kroz središnju klavirsku džez improvizaciju, na koncu, vraća početnoj etno ideji. Iako su promene ritma česte, zavodljiva fraza vas neprestano tera da cupkate nogom. „Perdao“ je smirenijeg ritma i melodije, a vokali Bisere i Senke neodoljivo podsećaju na opuštenu atmosferu filmova Blejka Edvardsa iz šezdesetih. Naslovna „Života mi“ bi mogla biti sjajna podloga nekom filmu i sa džezom ima malo dodirnih tačaka, ali obradom standarda „Ahmad The Terrible“ VHB dokazuju da s lakoćom vladaju i obaveznim programom. Stilska raznolikost prisutna i u ostalim kompozicijama snažno doprinosi da, i pored klasičnih džez elemenata (jer ovo je, ipak, džez CD), „Života mi“ nije hermetički zatvoren za širi auditorijum već, naprotiv, emotivan i otvoren album koji ovekovečava različitost raspoloženja autora većine melodija Vasila Hadžimanova i njegovu umešnost da ista podeli sa vama. Slušati glasno i što češće jer VHB donose tako željeni vetar osveženja na ustajalu srpsku muzičku scenu!. |